• Budućnost sela
  • 24.05.2015. 15:20

Put do malih domaćinstava kontinenta

Kako spasiti selo od izumiranja? Jednostavno, cijenom rada i cijenom proizvoda ne možemo konkurirati svijetu. No možemo, zato, konkurirati kvalitetom i zdravim namirnicama. Uz seoski turizam, trend organskog uzgoja mogao bi biti izlaz za spas sela. Osnova od kojeg bi sve krenulo dalje.

  • 1.879
  • 615
  • 0

Gdje je nestalo selo? Sjetim se urbane politike iz sedamdesetih u Rumunjskoj kad se sustavno uništavao život na selu i užurbano prisiljavalo na urbanu migraciju.

Humano preseljenje sa sela u grad ispraznilo je rumunjska sela i napučilo gradove novim izgubljenim stanovnicima koji nisu znali kuda će i kamo bi sa sobom. Nešto slično sada je aktualno u Kini gdje se potiče život u gradu. Kod nas agrarnu politiku vode urbani teoretičari koji u životu nisu zabili motiku u zemlju. Gledam reklamu na TV-u gdje država sufinancira kupnju skupljih, a štedljivih strojeva za pranje rublja. Sve se svodi na zaštitu potrošnje.

Selo je nestalo zajedno s ljudima

Selo izumire, gradovi se napučuju

U nekom trenutku, u par navrata reklamirano je i poticanje za dizanje sredstava iz EU fondova za poljoprivrednike. Snimka iz zraka prikazuje ravnicu, preorano polje i na njemu su nacrtani traktor, krava, štala, strojevi. Sve to možete imati ukoliko dobro ispišete aplikaciju za EU fond. Za to postoje posebne i stručne agencije, a već znamo kako su prošle te aplikacije za milijune eura koje je poslalo nadležno ministarstvo. Ismijali su ministra Jakovinu kao da je riječ o nekom djetetu koje je tražilo bombon od tete u vrtiću. I onda se čovjek vrati na pitanje: Gdje je nestalo selo? Nedavno je prikazan dokumentarac o dječaku iz okolice Bednje. Dijete svakodnevno pješači kilometrima u školu. Odličan je učenik, radišan, marljiv, pomaže svojima u poslovima oko blaga i po pola sata pješači da bi donio petnaest litara čiste vode za piće. Selo je opustjelo, nema kanalizacije, nema vodovoda, nema ljudi.

Po čemu je to drugačije seosko dijete?

Mali komunicira s prijateljima preko kompjutera i aktivan je na društvenim mrežama. Seosko dijete oduvijek je izloženo velikim naporima i odricanjima. Navikao je i taj dječak. Ne žali se. Jedino, svjestan svojih kapaciteta odlučio je upisati gimnaziju, studirati i preseliti se u grad. Ne vidi nikakvu perspektivu na selu. Vjerujem da će u roku završiti željeni fakultet. Većina studenata iz ruralnih mjesta ima tu potrebnu upornost i voljni moment te završava fakultete. Kada završe, ambiciozni kakvi jesu i navikli na skromne uvjete života, vrlo brzo postižu zavidne rezultate, stječu imovinu i više se nikad ne vraćaju na selo.

Urbana populacija je slabije motivirana, zaštićena od strane roditelja s malo obveza i želje za dokazivanjem. Oni postoje kao generacijska kvantitativa koja će uskoro završiti na burzi ili kao socijalni slučajevi. Ne govorim da nisu intelektualno dorasli, ne, u državi koja ima 150.000 nezaposlenih akademski obrazovanih građana, govorim o generaciji djece koja će radije ostati kući, igrati igrice ili odlaziti na koncerte umjesto prihvatiti neki budzašto posao. I tu je seljak u prednosti jer njega nije sram prihvatiti se svakog posla. Ta radišnost trebala bi biti nit vodilja administrativnim strukturama koje ništa ne rade na poticanju života na selu. Naravno, ne možemo očekivati neke agrarne reforme koje će vratiti stotine tisuća odbjeglih seljaka. Nažalost, takvog čarobnog rješenja nema.

Povećanje životnih standarda na selu

No, ukoliko država odluči djelovati na lokalnoj razini ulažući u infrastrukturu, vrlo brzo bi moglo doći do drastičnih promjena. Poticanje djelovanja OPG-ova samo je uvod u ono što bi trebalo postići u kratkom roku. Hrvatska mora povećati životne standarde na selu. Treba poistovjetiti uvjete života kakvi su u Europskoj uniji.

Imam prijatelja u Njemačkoj. Bio je radnik u Dortmundu. Radio je od jutra do sutra, živio u zgradi sa stotinu stanova, totalno otuđen. Budio se i išao leći s bukom u ušima. Onda je jedan dan upoznao djevojku sa sela, ne Severinu. Ljubav ga je odvela na selo. Imao je snažan otpor spram sela, strahovao od uvjeta u kojem će živjeti i do posla bi mu bilo daleko.

