Poljoprivrednim zemljištem i pašnjacima neka upravljaju općine i gradovi?

S obzirom da mnogi imaju stoku, a nemaju pašnjačku površinu, za očekivati je da će se na skoro svaku parcelu javiti po desetak poljoprivrednika. Od straha da im ne bi netko drugi uzeo zemljište, nudit će maksimalnu pa i dvostruku cijenu zakupa.

Govore nam navedeno i strahuju od toga brojni stočari s krških područja gdje velikim površinama upravljaju Hrvatske šume. Iako su to bila nekada pašnjaci obližnjih sela i njihovih stočara oni sada nemaju nikakva upliva u to tko na tom zemljištu radi i što će raditi. Zašto Hrvatske šume uvijek se pitamo? Zar ne bi i tom javnom poduzeću, a i stočarima koji gravitiraju tim površinama bilo lakše da njima upravljaju općine i gradovi? Ili pak samo Ministarstvo poljoprivrede pa da ono u ime države provodi natječaj i daje u zakup posredovanjem lokalne zajednice?

Neki, doduše, kažu da bi to bilo još gore jer bi lokalni šerifi, kako zovu mnoge načelnike općina, tek tada pašnjake dali onome kome to ne treba. Međutim, za vjerovati je ipak da u tim općinama i selima znaju kome treba, a kome ne.

Površine koje su predmet javnog natječaja su pretežno nekvalitetne, premalene i na nepristupačnim terenima gdje se ne može razviti kvalitetno gospodarenje i ostvariti ozbiljnija poljoprivredna proizvodnja, ističu dalje oni koji imaju interesa držati ondje stoku. No, nude se, kažu, površine i po 10-15 kilometara daleko od njihovih farmi, dok oko svojih ne mogu ostvariti zakup zbog birokratskih prepreka.

Cijene zakupa itekako će skočiti 

Uz činjenicu da bi se moglo dogoditi da će se i za najgore površine dobiti dupla cijena zakupa, muku će mučiti kako uopće doći do tih površina, a kamo li kvalitetno gospodariti njima. "U uvjetima gdje ne smijemo na tim površinama izgraditi pristupni put, nadstrešnicu za stoku, pojilište i postaviti električnog pastira, nije se moguće baviti stočarstvom", ističu. Zašto se ne može postaviti električni pastir? Pa odgovor je to je šuma te valjda da se slobodno mogu kretati tim prostorom ljubitelji prirode i divlje životinje. Pastiri? Pa odakle bi stočari sada mogli imati tolike ljude? Nema njih više. Danas stoku čuva električni pastir.

Država, odnosno Ministarstvo poljoprivrede bi tu trebalo uvesti reda. Na to se upozorava barem posljednjih 20 godina. Sve te površine treba izuzeti Hrvatskim šumama. Ne treba ni zakon, ni pravilnik budući da je država i vlasnik te tvrtke. Dovoljna bi bila neka uredba o zakupu toga zemljišta. Kažu, šumskog. No to uopće nije šumsko zemljište, a i ako je neka od čestica, razlog je upravo vrijeme i nekorištenje toga zemljišta kao pašnjaka pa je korov prerastao u drveće. 

Jedan slavonski stočar, točnije iz okolice Đakova, je uspio dobiti takvo zemljište. Čak 40 hektara, ali više od 100 kilometara od svoje farme. No, onda je shvatio da on mora nekome platiti da posebnom mehanizacijom prvo riješi tu divlju šumu. A onda ni ta drvna masa nije njegova. On ju o svom trošku mora i odvesti, ali masa je vlasništvo Hrvatskih šuma. I čovjek je lijepo vratio nazad to zemljište.

Prebaciti upravljanje površinama na općine i gradove 

Takvim površinama treba početi upravljati država posredstvom jedinica lokalne zajednice, ali doista samo onim što se još bar donekle može nazvati pašnjakom. I dodijeliti onima koji imaju stoku. Ono što je postalo šuma, šuma je. Valjda je moguće vizualnim pregledom takvih površina moguće utvrditi što još može postati pašnjak, a što je doista već šuma.

