• Izmeđ međe
  • 03.09.2020. 10:30

Opet smo promašili, sušene smokve za naše turiste stižu iz Turske

Uzmem pakiranje sušenih smokava, čitam nešto na engleskom, normalno mi jer neka turisti razumiju što jedu i nešto saznaju o našem ponosu Dalmacije. No, razočaranje.

Foto: Depositphotos/lukeluke
  • 414
  • 92
  • 0

Autoput Split – Zagreb odnosno Rijeka – Zagreb. Gužva, a turista i krajem kolovoza ima mnogo. Na benzinskoj postaji nailazim na sniženje sušenih smokava. Pakiranje je bilo oko 30 kuna, a sada na rasprodaji devet. Poveselim se i uzmem. Pa bolje one nego li flips, štapići, kikiriki i slično. Inače su takve stvari na benzinskim pumpama skupe, ali evo prilike. Uzmem i doista klasične, jako ukusne. Normalno, pa u zemlji sam gdje ovo voće rađa kao ludo i ima ga po dvorištima. Slabije se uzgaja plantažno, ali imamo ih. Čitam na pakiranju nešto na engleskom jeziku. I to mi normalno da turisti razumiju što jedu i nešto saznaju o našem ponosu Dalmacije. No, razočaranje. To su smokve iz Turske!

Nema popravka. Mogli smo sto puta pustiti turizam, ali robu proizvedenu kod naših poljoprivrednika očito nećemo nikada dati gostima. Nismo u stanju jaja, ma ni salamu našu im prodati, a kamoli ovo voće. Sušene iz Turske u Hrvatskoj na meti turista. Jesu li naše možda previše skupe za trgovine? Možda i jesu, ali može neka institucija nešto i subvencionirati. Za vjerovati je da je Turska subvencionirala svoje proizvođače da izađu na naše tržište. Treba osigurati dovoljno količine? I tu treba neka institucija reagirati i podupirati udruživanje, otkup, pakiranje i slično. Vjerojatno svi koji proizvode suhe ne mogu garantirati količine, redovitost dostave i slično. No i tu je razlog neorganiziranost.

Tvrtka iz Njemačke pakira turske smokve i prodaje u Hrvatskoj

"Prodajem sušene smokve visoke kvalitete s područja doline Neretve. Uzgajana je eko proizvodnjom bez dodatka sumpora. Cijena je 32 kn po kilogramu za 1. klasu., a 28 kn po kilogramu za 2. klasu. Za veće količine cijena je po dogovoru". Ovako glasi jedan oglas. Znači, cijena je takva kakva je. I očito kupaca ima, ali može se mnogo više proizvesti i prodati našim turistima. Onako nanizane na konac su atraktivnije pa je i cijena viša i kreće se do 50 kuna za kilogram.

Na pakiranju koje sam kupio piše Seeberger. Dakle, tvrtka iz Njemačke pakira turski proizvod i prodaje u Hrvatskoj. Neka oni idu na naše tržište. Nije problem jer se radi o slobodnom tržištu gdje i ne treba biti zabrane. Ali mora biti na takvim mjestima barem u sezoni ponuđena i naša pored nje, makar i skuplja. Iza ovog brenda tvrtka je svjesna tradicije, čija ponuda obuhvaća raspon proizvoda od orašastih plodova i sušenog voća do kave pržene u jednoj od najstarijih pržionica u Njemačkoj. Zlatno smeđe s izdašnim, mekanim zalogajem: upravo ona stvar kad osjetite glad. Čisti ili u kombinaciji s hrskavim zrnima oraha, nude vam aromatične opuštajuće trenutke. Naše planinske iz Turske hrane se jakim suncem na licu mjesta i zato su prirodno medeno slatkog okusa. Ne sadrže dodani šećer i konzervanse, piše na njihovoj internet stranici u opisu ovih koje kupuju turisti u Hrvatskoj. Pa i taj Seeberger ili neka naša tvrtka mogla bi biti organizator proizvodnje kod poljoprivrednika, otkupa i slično. No, netko to treba potaknuti.

