Papir i olovku u ruke i dobro promisliti što proizvoditi te kome prodati

Zbog fijaska turističke sezone bit će viška vina kod hrvatskih vinogradara. Očekivano, bit će i kod nekih drugih proizvođača također zaliha koje će se teško prodati. Mnogi Slavonci koji se bave svinjogojstvom u jesen i zimu su proizvodili kulenove i šunke računajući na prodaju stalnim kupcima na Jadranu. I vino, i slavonske suhomesnate delicije traženi su na stolovima ugostitelja. U većini slučajeva sam je proizvođač dogovarao prodaju i to je uvijek problem naših vinara, ali i drugih poljoprivrednika.

Dogovorite nešto s pet restorana ili dva hotela i kada oni uđu u probleme, ili se odluče za nekog drugog, proizvođaču ostaje roba. I to najčešće ona s kratkim rokom trajanja. I što sada? Problem. Hrvatska nema riješeno kako u ovakvim situacijama proizvođači neprodanu robu mogu i za manju cijenu prodati nekoj instituciji, ili nešto što regulira ili barem stimulira država. Sjećamo se interventnih otkupa. I oni su rješenja, ali krattoročna. Imamo rješenja i u vrijeme krize uzrokovane bolesti korona, ali to su kratka rješenja i trenutna koja često nazivamo vatrogasnim.

Kamo s viškom vina?

Spominju se ogromne zalihe vina. Zaliha uvijek imamo upravo jer je prodaja individualna i često nalazi na problem. Nikada ne bi smjeli imati jednu vrstu prodaju. Nešto mora ići, kako volimo reći i na veliko, a to je za manje novce. Nešto mora ići na malo, onako na pragu, nešto na Jadranu, a tu mora biti i mjesta za trgovine pa i trgovačke lance. Negdje prodate za više, negdje za manje iznose, ali uvijek imate sigurno. To je kao i da imate samo jednog vratara u nogometu. I on je dobar, ali slomi li nogu vi nemate drugoga. Tako je i sada kupac na Jadranu slomio nogu, a mi smo zdravi i proizvodimo. Država doista mora imati neku svoju politiku da rješava i potiče proizvodnju. Ne ona direktno, ali mora napraviti zakonske okvire da se roba proda školama, menzama, bolnicama, vojsci. Sadašnji okvir je da ni jedno dijete u školi ne smije biti gladno, ali ravnatelji škola u ponudama moraju izabrati najpovoljniju bez obzira na porijeklo robe. Tako je i s ravnateljima bolnica, domova i slično.

Gledali smo kako čovjek u jednoj TV emisiji pretanjurava svoju salatu. Nema kupca. Propada. Ali bolnice i škole moraju kupiti povoljniju, a u trgovačkim lancima ona je jeftinija. Kao sada se sjećam kada mi je jedna ravnateljica doma za učenike rekla da svjesno mora kupiti jeftiniju hrenovku koja je lošija. Ta hrenovka zadovoljava standarde, a najvažnije je da je manji iznos. Da se vratimo vinu koje stoji na zalihama. Još uvijek nalazimo na skupu cijenu. Da litra stolnog vina košta pet do osam eura na trgovačkim policama je doista zločesto. Vino je proglašeno hranom. Pa tko će ju kupovati, a ne možemo svi sjesti u auto i ići po vinogradima da bi kupili povremeno litru vina.

Talijani vino riješili kroz zatvorski sustav 

Doduše, posljednih 15 dana vidljivo je da su pakiranja od tri i pet litara slavonskih vinara u trgovačkim lancima na akciji pa možemo kupiti. To je ono, što smo rekli da mora biti u prodaji. Jedan dio i za manju cijenu. Ne možemo uvijek derati. Pogledajmo samo kako još uvijek stoje cijene jagoda i trešanja po 30 kuna za kilogram. To je doista luksuz. A koja onda škola će kupiti trešnje i jagode za obrok djeci? Nijedna. Kupite malu pizzu za pet kuna i svi sretni.

Ne smijemo reći da se u drugim i tržišno iskusnijim zemljama svijeta i EU ne događaju takvi potresi i problemi. No, nešto su ipak napredniji u rješavanju problema. U Italiji je riješeno tako da je država 2,5 dcl vina propisala da može dobiti zatvorenik u zatvorima. I ručak i večeru. Znači pola litre po zatvoreniku koje država otkupi od talijanskih vinara. Uzmimo da ipak neće svaki popiti pola litre vina dnevno. Kod nas je oko 3 tisuće zatvorenika dnevno. Ne kažemo da ćemo sada nalijevati zatvorenike alkoholom, ali jedna količina bi bila riješena jer smo zato vino proglasili hranom. Dakle, trebalo bi imati dnevno za zatvorski sustav i do 1.500 litara vina. Ajmo dalje. Neka u pravilniku domova umirovljenika u 45 županijskih i dva državna bude također uz ručak 2,5 dcl vina u normativu. Ali ne onoga od pet i više eura. Otkupi se od proizvođača. Ima 20 tisuća ljudi u tim domovima koji bi voljeli popiti deci ili dva vina iz Hrvatske.

