Nekadašnji stravičan običaj na selu prekinula je medicinska sestra s Visa

Navodno u doba cvjetanja lipe ljude "hvata" izvjesno neobjašnjivo romantično raspoloženje i raznježenost. Stručnjaci za etnologiju ovo pripisuju drevnim ženskim božanstvima drveća: lipa je posvećena božici zaštitnici ljubavi, zato je upravo od lipovog stabla izrezana i stvorena prva žena - ili već tako nekako.

Međutim, za djevojku koja je između dva velika rata došla u Kikindu (susjedna Srbija) da bi radila u nekoj vrsti dispanzera za djecu nijedna od ovih priča nije značila ništa. Ona je samo uživala u ugodnom mirisu koji ju je pratio kroz cijeli centar nepoznatog, prvi put viđenog grada. Poslije se pokazalo da je miris lipe bio toliko efikasan i našu junakinju očarao toliko da se u ovaj grad zaljubila, udala, stekla potomstvo, radila cijeli radni vijek i živjela do svojih posljednjih dana.

Postavljanje prave, školovane medicinske sestre

Anka Lozančić Vidović, prva školovana medicinska sestra u tom gradu, koju sam imala čast intervjuirati davnih devedesetih godina (rijetko ohrabrujuća tema u vremenu potpunog sunovrata), rođena je na otoku Visu. Prije dolaska u Kikindu, radila je u stacionaru za djecu oboljelu od tuberkuloze u Sremskoj Kamenici, gdje je danas Institut za plućne bolesti. Tuberkuloza je u ono doba bila neizlječiva.

Ljekovita i mirisna lipa pomaže kod mnogih zdravstvenih tegoba

Anka se, prema vlastitom priznanju, često pitala postoji li neki posao gdje se ne bi suočavala s toliko smrti - gdje bi bilo moguće pomoći djeci, svojoj omiljenoj ciljanoj grupi, kojoj je naumila posvetiti cijeli život, budući da se zbog svog lošeg zdravlja, prema ondašnjim shvaćanjima, nije nešto posebno nadala osnivanju vlastite obitelji. 

Prilika za novi posao ukazala se neočekivano, jer, postojalo je nešto gore i strašnije od tuberkuloze: visoka smrtnost beba u Kikindi. Još se Austro-Ugarska suočila s tim velikim problemom, opisanim u bilješkama liječnika, a i nova Kraljevina SHS je odlučila poduzeti mjere. Jedna od njih bilo je postavljanje prave, školovane medicinske sestre. Da, dobro ste pročitali: postavljanje - jer, u ono doba, liječnik i medicinska sestra bili su državni službenici i išli su raditi tamo gdje im država odredi, pa je tako i Anka Vidović krenula na svoj veliki zadatak u navedenom gradu, unaprijed se brinući kako će je tamo ljudi dočekati.

Pomor novorođenčadi

One lipe na glavnoj ulici doživjela je kao dobar znak - neku vrstu dobrodošlice u mjestu gdje nije poznavala nikoga. Prema njenom svjedočenju, svaka četvrta beba rođena početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća u Kikindi i okolnim selima ne bi doživjela svoj prvi rođendan. Tolika stopa umiranja novorođenčadi i sasvim male djece nije zabilježena ni u najsiromašnijim krškim krajevima nove države, onim u kojima je stanovništvo potpuno regularno umiralo od gladi.

U tada bogatom gradu bilo je hrane - ali ne i spasa za djecu koja se rode u ovo doba godine. Razlog za ovo bio je jedan običaj, stravičan s današnje točke gledišta. S obzirom da se žena smatrala prvenstveno kao radna snaga u poljoprivrednom domaćinstvu, a tek onda kao "proizvođačica" potomaka, mlade majke nisu imale dozvolu svojih muževa i svekrva da doje djecu nego su se odmah nakon porođaja morale vratiti poslovima u polju i oko kuće. Bebe su dobivale nerazrijeđeno kravlje mlijeko, što je tijekom ljeta, na vrućini i uz ondašnju "higijenu", značilo samo jedno: proljev koji vodi u smrt.

Danas bi ipak bilo malo vjerojatno da beba umre zbog banalne crijevne infekcije, jer postoje dosta efikasni lijekovi, no onda nije bilo tog liječnika koji bi spasio oboljelo dijete. Bebe koje su se rodile krajem ljeta - tzv. "jesenčad" imale su šansu da, uz dosta sreće, ako ih ne dokači neka druga smrtonosna dječja bolest, prežive zimu, ojačaju i dočekaju sljedeće cvjetanje lipe.  

"Kupus u kacu, a dijete u kolijevku"

Zamislimo sad Anku Vidović, došljakinju u Kikindi, mladu i osjetljivu djevojku koja otežano hoda, ali sve vrijeme žuri i svuda stiže - kako ide po cijelom gradu i selima, od kuće do kuće, gdje god živi trudnica ili gdje god se rodila beba i svom snagom svog znanja i entuzijazma uvjerava majku, njenog muža i njegove roditelje, da bebu treba dojiti kako bi preživjela ljeto. Moguće je da medicinska sestra nije svuda dočekana dobrodošlicom, iako o tome prilikom intervjuiranja nije htjela pričati "ni za lijek".

Dojenje se u mnogim seoskim kućama smatralo kao neka zabava za bogate i dokone žene, koje se izležavaju u krevetima umjesto da rade. Smrt novorođenčeta izgleda nije previše dirala muževe i njihove roditelje, posebno kod seljačke sirotinje, a na patnju žene kojoj je umrlo dijete svakako nitko nije obraćao pažnju. Uostalom, kako su mnoge žene u ono doba rađale po sustavu "kupus u kacu, a dijete u kolijevku", znači, svake godine po jedna beba - bilo je šanse da najotpornija novorođenčad ipak prežive sva iskušenja, a to je, po svemu sudeći, bilo sasvim dovoljno za tadašnji mentalitet.

Nitko se nije smio suprotstaviti državnom službeniku

I onda se pojavi djevojka s čudnim naglaskom, koja objašnjava kako treba postupati s bebama da sve prežive, a ne samo one najjače! Muževi i njihovi roditelji bez sumnje su iskakali iz kože. Ali, nitko se nije smio suprotstaviti državnom službeniku - tako da su nepovjerljivi stanovnici, progutavši gunđanje, puštali u kuće mladu medicinsku sestru u uniformi koja je uključivala tamnu pelerinu preko odjeće, ljeti i zimi. Ankin terenski prosvjetiteljski rad - edukacija trudnica, rodilja i njihovog okruženja, kako bi se to danas reklo, dao je ploda već za nekoliko godina.

Jednom zauvijek smanjena je drastična smrtnost beba i male djece u Kikindi i pripadajućim joj selima. Posljednji i najjači udarac ovoj pošasti zadalo je cijepljenje nakon Drugog svjetskog rata - u kojem je Anka također sudjelovala, ovog puta kao iskusna visoko uvažena medicinska sestra na čelu ekipe mlađih zdravstvenih radnica. 

Spomen ploča s osnovnim podacima o prvoj medicinskoj sestri u Kikindi i natpisom "ovdje je živjela žena koja je spašavala i spasila generacije djece" - baš bi bila lijep potez neke lokalne vlasti koja bi vodila računa o znamenitim (i svim ostalim) ovdašnjim ljudima. 

_{Priča "Miris lipe na glavnoj ulici" objavljena je u lokalnom glasilu "Kikindske" u leto 2017. godine}