• Gospodarski nacionalizam
  • 14.07.2016. 13:30

Pomozimo sami sebi. Kupujmo svoje!

U cilju zaštite vlastitog proizvoda moramo najprije postati svjesni važnosti vlastite proizvodnje i tržišnih procesa. Moramo raditi na razvoju gospodarskog nacionalizma.

Foto: Nedjeljko Musulin
  • 20.819
  • 5.160
  • 1

Živimo i radimo u nekoj anomaliji kapitalizma, u vječnoj tranziciji polu socijalističke svijesti, na poseban hrvatski način. Kapital je u ovih 25 godina učinio svoj dio relativno brzo, dok se sa druge strane dobar dio nacije još uvijek nije pomirio s onim što smo izglasali devedesetih. Mnogi i danas govore o uvozu i izvozu roba iz Njemačke ili Mađarske, ne shvaćajući koliko se taj pojam izmjenio našim ulaskom u EU i njegovom jedinstvenom tržištu. A ulazili smo u to društvo godinama, smatrajući da proces pregovora traje predugo. I unatoč svemu, pokazalo se da dobar dio društva nije bio spreman - posebno u segmentu proizvodnje.

Kada igra nogometna reprezentacija onda smo ponosni i u nacionalnom zanosu zajedništva. To moramo postići i na drugim poljima.

Napokon, u zadnje vrijeme govorimo o gospodarstvu i njegovoj važnosti za čitav nacionalni korpus. Govorimo o rastu BDP-a, o stabilizaciji vanjskog duga, o razvoju, ali ambicije su nam prilično tanke dok god spominjemo stope rasta od 1 ili 2 postotna boda. Mali broj Hrvata radi u realnom sektoru i imamo situaciju da jedan Hrvat hrani četvero drugih. Ali situacija sigurno nije bezizlazna. Samo treba povući konkretne prave poteze.

Zaštita vlastitog dvorišta

Čitavo vrijeme gubimo utakmicu tamo gdje je to u kapitalizmu najvažnije - na policama dućama i u kolicima kupca. Zatrpala nas je roba s vanjskih tržišta koja je u danom trenutku bila logistički i marketinški zrelija za tržišnu utakmicu. Neću pisati o lobijima, jer je pravo svakoga lobirati za svoj uspjeh i komad sreće.

Moramo se vratiti dva koraka unatrag i raditi na gospodarskom nacionalizmu. Kada igra nogometna reprezentacija onda smo ponosni i u nacionalnom zanosu zajedništva. To moramo postići i na drugim poljima.

Moramo napraviti okruženje u kojemu će Hrvat uzeti artikl sa police, pročitati deklaraciju i razmisliti hoće li svoj novac dati u ruke Dancu, Nijemcu ili svom susjedu, kupovinom njegovog proizvoda. U kojemu će taj isti domaći kupac uvijek prije kupiti Faks umjesto Ariela ili Dorinu umjesto Milke. Mnogima niti danas nije jasno da će kupnjom i WC papira iz Njemačke trasirati put svojoj djeci upravo u tu zemlju. A navedene zemlje itekako štite svoje. Za testiranje ove teze probajte prodati neki svoj proizvod u Austriji ili Njemačkoj pa ćete vidjeti na kakve ćete barijere naići. Prije svega kod krajnjeg kupca.

To što nismo bajni govori da imamo puno prostora za napredak

Prema podacima statističkog zavoda RH za prvih 5 mjeseci 2016. imamo u prosjeku svakoga mjeseca 4,5 milijarde kuna minusa u vanjsko trgovinskoj bilanci. Pokrivenost uvoza izvozom na razini od slabih 60%. S druge strane imamo cca. 1,5 milijuna zaposlenih Hrvata koji svakoga mjeseca primaju prosječnu plaću netto od 5.500 kuna. Govorimo o zaokruženim prosječnim podacima (više na dzs.hr). Od tih plaća plaćaju troškove stanovanja, energije, prijevoza i prehrane, a malobrojni i putovanja te razne druge usluge.