Tu su i obiteljski domovi kojih je više od 900 i njima nitko ne prijeći da kupuju vino. Ali možda bi država svakom takvom obiteljskom domu koji kupi vina, a i drugih roba od domaćih proizvođača, mogla nešto od tih iznosa subvencionirati. Ili pak poticati nekim novčanim iznosima ili poreznim olakšicama ako vino, salatu, šunke kupuju od domaćih. Sada sve to voditelji nabava u domovima kupuju u trgovačkim lancima. Znači da bi dnevno 20 tisuća penzionera trebalo u svom aranžmanu dobiti pet tisuća litara. No, o tim mjerama koje bi mogle ići stalno pišem i upozoravam, ali to vi vinari kroz svoja udruženja morate progurati. Ima još mogućnosti. Obrok za vojnike. primjerice.

U Italiji i Francuskoj također ide vino uz svaki obrok u vojarnama. Normalno, ne kod pilota. No, vino, ponavljam je hrana, i ne bi smjelo biti tako skupo, a ni tako nedostupno. Svjedok sam i činjenice da vinari u Hrvatskoj, mnogi i u Slavoniji, a posebice u Dalmaciji ne žele spustiti cijene stolnih vina. A to je vino koje bi se pilo redovito i svakodnevno i mogao bi ga piti svaki građanin u Hrvatskoj. Buteljirano vino je druga priča. Neće ga piti svakodnevno velika većina.

Mijenjati Pravilnik o javnoj nabavi 

Probao sam elektronski doći do podataka od ravnatelja osnovnih škola, učeničkih domova i staračkih domova. Poslao sam 50 mailove. Dobio sam odgovor od njih samo osam i svi ko papige ponavljaju kako hranu za obroke u školi i domovima nabavljaju po važećem pravilniku i pravilima javne nabave. Drugi nisu ni odgovorili. Moramo pohvaliti mjere kao što je školsko voće, pa školsko mlijeko, ili pak med za djecu u školama. Ali to su povremene i male akcije. Zakon i pravilnik o javnoj nabavi treba mijenjati jer po sadašnjem pravilniku moraš kupiti najpovoljnije, a to je u pravilu ono koje se uveze. Iz Makedonije primjerice. Da ne bi griješili dušu kako i da ne bi netko rekao da Makedonci imaju loša vina. Ali jedno su vina koja iz Makedonije dolaze za prodaju u trgovačkim lancima, a drugo su njihova vina na drugačijim tržištima.

Sjetimo se onoga proizvođača salate s početka ove priče. Rekli smo da je pretanjurao. Neki su komentarila da zašto ne spusti cijenu. Možda je i jednostavnije i jeftinije potanjurati nego platiti ubiranje salate i dati onda besplatno. No, ja bih tu išao na jednu drugu stranu. Poljoprivreda se mora voditi papirom i olovkom. Tako smo govorili prije. Danas možemo uz pomoć računala i mrežnih programa. SVatko kada ide sijati mora dobro izračunati sve svoje troškove i poslije nakon toga ekonomsku isplativost. Za taj izračun poznati su uvijek troškovi. Morate znati tko će kupiti vašu robu i po kojoj cijeni. A ne kada proizvedete onda vidite da vam to nitko neće kupiti. Ne možete ići u proizvodnju salate, a da nemate ugovor kome ona ide na kraju i po kojoj cijeni. To se u ratarstvu pak teško događa. Sijati pšenicu, kukuruz, zob, suncokret, a da nemate ugovor i sigurnog kupca ludost je.

Svjedočio sam podizanju nasada voća, sad gledam krčenja 

Cijena i zadovoljstvo s njom te suradnjom s otkupljivačem? U pravilu nikada nismo zadovoljni, ali imamo kupca. Nećemo imati 100 krava ako nemamo dobar ugovor s mljekarom. Barem za većinu proizvedenog mlijeka. U redu je da svatko jednu količinu proda i kroz svoje proizvode. Ali ne može se osloniti da će sve prodati na kućnom pragu. Hoću reći da proizvesti mnoge količine salate i ne biti siguran u plasman, nije nikako dobro. Bilo je posljednjih godina mnogo toga. Podizali su se nasadi aronije, a tržište… Ogromne novce su Hrvati još ne tako davno dali za kupnju nojeva. E, kada je došlo do toga da netko to treba kupiti onda su išli u Ministarstvo plakati. Uz jedan dodatak. I u Ministarstvu je bilo onih koji su davali podršku. Ali malo njih.

U Slavoniji su se odjednom počeli podizati veliki nasadi bresaka. A kada je došlo vrijeme prvih berbi za par godina kuka i motika jer to nema tko ubrati. Ni otkupiti. Svjedočio sam i sadnji hektara i hektara višanja u okolici Osijeka i u Baranji. Sada svjedočim njihovu krčenju. To vam je isto kao da se odlučite posijati 200 hektara pšenice, a niste računali da trebate kupiti kombajn ili niste s nekim dogovorili otkup. Iako, ponavljam kod pšenice to i nije slučaj nikada. Ali tko vam kriv kada uzgojite, a nemate kombajn. Znači, ne treba računalo i internet uvijek, ali ništa bez olovke i papira.