Postoji li ekološka poljoprivreda u Hrvatskoj?

Djeca se s pojmom ekologije susreću već i u vrtićima i školama. Sve velike korporacije dio svoje dobiti ulažu u „ekološko“ djelovanje. Lokalne zajednice troše naše novce na zeleno osvještavanje stanovništva. Veliki je udio neprofitnih udruga koje svoje programe temelje na ekološkim projektima. Svi su čuli za Gretu Thunberg koja američkim predsjednicima postavlja ultimatume oko borbe s globalnim zagrijavanjem. Ekologija je danas u trendu.

Pojam ekološke poljoprivrede

Odvojeno od općenitog pojma ekologije postoji i pojam ekološke poljoprivredne proizvodnje koja se strogo nadzire. Nadzirana ekološka poljoprivreda u osnovnim crticama uvjetuje:

• proizvodnju bez upotrebe GM sadnog materijala,
• zaštitu okoliša zabranom korištenja kemijskih zaštitnih sredstava,
• brigu o zdravlju i plodnosti tla zabranom korištenja umjetnih gnojiva,
• brigu o dobrobiti i veterinarskoj skrbi za životinje, te prilagođenost uzgojnih uvjeta pojedinoj vrsti,
• uzgoj nasada na tlu, a ne na umjetnim podlogama,
• očuvanje bioraznolikosti ekosustava i korištenje udomaćenih vrsta,
• strogu kontrolu proizvodnih i prerađivačkih procesa na terenu.

Nadzirana ekološka poljoprivredna proizvodnja, sustav je kontrole poljoprivredne proizvodnje prema pravilima postavljenim od tijela Europske unije. EU uredbe 834 i 848 temelj su nacionalnih pravilnika o ekološkoj proizvodnji. Jesu li na odredbe ovih zakonskih akata utjecaj imali i razni gospodarski lobiji (npr. proizvođači sadnog materijala ili dobavljači dozvoljenih zaštitnih sredstava), teško da ćemo ikad saznati. No, na terenu postoje nedorečenosti prilikom provedbi službenih kontrola koje se mjestimično drugačije tumače. Cijela priča oko ekoloških nadzora ima i dobrih i promašenih razina koje nisu na svim EU prostorima jednako primjenjive. O njima treba otvoreno progovarati.

Stanje ekološke poljoprivrede u RH

Posljednjih osam godina bilježimo i stalni rast broja ekoloških poljoprivrednih subjekata. Od 2013. godine kad ih je bilo 1.608 do 2020. godine kad ih je upisano 5.548. Neupućenom promatraču ovako prikazani podaci mogli bi izgledati odlično.

U 2019. godini udio ekološki nadziranih površina u ukupno korištenim poljoprivrednim površinama bio je 7,2 posto. Mali je ovo udio s obzirom na poljoprivredne prakse razvijenih europskih država. No, poljoprivredne površine pod ekološkom proizvodnjom stalno rastu, iako u posljednje vrijeme malo sporije.

Od 2013. godine kada je pod ekološkom poljoprivredom bilo 40.660 ha pa do 2020. godine kada smo imali 108.659 ha pod ekološkim nadzorom. Zanimljivo je spomenuti da od ukupne površine pod ekološkim uzgojem, trajni travnjaci zauzimaju 42.332 ha što je čak 39%., a samo 16.125 ha su trajni nasadi. Ostalo su oranice i vrtovi.

Trajni nasadi sastoje se od nasada: raznih voćki i orašastih plodova, maslinika, citrusa i vinograda. Postignuti prehrambeni značaj nasada orašastog voća pod ekonadzorom ovisi o posađenoj kulturi.

Na terenu je vidljivo da se lijeske dobro drže i ovisno o uloženoj brizi već počinju davati solidan prinos. Orasi se, s druge strane na većini lokacija pokazuju kao totalni fijasko i novac bačen u vjetar. Prinosa nema, a štete u sadnicama uslijed klimatskih nepogoda i divljači su velike. I iako su površine pod eko orašastim plodovima narasle za 4,5 puta u 8 godina (od 2.036 ha do 9.352 ha), njihov prinos u tonama je narastao u istom periodu za samo 2,5 puta (s 227 t na 549 t). Prinos orašastih plodova je u 2015. godini bio na vrhuncu, a nakon 2017. godine je u padu. Zlatnom sredinom se pokazao uzgoj bobičastog voća koje je u 2020. zasađeno na 940 ha. Ove kulture pokazale su se popularne među poljoprivrednicima i površine pod bobičastim voćem su se u posljednjih 8 godina povećale za 12 puta. I njihov prinos raste. 

Površine pod ekološkim oranicama i vrtovima od 2018. godine bilježe stagnaciju. Šteta, jer ovo bi trebale biti najproduktivnije površine za proizvodnju zdrave hrane.

Struktura ekoloških poljoprivrednih subjekata u RH

Poljoprivrednici koji se u Hrvatskoj odlučuju za ekološki nadzor lako se mogu podijeliti u tri osnovne skupine.

U najvećem broju to su mala poljoprivredna gospodarstava koja raspolažu s manje od 10 ha zemljišta, možda s nešto stočnog fonda, a čiji su nositelji u proteklih 10-ak godina aplicirali za sredstva zajedničke ruralne politike. Neki od njih natjecali su se za novu mehanizaciju, nekima su trebali bodovi za Mladog poljoprivrednika, a neki su se natjecali za mjere turističkog smještaja. Za bolje bodovanje pri natječaju, jedan od uvjeta je bio i podizanje ekološkog nadzora. Takvi poljoprivrednici najčešće su posadili jednu do dvije ARKOD jedinice s nekim trajnim nasadom kao što su lijeske, orasi ili bobičasto voće i imaju obavezu pet godina biti pod nadzorom kontrolnih tijela za ekološki nadzor.