No sela u Njemačkoj su znanstvena fantastika za naša sela.

Infrastruktura je takva da si odmah na autocesti prema velikim gradovima, sela su umrežena, ceste asfaltirane, struju ne bi prekinuo ni smak svijeta, a strojevi za rad na polju takvi da staneš plakati od sreće i poželiš živjeti i umrijeti kao seljak. Danas da bi bio seljak i radio na modernim traktorima, maltene moraš završiti Fakultet elektronike i računarstva.

Repicu sadiš tako da GPS-om ucrtaš poziciju sadnje u traktorski kompjuter i ori, Miško. Pa kad je tako pojednostavljen život, zašto onda izumiru sela? Jedna takva grdosija košta barem pola milijuna eura. Tko će si to priuštiti kad seljak ne može platiti ni režije za struju, a troši tek lampu u kuhinji i na televiziji može pogledati samo Plodove zemlje. Država ničime ne stimulira naše proizvode da cijenom budu niže od onih uvoznih. A kvalitete imamo! Kvalitetom smo zasigurno ispred svih onih sumnjivih mesnih proizvoda što smrznuti stižu - valjda s Jupitera. Zbog dampinga gotovo da i ne proizvodimo svinjetinu, mlijeko prolijevamo, a salatu prodajemo ispod cijene jer je stigla fina iz Kine. Nedavno mi tatu skoro šlag strefio kad je vidio jagode po 30 kuna, a u Zagrebu one imaju cijenu od 8 do 12 kuna. Otkud su ove došle, brzim vlakom iz Afganistana? Jednostavno, cijenom rada i cijenom proizvoda ne možemo konkurirati svijetu koji nam trgovine zatrpavaju trećerazrednom robom ispod cijene.

Put malih domaćinstava

No možemo, zato, konkurirati kvalitetom i zdravim namirnicama. Trend organskog uzgoja mogao bi biti izlaz za spas sela. Osnova od kojeg bi sve krenulo dalje. Zapravo i je krenulo. Hrvatska je, po uzoru na Englesku, Španjolsku, Italiju, Portugal, krenula u razvoj seoskog turizma. Kontinentalna Hrvatska bilježi bitne pomake na turističkoj karti ponude. Prepoznati smo od mnogih turističkih komentatora, televizijske kuće snimaju našu gastro ponudu, a imamo i što ponuditi. Poznati smo po autohtonim jelima, piletina nam se ne raspada pod jednim zagrizom, domaći proizvodi su nam na cijeni i to je taj put malih domaćinstava koji nude svoje proizvode, spavanje u starinskim krevetima pod perinom, ponuda domaćih vina, kobasica i mirisnog tek ispečenog kukuruznog kruha.

Hrvatska tako, kroz urbani servis i medijsku potporu dobiva priliku vratiti selo u središte pozornosti. Seoski turizam, ne samo da bi spasio selo od izumiranja, već bi pomogao i u gospodarskom oporavku države. Oživljavanje sela kroz vinske i gastro putove, još kad nam i ulete ti poticaji iz EU fondova, hrvatsko selo bi moglo doživjeti renesansu.

Nedavno sam gledao na televiziji kako se mladi gradski parovi sele u obližnja sela oko grada. Kažu da im je tako lakše živjeti, manje su režije, nešto se posadi za djecu, ima svježeg mlijeka od kravice u štali, a i pola sata je do grada brzom cestom. Ako se po jutru dan poznaje onda bi to mogao biti putokaz u oporavak života na selu.

Gdje je nestalo selo? Za nestanak sela odgovorni smo svi, posebice oni koji mogu i moraju sudjelovati u njegovoj revitalizaciji i poboljšanju standarda. Opravdanja za neuspjeh nema jer načina za uspjeh ima. Primjera iz Hrvatske i Europe je i više nego dovoljno!


Tagovi

Selo Seoski turizam Seljak Meso Sela Europska Unija EU Fondovi Proizvode Gastro Cijene Oživljavanje Reforme Politika Burza Rješenja Jaskovina Njemačko selo Seoski turizam


Autor

Krešimir Butković

Krešimir Butković rođen je 1973. u Zagrebu, kolumne kontinuirano piše od 1994. (Seebiz portal, Rapski list). Uz novinarski, bavi se i književnim radom, tekstopisac je za glazbu i recenzent. Istaknuti je borac za prava osoba s invaliditetom i pokretač plivačkog maratona za OSI na Rabu.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Gotovo na početku tzv. ‘Majstorske ceste’ koja preko Velebita spaja Liku s morem nalaze se i ostaci... Pročitaj cijelu bilješku »