• Krešimir Butković
  • 06.09.2015. 09:15

Seljak i dalje radi, ore i propada!

Tržišta ima, uvijek ga je i bilo, no nedostaje znanja. Tko je za to kriv? Seljak zasigurno ne. On i dalje radi, ore i propada.

  • 3.929
  • 1.006
  • 0

Poljoprivreda je najveći uteg hrvatskom gospodarstvu! Kad nesmiljene brojke stanu plesati na stolovima birokrata, onda nastanu ovakvi senzacionalistički naslovi koji smrznu svakog poštenog seljaka. Kroz sve ovo vrijeme hrvatske opstojnosti, selo je bilo sustavno uništavano.

I sad, kad relevantni pokazatelji upućuju na opće rasulo poljoprivrednog sektora, nitko od odgovornih ne drži se za glavu. Ne, iako je postojao uigrani scenarij za poljoprivrednu renesansu u vidu prehrambenih kombinata, hrvatske vlade uništile su taj socijalistički ustroj kroz privatizaciju i parceliranje velikih obradivih površina na male interesne sfere.

Nedostaje nam stručnjaka

Naravno, dok se današnjeg seljaka proziva kao da je sam odgovoran za propast poljoprivrede, omašćeni tajkuni iz privatizacije ubiru plodove svog truda kroz milijunske poticaje i drže glavu iznad vode prije općeg potonuća. Razlog propasti poljoprivrede pokušali su razlučiti brojni stručnjaci s polja ekonomije i agronomije. Stručnjaci, upravo oni, slažu se mnogi, nedostaju da bi hrvatski agrar dostigao europski ili američki nivo.

Kombinati su nekoć zapošljavali brojne stručnjake iz svojih resora koji su determinirali proizvodnju, preradu i distribuciju. Staljinistički ustroj protiv kojeg su se zdušno borili novopečeni stručnjaci zapravo je bio kopija uspješnog američkog poslovanja. No, eto, mi uvijek znamo bolje, zato i imamo toliko menadžera i ekonomista na burzi, a nove tisuće nezaposlenih svake godine upisujemo na Ekonomski fakultet. I svi se drže poput bogova.

Izgubljeno devet tisuća radnih mjesta

Nedodirljive sveznalice dociraju nam o tome tko bi što trebao raditi, a da dana nemaju provedenog u realnom sektoru. Njima je seljak bremenita brojka zbog koje će patiti BDP, a time i odljev na njihove plaće. Kad spominjemo brojke, gospodu u odijelima ne frapiraju druge brojke koje ukazuju na to da je u zadnje dvije godine izgubljeno 9.000 radnih mjesta u poljoprivredi. Valjda je seljak za to kriv. Ostaci poljoprivrednih mastodonata još uvijek godišnje uprihođuju 4,3 milijarde, dok na OPG-ove otpada 3,6 milijardi kuna.

Možda su to nekima velike brojke, no u usporedbi s regijom, one su poražavajuće. U Hrvatskoj je kompletan sustav od poticaja do kvota demoralizirajući za seljaka. Seljak radi i muči se, no nikakve koristi od truda. Mnogi pasivni znalci komentiraju kako jedni OPG-ovi mogu proizvesti tržišno zanimljivu robu, a neki ne. Seljak nije biznismen. On radi što je stoljećima navikao raditi. Kroz zajednički plasman možda bi i imao kakve šanse, naravno pod uvjetom da ga dobrice iz gospodarskog miljea ne žele opelješiti.

Trošak seljaka određuju oni koji određuju i marže

Savršenog odnosa u odnosu inputa i plasmana outputa nema. Između njih se ispriječi uvijek interes. Svi žele zaradu i svi će je kalibrirati prema svojim potrebama, no, u pravilu, uvijek seljak naleti na minu. Nitko ne vodi računa o njegovom trošku. Trošak računaju oni koji određuju marže. Seljak je u pravilu na gubitku jer ga iz čizama izuvaju proizvođači koji svoje cijene formiraju prema cijeni rada onih koji ionako rade za šaku riže.

U takvoj konstelaciji snaga, hrvatski seljak ne može parirati jer je već u startu u podređenom položaju. Trgovci ne pitaju za kvalitetu robe, bitna im je cijena. Uvozi se jeftino voće i povrće koje je odradilo nekoliko zima u hladnjacima, ili je uzgojeno na ludo kemijski tretiranim zemljištima tamo negdje gdje se rađa sunce i robovlasnička ekonomija. Kako onda pomoći hrvatskom seljaku? Kroz zapovjedni sustav u kojem ne postoji zapovjedna odgovornost, ta misija je gotovo nemoguća. Neki stručnjaci smatraju da je selo propalo zbog toga što nemaju prerađivačku industriju poljoprivrednih proizvoda.

Poljoprivreda je najveći uteg hrvatskog gospodarstva?

