Prah od roga jelena izbjeljuje zube, a košuta zna koja je trava ljekovita?

Jeleni (Cervidae) su porodica životinja iz roda papkara (Artiodactyla). Porodica obuhvaća 45 poznatih vrsta, među njima su jeleni, srne, losovi i irvasi. Odlikuju se impozantnim rogovima, uglavnom samo mužjaci, a ti rogovi otpadaju jednom godišnje i rastu novi, za razliku od šupljorožaca (Bovidae), na primjer, domaćeg goveda, kojem rogovi ne otpadaju i rastu cijelog života.

U davna vremena živjeli su na prostranstvima Europe, Azije, Amerike i sjeverne Afrike. Međutim, ljudi su ih selili i na mjesta gdje im nije prirodno stanište, tako da ih danas ima i u Australiji, Novom Zelandu, Novoj Gvineji i Karipskim otocima. Veličina ovih papkara i preživača varira, od sedam do 800 kilograma. Najveći u porodici je los, a najmanji pudu jelen koji živi u Indiji.

Neke vrste su istrjebljenje

Danas se o jelenskoj divljači vodi računa, ali ona je i dalje na svim crvenim listama, a nekoliko europskih vrsta je istrjebljeno. U nekoliko europskih država ova životinja se broji u desetinama tisuća te je stanje i dalje ozbiljno. 

Kult jelena od davnina

Poljoprivrednicima je jelen itekako poznat, prije svega kao životinja koja uništava ljetinu, njivu i voćnjak, posebno u vremenima kada su šume bile prostranije i puno bliže poljoprivrednom zemljištu. Međutim, postojao je i važan religijski moment: u svim je starim vjerovanjima sveta životinja, u vezi s najmoćnijim božanstvima prirode i vegetacije.

Kod antičkih Grka, jelen je posvećen Artemidi Efeskoj i Dionizu; kod Kelta, Cernunosu, bogu prirode; kod Tračana, je vodič duše na "onaj svijet". U maloj Aziji jelen je imao svoj kult s prinošenjem žrtava još 3.000 godina prije Krista. Zadivljeni pojavom da odbacuje rogove poslije "velike rike", to jest sezone parenja u jesen, da bi mu sljedeće godine izrasli još veći i ljepši, ljudi su mu pripisivali različite moći.

U umjetnosti se pojavljuje još u pećinama, gdje je ovjekovječen na zidovima, a različiti prikazi jelena aktualni su kroz sve faze slikarstva. Maskiranje u jelena tijekom zimskih blagdana prakticira se od Skandinavije do Grčke.

Fatalni susreti lovaca i jelena

Kršćanstvo kako izgleda nije ni pokušavalo ukinuti ovaj kult i pripadajuće običaje, a od starih vremena ostala je u većini europskih zemalja zabrana ubijanja jelena. Ovu životinju mogli su loviti samo najveći feudalni gospodari i vladari, i to isključivo na svojim imanjima. U Velikoj Britaniji i danas važi pravilo da svaki jelen pripada – britanskoj kruni. Franc Ferdinand, prijestolonasljednik Austro-Ugarske, prije dolaska u Sarajevo, boravio je u posjetu kralju Švedske, gdje je, u lovu, odstrijelio toliko jelena i srna, da je lovočuvar dobio infarkt i umro.

Zbog visokih kazni, poljoprivrednici davnih vremena nisu voljeli ni sresti jelena u šumi. Zabilježeni su fatalni susreti lovaca i ove visoke divljači: ljudi su pričali da im je prišao blizu, potpuno slobodno, i ozbiljno ih pogledao u oči, a oni odmah ispustili pušku, pali na koljena i plakali kao mala djeca, poslije čega su potpuno napustili lov.

O jelenu ima različitih vjerovanja, a još iz srednjeg vijeka poznato je ono da njegov rog samljeven sitno u prah, izbjeljuje zube i liječi sve bolesti usne šupljine. Za košutu, ženku jelena, vjeruje se da zna koja trava je ljekovita, pa su žene brale travu s mjesta gdje je pasla. Ubiti košutu ili mladunče smatralo se za još veći grijeh od napada na odraslog mužjaka.