Za stanovanje i energiju, veći dio novca ostaje u RH (iako i tu ima pitanja kamata i uvoza energenata), prijevoz je značajna uvozna stavka, a najveća žalost je što gubimo trku i na području hrane i svega drugog što kupujemo u lokalnom dućanu. A što možemo i moramo proizvoditi.

Nisam poseban fan nacionalizma zbog njegovih čestih isključivosti u različitim sferama, ali sam gorljivi zagovornik gospodarskog nacionalizma. Pa 95% njemačkih firmi vozi njemačke automobile, kao što će francuska policija voziti Peugeot ili Citroen, a ne Volvo.

Nismo Nijemci da imamo razvijenu automobijsku industriju, ali sigurno možemo napraviti rezultat u kratkom roku po pitanju prehrane i drugih potrebština.

Zamislite da svaki kupac da prednost domaćem proizvodu prilikom kupovanja hrane na policama. Ako na taj način napravimo razliku od 100 kuna po zaposlenom to je 150 milijuna kuna više našem proizvođaču mjesečno ili gotovo 2 milijarde kuna godišnje! Ogromna svota za razvoj domaće proizvodnje! I eto rasta BDP-a i jačanja naših proizvodnih aktera na tržištu. E sada zamislite isti princip s razlikom od 500 kuna na mjesec i u ovoj brzoj računici nastaje razlika od 10 milijardi kuna.

Eto posla za HGK, HOK i HPK za jednu širu i bolju promotivnu kampanju na temu: Zašto kupovati hrvatsko? Imamo Mlijeko hrvatskih farmi i slične druge dobre koncepte, samo nedostaje kvalitetna promocija koja će jasno objasniti široj javnosti (kupcu, potrošaču) potrebu preferiranja svega domaćeg.

Na ove rečenice javiti će se oni koji će odmah reternirati sa terminom slobodnog tržišta, ali tu školu smo valjda savladali. Javiti će se i oni koji će reći da ne trebamo sve proizvoditi u vlasitom dvorištu kada možemo uvoziti konkurentnije proizvode, a njih bi pitao kako zarađuju za svoj život.

Fikcija slobodnog tržišta?

Nisam poseban fan nacionalizma zbog njegovih čestih isključivosti u različitim sferama, ali sam gorljivi zagovornik gospodarskog nacionalizma. Pa 95% njemačkih firmi vozi njemačke automobile, kao što će francuska policija voziti Peugeot ili Citroen, a ne Volvo. Pa gdje je tu teza slobodnog tržišta? Moramo se vratiti na razmišljanje kupca, tog suvremenog kralja tržišta te naših potreba. Samo razjasniti elemetarnu matematiku i logiku ekonomskih ciklusa. Ako kupite robu od svog susjeda i vama će biti bolje, jer će taj isti susjed nastaviti potrošnju u svojoj okolini. Važno je da su svi toga svjesni.

Ovdje govorimo i o današnjem sociološkom fenomenu individualizacije gdje svatko gleda isključivo sebe, a manjka povjerenja u državu. Ali država smo mi, zar ne?

Državna intervencija

Dodatno izvan sfere osvješćivanja kupaca i država mora odigrati svoju ulogu. Ima primjera gdje regulacija može pomoći. Primjerice smanjiti PDV na hranu te je time dodatno učiniti prihvatljivijom, a potom i intervenirati u segmetu strukture robe na policama. Ovih je dana Rumunjska uvela obvezu trgovačkim lancima držanja najmanje 51% prehrambenih proizvoda domaćeg podrijetla.

A taj koncept ima logike i u normama EU, a poglavito u domeni kratkih lanaca opskrbe i ravnomjernog razvoja svih njenih dijelova.

Onaj tko želi naći će način, tko ne želi naći će izliku.

Prostora dakle ima, samo treba djelovati.

Foto: Nedjeljko Musulin


Tagovi

Kupujmo svoje Gospodarski nacionalizam Zaštita domaćih proizvoda


Autor

Vedran Stapić

Vedran je jedan od osnivača Agrokluba. Vlasnik SLinka, bavi se organizacijom, razvojem novih proizvoda i rješenja, a s vremena na vrijeme, u trenucima inspiracije nešto i napiše :)