Poljoprivredni potencijal dalmatinskog krša

U Dalmaciji je većina trenutno obradivog poljoprivrednog zemljišta u privatnom vlasništvu, dok prosječni dalmatinski poljoprivrednik obrađuje tek par hektara zemljišta. Stanje zemljišnih knjiga i gruntovnice je nesređeno, parcele usitnjene, a strukturu zemljišta čine uglavnom trajni nasadi i pašnjaci/livade. To je vidljivo i na tipičnom primjeru na slici ispod.

Vidljivo je da se od tih privatnih zemljišta koristi (upisano u Agronet) manje od polovice. Osim toga, dobar dio tih zemljišta nalazi se u krškim poljima koja su često na podvodnim područjima i nije kvalitetno pripremljen za poljoprivrednu proizvodnju (neriješena odvodnja viškova vode).

Uz manjak znanja i kapitala u privatnom vlasništvu prosječnog dalmatinskog poljoprivrednika, ovakvo stanje je teško riješiti u kraćem vremenskom razdoblju.

Ujedno to sprečava bilo kakve ozbiljnije investicije u povećanje poljoprivrednih površina u Dalmaciji, te je nemoguć bilo kakav ozbiljniji razvoj ruralnih krajeva.

Trenutno stanje državnog zemljišta

Obradivog i kvalitetnog državnog poljoprivrednog zemljišta u Dalmaciji nema puno. Radi se o izoliranim područjima veličine od 200-500 hektara, poput Vrane, Bokanjca, Nadinskog polja, Lišanskih bara i slično. Većina tog zemljišta je u dugoročnim koncesijama i zakupima i njima se više ili manje uspješno upravlja.

U zadnjih 15 godina dio površina s kojima upravljaju Hrvatske šume, a koji je prikladan za poljoprivrednu proizvodnju (uz krčenje i privođenje kulturi) davan je u koncesije i dugoročne zakupe. Sam proces bio je netransparentan, spor (čuo sam priče da je ljudima trebalo 8 godina dok nisu došli do željenog zemljišta), bez kvalitetne kontrole koncesionara (što za posljedicu ima da se dio tih površina ne obrađuje a ugovori nisu formalno raskinuti - ovo se u zadnje vrijeme ubrzano sređuje) te uz stalne promjene zakona i procedura. Vrlo često su koncesionari neadekvatno uredili navedene površine, stavili ih u ekološku proizvodnju i većinu prihoda imaju od poticaja umjesto od prodanih proizvoda.

Nekoliko je problema a ovim modelom:

• Proces je većinu vremena vođen od strane Hrvatskih šuma koje nisu zainteresirane za davanje zemljišta u zakup jer time gube - smanjuju im se površine pod šumsko gospodarskim osnovama. 
• Nema kontrole stanja na terenu. Iako su investitori imali rok za uređenje zemljišta, vrlo često ti rokovi su probijani ili zemljišta uopće nisu privedena poljoprivrednoj proizvodnji bez da su se ugovori raskinuli i natječaji ponovo raspisali kako bi našla nove zakupodavce. Iako je Ministarstvo poljoprivrede ovdje napravilo značajan iskorak na zemljištima kojima ono gospodari, Hrvatske šume još uvijek nisu napravile taj korak i izbacile iz sustava subjekte koji nisu realizirali svoje gospodarske programe na vrijeme, te dali zemlju u zakup nekom drugom, ozbiljnijem zakupcu.
• Zemljišta koja su izdvajana iz šumsko-gospodarske osnove odlukama Vlade RH (11 odluka) nisu sva adekvatna za poljoprivrednu proizvodnju. Radi se ugrubo o 20.000 hektara od čega su do sada raspisane koncesije za pola. Stav je Ministarstva (neslužbeni, da budem precizan) da se neće nova zemljišta izdvajati iz šumskogospodarske osnove dok se svih tih 20.000 hektara ne da u koncesiju. Problem je što je većina od preostalih 10.000 hektara raspoloživog zemljišta neadekvatna za poljoprivrednu proizvodnju, s visokim udjelom kamena, visokim troškovima uređenja i slabim bonitetom zemljišta. Za ilustraciju, zadnje odluke Vlade RH su iz 2013. godine, dok je po tim odlukama godišnje raspisivano natječaja za koncesije od tek nekoliko stotina hektara. Dolje ispod je primjer jednog od takvih zemljišta koje ima visoku strukturu kamena u tlu, a koje je (skupo) privođeno poljoprivrednoj kulturi.

• Većinom se radi o velikim parcelama (preko 10, često i 50 hektara), pa lokalni, manji poljoprivrednici nisu u stanju financirati tako skupa uređenja zemljišta. Šteta, jer se tako jako ograničava potencijal razvoja ruralnih krajeva, a lokalni poljoprivrednici često preko oka gledaju “strance” koji su dobili “njihov krš”.