Većinom vode brigu o nasadima, ali im poslovanje ovih nasada nije od ekonomske važnosti. Neki od njih će nakon isteka uvjetovanih pet godina izaći iz nadzora jer im stroge kontrole ipak otežavaju improvizacije na koje su navikli. Većina naših poljoprivrednika uvelike se oslanja godinama na agresivna zaštitna sredstva i umjetna gnojiva, te ih ne zadovoljava djelovanje ekoloških sredstava niti njihova cijena. Neki će pak ostati u ekološkoj poljoprivredi zbog bodovanja za neki od sljedećih EU natječaja. Rijetki namjeravaju ostati pod nadzorom zbog toga što su prihvatili ekološke principe proizvodnje. Dobra strana ovako potrošenih sredstava iz EU fondova je ostanak cijelih obitelji na selu. S novom mehanizacijom ili turističkim smještajem njihovi su izgledi drugačiji.

Druga velika skupina su PG-ovi organizirani kao velike pravne osobe, tvrtke koje raspolažu stotinama hektara poljoprivrednih zemljišta i koji su dobivanje poticaja od ekoloških nasada pretvorili u biznis. Takvim subjektima u fokusu nije proizvodnja prinosa. Cilj im je što duže poslovanje naslanjati na primanje potpora, te nabavka mehanizacije sufinancirane preko EU fondova. Ovakve tvrtke često jedna drugoj obavljaju fiktivne usluge krčenja ili održavanja nasada. Plaće zaposlenika ovise o ekološkim poticajima. Vodstvo ovakvih tvrtki svjesno je da ekološki poticaji mogu sutra završiti i zbog toga im je cilj nagomilati što više opreme i zemljišta prije nego se ZPP promijeni.

Ove tvrtke imaju hektare i hektare trajnih nasada koji nikad nisu dali plod, niti će ikada dati plod. Ovako uloženi EU novci ne pridonose ekološkoj proizvodnji hrane. Ipak, radi postojanja ovakvih tvrtki jedan dio obitelji ostaje živjeti na napuštenim i devastiranim krajevima Hrvatske. Pozitivna je strana ovakvog procesa krčenje zapuštenog zemljišta i stavljanje istog u funkciju. No, ekološka proizvodnja hrane u ovom slučaju ne postoji niti u planovima.

Treća skupina poljoprivrednika koji se odlučuju ući u ekološki nadzor je najmalobrojnija. To su oni koji žele svojim vjernim kupcima posjedovanjem ekomarkice pružiti još jednu dodatnu potvrdu o zdravlju svojih proizvoda. To su mahom mali proizvođači koji se ionako već drže principa samoodržive, organske proizvodnje, koji ne vjeruju u kemiju i intenzivnu monokulturnu proizvodnju.

Takvi proizvođači idealistički se nadaju da će s ekološkim nadzorom unijeti nešto novo u svoju zdravu proizvodnju, ali ostaju zatečeni pojedinim zadanim uvjetima ekološke poljoprivrede. No, prihvaćaju ih i implementiraju u svoju proizvodnju. Ovi proizvođači neće proizvoditi na štetu cijelog ekosustava, a cilj im je proizvodnja ultimativnog zdravlja.

Budućnost hrvatske ekološke poljoprivrede

Promatranjem statistički obrađenih podataka o hrvatskoj ekološkoj poljoprivredi, pojedine nelogičnosti upadaju u oči.

Broj subjekata pod ekološkim nadzorom pravilno raste. Površine pod ekološkom poljoprivredom usporavaju svoj rast. Skoro 40 posto ekoloških površina u RH čine trajni travnjaci koji direktno ne doprinose prinosu ekološke hrane već bi u teoriji trebali doprinijeti zdravlju ekosustava, bioraznolikosti, plodnosti i sl. Ekološke površine pod trajnim nasadima rastu, ali prinosi s ovakvih nasada stagniraju ili padaju. Površine pod ekološkim oranicama i vrtovima pokazuju nepravilnu liniju stagnacije posljednjih par godina.

Za ekološku poljoprivredu se i dalje izdvajaju ogromna sredstva, ali je istovremeno prinos ekološke hrane u Hrvatskoj beznačajan. Isplaćena sredstva djelomično usporavaju odljev stanovništva iz ruralnih sredina, ali na proizvodnju ekološke hrane utječu samo u kozmetičkom smislu.

Mnoga mehanizacija koja je kupljena preko mjera, ne koristi se. Objekti za turistički smještaj bez poljoprivredne proizvodnje na koju se mogu osloniti, neće opstati. Mladi poljoprivrednici koji su mahom preuzeli obiteljska gospodarstva kao fiktivni nositelji zbog dodatnog bodovanja za mjere, nisu ti koji će nastaviti s poljoprivredom pod svaku cijenu. Pojedina gospodarstva koja su već generacijama isključivo u poljoprivrednoj proizvodnji se prilagođavaju novim uvjetima, no čini se da nema šireg nacionalnog plana razvoja ekološke poljoprivredne proizvodnje.

Znamo li kakvu i čiju hranu ćemo jesti jednom kada Europa zaustavi isplate?