"Ovakvo parcijalno dodjeljivanje nekvalitetnih površina je zavaravanje i bacanje prašine u oči poljoprivrednicima", kažu stočari u jednom dopisu koji su nam poslali. Upozoravaju: Dobro razmislite prije nego se odlučite zakupiti određenu površinu koja vam je nepristupačna i daleko vam je od vaših farmi. Na svojoj stranici na društvenim mrežama čak pozivaju poljoprivrednike da sve buduće javne zakupe bojkotiraju dok im se ne ispune minimalni uvjeti za rad i sve ono što je dogovoreno sa Ministarstvom poljoprivrede vezano za razvoj stočarstva na krškim područjima. Mora se znati da su razgovori s Ministarstvom stalni, i donose se neki zaključci, ali nema pomaka.

Hrvatske su šume temeljem posljednjeg natječaja i putem Javnog poziva omogućile korisnicima dugoročni zakup šumskog zemljišta u vlasništvu RH do deset godina. No, ne može stočar imati na postojećim pašnjačkim površinama koje koristi višak stoke koje u trenu kada dobije tzv. šumski pašnjak samo prebaci na njega. Svaki mora imati onoliko koliko može prehraniti. Onoga trena kada dobiješ zemlju u zakup onda tek ideš u nabavu dodatnih grla, ili ostavljaš mladu stoku za daljnji uzgoj na novom prostoru. To je proces. Godinu, dvije, a kod konja i goveda i tri, četiri godine. I ako jednu kravu koja primjerice može živjeti i preživjeti na pašnjacima našega krša imate 15 godina - što ćete s njom nakon deset godina ako dalje zemlju ne dobijete u zakup?

Dugoročniji zakup, 10 godina je premalo 

Zakup mora biti daleko dugoročniji od 10 godina. Pa za mnoge te pašnjake treba godina i dvije da ga privedete kulturi, a onda taj isti narednih godina uzgajate, održavate i brinete o njemu. Za 10 godina on tek postane pravi i uredni pašnjak. 

Cijena za dosadašnje korištenje šumskog zemljišta je 0,02 kn po m2, odnosno 200 kn po hektaru zemlje. Podatke o broju stoke posjeduje resorno ministarstvo u Jedinstvenom registru domaćih životinja. U natječaju stoji da osoba koja nema najmanje 3,3 ha zemljišta pogodnog za pašarenje po uvjetnom grlu u razdoblju od 12 mjeseci, smatrat će se najpovoljnijim ponuditeljem ako ponudi najviši iznos zakupnine i ako do objave javnog poziva ima prebivalište ili sjedište na području za koje se raspisuje Javni poziv najmanje tri godine. To bi trebalo biti u redu. Ali problem je ono tko ponudi najviše. Kao što stočari upozoravaju, za takve male, udaljene i loše parcele na kraju će se plaćati previše. Znatno više od onoga koliko ti pašnjaci trenutno zaista vrijede.

Jedino mjerilo: Iz tog si sela i imaš ili nemaš stoku 

Cijena mora biti fiksna, a ne dozvoliti nadmetanje. I dati isključivo lokalnim stočarima. Nema ih mnogo za sada. Ne bi trebalo biti ni prepirke. Točno se zna u svakom selu tko se bavi stočarstvom i kome trebaju ti pašnjaci. Nema tu mnogo filozofije. Daj Bože da uopće ima i po dva stočara u selu kojemu, da tako kažemo, pripadaju pašnjaci u okolici. No, u natječaju je mnogo mogućnosti da pašnjak koji je tik do nečije štale ne dobije taj stočar nego neki udaljeniji. Jer ovaj je u tijeku natječaja već napunio 42 godine, a onaj drugi je mlađi od 41.

Prijepori stočara i Hrvatskih šuma: Čiji su krški pašnjaci?

Ili je, ako su i vršnjaci, ovaj drugi dao nešto viši iznos zakupnine. I ode vam pašnjak pored štale nekome drugom. Ta dobna granica doista nema smisla. Ili jesi iz tog sela, i imaš ili nemaš stoke. To je jedino mjerilo.

Državnim poljoprivrednim zemljištem upravlja država, odnosno u zakup daju općine i gradovi. Čemu uopće to Hrvatskim šumama koje imaju preko glave i svoga posla u šumarstvu?