Kum mi ima voćnjake i brdo šljiva.

Volio bi zarađivati na sušenim šljivama no treba 15 tona kuna da bi otvorio sušaru. Kvragu, da seljaci objedine interese onda bi zajednički pokupovali i sušare i hladnjače i mehanizaciju. No seljak seljaka gleda kao konkurenciju. Zajedništvo je gotovo rijetko. U Austriji sela imaju zajedničku mehanizaciju kojima obrađuju svoja polja. Kod nas bi se, valjda, posvađali oko toga tko će prvi s kombajnom u polje. Ništa dobro nismo u stanju prekopirati od uspješnih. Najmanje je tu kriv seljak. Umjesto da ga upute u pozitivne trendove poljoprivrede i zakonitosti ponude i potražnje na tržištu te kalkulaciji inputa i outputa, naši umnjaci iz vlade raspisuju dodjelu zemljišta i to tako uspješno da bi Pero iz Našica uskoro mogao dobiti državnu parcelu, možda onaj travnjak ispred muzeja Mimara da ga zaore i posadi suncokrete.

Nedavno je u novinama izašao popis kultura i dobiti po hektaru. Jesu li seljaci išta pročitali o tome? Navodno se sad isplati saditi grah jer se po hektaru može zaraditi 12.000kuna, a i kvalitetniji je od onog kineskog koji je toliko loš da iz njega ni gatati ne možeš. Nekoć je hrana bila strateški proizvod. U ondašnjoj državi poljoprivreda je bila zaštićena kroz sve političke i ekonomske segmente. Umjesto da danas budemo vodeća europska zemlja po pitanju izvoza hrane te da nam je poljoprivreda na pijedestalu hrvatskog gospodarstva, mi ju odbacujemo i prikazujemo kao uteg. Zašto?

Ili je najveći uteg na Markovom trgu?

Zato što među odgovornima nema znalaca, već imitatora uspješnih političara iz svijeta. To je kao ono kad dijete od papira napravi Mercedes i misli da se vozi u pravom. Hrvatska ima papirnatu ekonomiju i papirnato političko okruženje. U takvoj konstelaciji selo nema nikakve šanse. Znamo to mi, a znaju i kvazistručnjaci iz Banskih dvora. Poljoprivreda je uteg samo zato jer imamo još veći uteg koji se nalazi na Markovom trgu. Rezultat je to sustavnog uništavanja u zadnjih 25 godina kojem su doprinijele sve vlade i sve vladajuće političke koalicije. Nitko odgovoran, a svi se busaju i obećavaju hrvatski preporod. Eto, nema ga. Eklatantan je primjer, prema stručnjacima, PIK Belje koji je preživio sve mijene od Eugena Savojskoga do danas, dakle više od tri stoljeća vladavine različitih osvajača, i uvijek bio uzorno imanje, pao na koljena tek pred demokratski izabranim donositeljima odluka, napomenuo je za jedne novine akademik Bašić.

Tržišta ima, nedostaje znanja

"Potezom pera najiskusniji stručnjaci, nositelji proizvodnje u kombinatima, gubili su radna mjesta i postali nepotrebni. Nema struke ni djelatnosti za koju to ne bi bilo katastrofa! Tako je i bilo! Posljedice traju i danas! Jedemo uvezenu i najskuplju hranu!", objašnjava akademik Bašić. Seljak je zadnja rupa na svirali. Njega nitko ništa ne pita. Ukidaju i propisuju kvote oni koji nikada motiku u zemlju nisu zabili, a za kravu misle da živi u tetrapaku.

Selo je osuđeno na propast. Ne svojevoljno, već dekretom neznalica. Kombinati su prije rata u svom vlasništvu imali oko 20% poljoprivrednih zemljišta i bili su nositelji proizvodnje i tržišnih viškova. Sada kada se govori o okrupnjavanju proizvodnje i konkurenciji na tržištu, kad su im usta puna riječi komasacija, malih propalih OPG-ova je sve više, krediti se ne otplaćuju, a konkurentni smo tek sebi samima. Tržišta ima, uvijek ga je i bilo, no nedostaje znanja. Tko je za to kriv? Seljak zasigurno ne. On i dalje radi, ore i propada.


Tagovi

Uteg gospodarstva Poljoprivreda Ekonomija Agronomija Privatizacija Parceliranje Kombinati BDP Radna mjesta Plasman Tržište Input Output Tretirano zemljište Robovlasnička ekonomija Trgovci Hladnjače Konkurencija Sušene šljive Papirnata e


Autor

Krešimir Butković

Krešimir Butković rođen je 1973. u Zagrebu, kolumne kontinuirano piše od 1994. (Seebiz portal, Rapski list). Uz novinarski, bavi se i književnim radom, tekstopisac je za glazbu i recenzent. Istaknuti je borac za prava osoba s invaliditetom i pokretač plivačkog maratona za OSI na Rabu.