Prijedlog

Slobodan sam dati prijedlog koji smatram da bi bio puno bolji od sadašnjeg modela upravljanja dalmatinskim kršom, a u konačnici ispunjava (sveti, strateški) cilj da se poveća poljoprivredna proizvodnja i razvoj ruralnih krajeva Dalmacije.

1. Nakon snimke stanja raspoloživih zemljišta u šumskogospodarskoj osnovi, definirati u svakoj općini područje od 100 do 1.000 hektara (ovisno o veličini općine i raspoloživom kvalitetnom zemljištu) koje bi se izdvojilo odlukama Vlade iz šumskogospodarske osnove. Primarni kriterij za izdvajanje treba biti položaj, kvaliteta i dubina zemlje na nekom području, te struktura tla, odnosno manji udjel kamena. O ovome ovise troškovi pripreme zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju, kao i buduća kvaliteta nasada.
2. Kako lokalni poljoprivrednici nemaju raspoloživ kapital za privođenje zemljišta poljoprivrednoj svrsi (naročito manji OPG-ovi), za navedena država napravi čišćenje i pripremu terena na adekvatan način koji će osigurati kvalitetnu i produktivnu poljoprivrednu proizvodnju. Trošak pripreme uključuje čišćenje i odvoz raslinja, pripremu tla i usitnjavanjem hidrauličnim čekiće, rigolanje, ravnjanje, mljevenje mlinovima za kamen do dubine od minimalno 60 cm. U pravilu se taj trošak kreće 1,5-2 EUR/m2 , odnosno 15.000 do 200.000 EUR/hektaru. Kako je vrijednost poljoprivrednog zemljišta u Dalmaciji visoka, taj trošak je svrsishodan. Povećanjem naknade za koncesiju ovaj trošak u konačnici će biti nadoknađen (naknada bi se trebala povećati sa sadašnjih par desetaka EUR/hektaru na par stotina EUR/hektaru što je i dalje prihvatljiv iznos za zakup kvalitetnog zemljišta na kojem se mogu podizati visokodohodovni trajni nasadi).
3. Navedena zemljišta isparcelirati na manje čestice (1, 2 i 5 hektara) kako bi se mogli za zakup javiti manji lokalni OPG-ovi (od prihoda sa 5 hektara trajnih nasada npr maslina, smokve ili vinograda može živjeti jedna obitelj), te na veće parcele (10, 20, 50 i 100 hektara) kako bi se javili veći investitori. Time bi se zadovoljio pravi miks u ruralnom prostoru gdje bi veće tvrtke bili nositelji znanja, proizvoda više dodane vrijednosti i zapošljavanja, ali bi se osigurao prostor i za manje OPG-ove sukladno njihovim kapitalnim mogućnostima.

Navedenim programom osiguralo bi se u stotinjak dalmatinskih općina i gradova 10.000-100.000 hektara za poljoprivrednu proizvodnju. Ako uzmemo da u prosjeku treba 1 zaposleni na 4 hektara trajnih nasada, pričamo o budućnosti do 25.000 obitelji u ruralnom prostoru (u Kaliforniji 420.000 hektara nasada badema zapošljava direktno 100.000 zaposlenih u proizvodnji, preradi, održavanju i proizvodnji strojeva, prodaji...). Gledajući s druge strane, 1 hektar trajnih nasada proizvodi prosječno 5.000-10.000 EUR godišnje/hektaru novostvorenih poljoprivrednih proizvoda.

Osigurač opstojnosti ruralnog kraja 

Preslikano na potencijalnih 100.000 hektara pričamo o 500-1.000 milijuna EUR nove poljoprivredne vrijednosti (ne vjerujem da je ukupna poljoprivredna proizvodnja RH u 2022 prešla 4 milijarde EUR, pričamo o značajnom povećanju ukupne poljoprivredne proizvodnje RH). Uvežite to s turizmom, i eto osigurača opstojnosti dalmatinskog ruralnog stanovništva. To je potencijal koji leži i na njemu trenutno rastu smreke i borovi. 

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu. 

I za kraj, slika ispod prikazuje divlja odlagališta otpada u jednom dalmatinskom mjestu. Navedenim zemljištem gospodare Hrvatske šume.

Slika ispod prikazuje što bi na tom mjestu moglo rasti umjesto smeća.

Paradoksalno, Dalmacija je najveći poljoprivredni potencijal Hrvatske. Nigdje drugdje u Hrvatskoj nema toliko raspoloživih hektara na kojima se mogu proizvoditi proizvodi visoke vrijednosti. Nepregledne krške površine zarobljene smrekama i borovima budući su nasadi maslina, vinograda, smokvi, badema i rogača. Što se čeka?