Pšenica je jeftina roba, a mi smo postali skupa zemlja

Puno je očekivanja svakog proljeća od nove žetve pšenice. Posebice je to izraženo u ovoj godini jer ratarski sektor je u krizi već dvije proizvodne godine, i jedna dobra pomogla bi njegovom oporavku.

Polja trenutno izgledaju dobro i za očekivati je dobre prinose i pune silose. Još prije 3 mjeseca i burzovne cijene na MATIF-u nagovještavale su dobre otkupne cijene, a onda je krenuo pad.

Cijena pšenice novog roda pala je sa 237 EUR/toni (siječanj 2025) na trenutnih 205 EUR/toni. Na prinos od 7 tona/ha, razlika u cijeni od 32 EUR/ha daje razliku u profitu od čak 224 EUR/ha.

Robe ima, prognoze uroda su dobre

Ako je lanjski profit po mojim izračunima na pšenici iznosio 350 EUR po hektaru, uz slične proizvodne troškove, ove godine bi na razini cijena iz siječnja, bio 574 EUR po hektaru. To je značajna razlika - rataru koji ima 20 hektara to je 4.480 EUR više novca na računu.

Pratim kako MATIF pada zadnjih mjesec dana, pšenica je u jednom trenu bila opasno blizu granice od 200 EUR/toni. Nisam očekivao da cijene mogu toliko nisko pasti, ali tržišta su uvijek ta koja daju konačnu presudu. Očito je da roba ima, prognoze novih uroda su dobre. Ne pomaže niti slab dolar koji je u siječnju vrijedio čak 0,97 EUR, a trenutno 0,88 EUR.

Ta razlika se uvijek preslikava i na europske burze uzrokujući pad cijena europske pšenice.

Otvorene su prijave na tečaj Poslovna poljoprivreda u Osijeku (28-30. svibnja) i Zagrebu (04-06. svibnja). Na tečaju možete naučiti izračunati troškove i profitabilnosti proizvodnje, razumijevanje funkcioniranja tržišta i financijsku uspješnost vlastite proizvodnje.

Što ovo znači za džep hrvatskog seljaka, ratara?

Prije svega to znači da se otkupna cijena pšenice u Hrvatskoj formira oko 160 EUR/toni, što je u rangu lanjskih otkupnih cijena. Kako se mogu očekivati dobri prinosi pšenice, za očekivati je da će hrvatski ratari po hektaru ostvariti slične prihode kao u 2024. godini.

Na strani troškova, cijene sjemena, zaštite i gnojiva nisu se zbrojeno značajno mijenjale. U odnosu na proizvodnju roda 2024. pale su cijene dušičnih gnojiva (što je isto ovisilo o trenutku kupovine) i dizela, troškovi rada su lagano rasli. Sve u svemu ovogodišnja proizvodnja bi trebala koštati slično kao i prošlogodišnja - ugrubo do 50 EUR/ha jeftinija.

Detaljnu i prezicnu analizu profitabilnosti roda pšenice 2025 planiram objaviti krajem srpnja kad budu dostupni relevantni podatci. Ponavljam poziv sa sudjelovanje - ako ste zainteresirani biti dio mojih istraživanja o profitabilnosti ratarskih kultura u Hrvatskoj, javite mi se.

To znači da će hrvatski ratari na sadašnjoj razini burzovnih cijena pšenice ostvariti mršave profite. U perspektivu treba staviti da je ovo prvi novac od prodaje još od isplate kukuruza u studenom/prosincu. Dugih je to 8 mjeseci, tijekom kojih mnogi ratari svoj problem likvidnosti rješavaju pozajmicama i kreditima, dok je obnova mehanizacije uglavnom na čekanju.

Ratarstvo u Hrvatskoj ima problem

Koliko čujem, pada i cijena poljoprivrednih zemljišta, ali se vrlo malo trguje što je i logično. Na ovim razinama profitabilnosti ratarima treba čak 30-40 godina da otplate kupljeno zemljište.

