Post na selu: Bez mesa se (ne)može živjeti?

U ta davna nostalgična vremena standard obitelji mjerio se po količini mesa koju ukućani pojedu tijekom mjeseca, a ne po visini računa koje ne mogu platiti. Tada još nitko nije plasirao tezu o štetnosti mesa niti je ijedan liječnik spominjao da prehrana na bazi mesa dovodi do ove ili one bolesti.

Baš naprotiv, smatralo se da je meso jednostavno neophodno, naročito u prehrani dece. Vegetarijanci nisu bili poznati, osim što smo ponekad čitali o ljudima i cijelim narodima koji žive od voća, povrća i žitarica i čudili se takvim podacima. Meso se jelo blagdanom i radnim danom, blagdanom više, radnim danom - ne puno manje.

Za koga nije post, a tko ne želi postiti?

Djed i baka su postili kao i mnogi ljudi njihove generacije: navika iz predratnih vremena, jednom stečena, upražnjavana je do kraja njihovih života. Sjećam se "praznog" graha, leće, krumpira na sto načina, raznih variva i juhica priređenih bez mesa, mlijeka i jaja, a i pored toga savršeno ukusnih. Jednom su djed i baka malo pretjerali, pokušavajući otpostiti pred Božić samo na kruhu i čaju uz poneku jabuku. Oboje su se razboljeli, pa je njihov jedini zet, a moj otac morao upotrijebiti svu svoju rječitost uvjeravajući ih da pojedu nešto jače.

"Pa vi niste nikog ubili, unesrećili, niste tuđe oteli, zašto je potrebno da tako ispaštate", pitao je tata, a ovo su ga dvoje, poslije kraćeg razmišljanja, odlučili poslušati. Tata nije postio i nije volio ni razgovor o postu.

"Kakav post, kakvi bakrači, četiri ratne godine sam bio gladan!", glasio je njegov neoborivi argument (radi se, naravno, o Drugom svjetskom ratu i djetinjstvu u planinskom kraju gdje umiranje od gladi uopće nije bilo neobično).

Al' se nekad dobro jelo!

Zato je u kući uvijek moralo biti mesa i mesnih prerađevina, po mogućnosti - od svinjetine. Praška šunka, "čajne" kobasice, "Gavrilović" salama, viršle, "debrecinke" kobasice, bile su redovne u smočnici ili hladnjaku, od kad smo stekli hladnjak. Osim mesa i salama, nije smjelo nestati svježeg kruha, "gauda" sira i slatkiša, naročito krempita i baklava, jer je tata volio puno i dobro jesti.

Cijelo pile za nedjeljni ručak otišlo bi prije večere, a šnicle od buta za pohanje kupovane su na kilograme. Veliki lonac pun sarmi, s redom suhih svinjskih rebara i slanine na dnu i na vrhu, koje je mama fantastično pripremala, ne bi dugo potrajao, jer je tata, uz TV program, imao običaj pojesti bar nekoliko sarmica nakon večere. Mamini pokušaji da prošverca neko jelo bez mesa - lagani đuveđ s povrćem, pohanu cvjetaču i tikvice, krumpir, musaku od pohanih paprika i slično - raskrinkani su i osujećeni u roku odmah.

"Pa ne može baš svakog dana meso", pravdala se mama.

"O, može. I mora!", odgovorio bi tata.

"Mislim da smo ovakvom prehranom pojeli bar nekoliko automobila", negodovala je mama ponekad.

Do granice izdržljivosti

U svom drugom braku, međutim, tata je postio i više nego što se nadao ili što je doživio tijekom svog ratnog i poratnog djetinjstva. Njegova žena, velika vjernica, inzistirala je na postu do granice izdržljivosti (naravno, ne svoje). Događalo se da se u njihovom kućanstvu tijekom cijelog ljeta živi na kruhu i voću - iako su oboje imali mirovine od kojih su mogli normalno jesti. Moj otac, velik, krupan čovjek stesao se na pola svoje nekadašnje tjelesne mase, sva odjeća je landrala na njemu.

"Odlično, tako reducirati težinu, potpuno promijeniti način prehrane, i još u tim godinama, bravo, bravo", oduševljavali su se liječnici. Kad se tata razbolio i umro, nisu imali komentar.

^{Tekst objavljen u "Kikindskim", lokalnom glasilu, 2019. godine pod naslovom "Mrsna vremena", u rubrici "Kikindski nostalgični život" koja je izlazila od rujna 2018. do juna 2021.}