Ima li uopće netko ideju što učiniti? Pa ona raste sama, ne mora se prskati, ni previše brinuti o njoj. Treba ju posaditi i sušiti što mi dobro znamo raditi. Ali mora netko pokrenuti tu lavinu. Rasti može na svakom tlu. Kada bolje razmislim izgleda da su naše preskupe i možda ne treba kriviti trgovce. Imaju mogućnost kupcima ponuditi po 45 kuna za kilogram. No, suhe smokve u pojedinim specijaliziranim trgovinama prodaju se i za 99,33 kune za kilogram. I opet nisu naše, hrvatske, dalmatinske, primorske, istarske, otočne, već iz - Turske. Ta je zemlja inače vodeća zemlja u ovoj proizvodnji, iza nje slijede Egipat, Alžir, Iran, Maroko pa dalje Španjolska, Sirija, SAD, Tunis... Nema tu Hrvatske ni blizu. Mali jesmo i nije sporno da ne možemo biti među vodećima, ali ipak bi trebali imati za sebe i za turiste. 

Jedan čovjek ili dva OPG-a nije proizvodnja

Rastu na nepristupačnim, krševitim položajima gdje plodonose bez ikakve ljudske brige, no to ne znači da joj se ne mora osigurati dovoljna količina vode u pojedinim fazama vegetacije. Za uzgoj je potrebno oko 800 mm oborina godišnje. Budući da ima vrlo dobro razvijen korijenov sistem, relativno dobro podnosi sušu i uzgoj na nekultiviranim terenima. U potrazi za vodom korijen se prilagođava strukturi tla i matičnom supstratu, prodirući čak i kroz pukotine stijena. Ipak, u suvremenim nasadima s ugrađenim sustavom kap po kap korijenov sistem se razvija u plitkom sloju tla iz razloga što tamo nalazi dovoljne količine vode, pisao je svojevremeno i Agroklub.

Ne postoji nikakav razlog da se zapuštena tla, pa čak i neki javni prostori iskoriste za podizanje nasada i jednostavno daju da ih iskorištavaju oni koji žele. A ponavljam, državne institucije moraju potaknuti da ih sadimo gdje god možemo, ondje gdje drugo neće uspjeti. Pa i na zakorovljenim prostorima u državnom vlasništvu, uz poljske puteve, a zašto ne i u okolnim prostorima hotela, naselja, kampova. Imamo prostora na bacanje, a i znanje da ih na kraju osušimo te prodamo. Međutim, ne mogu to ljudi sami od sebe. Jedan čovjek ili dva OPG-a nije proizvodnja. Mora se smokva u Hrvatskoj institucijski organizirati. Čak kada bi uzgajali isključivo ekstenzivno imali bi računicu.

A i da se posade uz šetališta i kupališta na Jadranu imalo bi smisla jer ih turisti vole u kolovozu i rujnu u prolazu brati. Bolje njih nego li one borove, tuje, ariše i slično od kojih skupljamo alergije i nemamo neke koristi osim što lijepo gore kada planu. Smokve kod nas proizvode obiteljska gospodarstva bez većih preradbenih kapaciteta. Malo je voćnjaka. Uglavnom raste pojedinačno ili po nekoliko desetaka stabala, često u okviru vinograda. Jasno da svježa ima slabo tržište jer se teško čuva. Ali zato je taj plod upravo oplemenjen sušenjem čiji je rok trajanja doista dugačak. Redovita rodnost počinje nakon osme godine, ali po mnogima traje dulje od 50 godina. Plodovi se beru u više navrata, jer ne dozrijevaju u isto vrijeme.

I to je važan podatak jer se lakše organizira berba i poslije toga se tehnologija prerade, a sušenje nije jedina mogućnost, lakše organizira. Plantaža je malo iako je lakše i jeftinije podizanje nego li drugih vrsta i mnogo je manje rada.

Ukratko, i ono što je samoniklo kod nas ne možemo organizirati i prikupiti. Ne samo ovo voće već i bazga, kupine, rogač i slično. Organizacija i disciplina kod nas ne valja, rješenja nema, a bojim se da ga nitko ni ne pokušava pronaći.


Tagovi

Smokve Turska Dalmacija


Autor

Damir Rukovanjski

Diplomirani agronom - dugogodišnji dopisnik, novinar i urednik u Glasu Slavonije, osnivač i urednik AgroGlasa od 2000 do 2008. Urednik EU agro info od 2008 do 2013., urednik Agrotehnike, izdavač brojne stručne poljoprivredne literature. Kolumnist Agrokluba od 2008.godine. Nekadašnji honorarni suradnik Gospodarskog lista, Nove Zemlje. Član Hrvatskog novinarskog društva od 1993.godine, i član Izvršnog odbora Zbora agrarnih novinara HND.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Sunčanice i ja pozdravljamo sve agroklubovce.