Nakon loše ratarske 2023, osrednje 2024, ako je suditi po trenutnim burzovnim cijenama pšenice čini se da nas čeka još jedna osrednja ratarska godina. A to posljedično znači da i dalje nema razvoja, širenja niti značajnog obnavljanja mehanizacije i ulaganja u nove tehnologije. Sektor je u krizi, mnogi dišu na škrge čekajući poticaje koji nikako da stignu.

Vjerujem i nadam se da su sadašnje niske razine cijena pšenice neodržive i da će prema žetvi porasti. Sve se više pokazuje da ratarstvo u Hrvatskoj ima problem s profitabilnošću i održivošću, lani sam izračunao da su na pšenici ostvarivali 2,3% prinosa na svoju imovinu, što je trenutno manje od inflacije i manje od prinosa državnih obveznica. Paradoksalno, naši ratari i kad zarađuju - gube.

Ratarski sektor mora započeti svoju transformaciju, jer u ovoj igri iscrpljivanja ostat će samo oni veliki (učinkoviti), oni na jeftinim državnim koncesijama ili s odličnim tlima i rezultatima. Međutim, i oni će zarađivati tek 5-6 % prinosa na vlastitu imovinu. Svi ostali neće moći pratiti tempo rastućih troškova zemljišta, mehanizacije, rada, kao i sve strožije zahtjeve poljoprivredne regulative.

Kad pričamo o bilo kojoj proizvodnji pa i proizvodnji pšenice, moramo biti realni i krenuti od tržišta. Naši pekari i mlinari gube utrku sa stranom konkurencijom, a primarni poljoprivredni sektor u toj situaciji proizvodi duplo više pšenice nego što nam treba. Profit hrvatskih ratara najviše nagriza cijena transporta u Italiju. Uzmite da je ona prosječnih 40 EUR/toni, što je čak 280 EUR/hektaru na prinosu od 7 tona/ha. U proizvodnji pšenice u utrci smo s Ukrajincima i Rusima, tu mi dugoročno nemamo šanse boriti se sa svojim usitnjenim gospodarstvima, rastućim troškovima, strogom EU regulativom i klimatskim promjenama.

Ima pozitivnih primjera, ali treba promjena

Hrvatsko ratarstvo se mora mijenjati, i mijenjat će se bez obzira na nespremnost na promjene. Šteta je što ta promjena mora doći s puno boli, jer u toj promjeni mnogi će se izgubiti i prestati biti poljoprivrednici ili postati hobi poljoprivrednici. Ali mnogi i neće - ove godine sam čuo nekoliko dobrih primjera ratara koji su počeli razmišljati van okvira. Čuo sam za dobre zarade na duhanu, rajčici i kamilici.

Vjerujem da je i neki oblik stočarstva dobar put, Fabijan Štefić to pokazuje sa svojim muznim kravama. Ima pozitivnih primjera, nije sve tako crno odnosno sivo. Zajednički nazivnik im je - vode ih ljudi koji su se spremni mijenjati i riskirati.

Poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj postala je preskupa da bi proizvodili pšenicu. Cijene zemljišta i mehanizacije su visoke, cijene sjemena, zaštite i gnojiva svjetske, cijene rada su sve više. Hrvatsko ratarstvo ima izazov s klimatskim promjenama, nedostatkom lokalnog tržišta za svoje robe i jakom konkurencijom (Srbija, Mađarska, Rumunjska, Ukrajina, Rusija…).

Pšenica je postala problem hrvatske poljoprivrede, i najbolji primjer da svaki izvoz nije dobar izvoz. Pšenica je jeftina roba, a mi smo postali skupa zemlja.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Čaj u omiljenom kafiću u Zagrebu plaćam 2,30 EUR. Za taj novac Mirko i Slavko moraju prodati čak 14 kilograma pšenice. Možemo se čuditi tome paradoksu koliko hoćemo, ali on je tržišna realnost - od pšenice hrvatski seljak više ne može živjeti, može samo životariti.