Milijun eura u proizvodnju kulena

Sjećam se, bili smo klinci. Bilo je to vrijeme jugoslavenske recesije početkom osamdesetih. Tito je bio umro, police u trgovinama prazne, a redovi na ulicama duži od onih za kina i utakmice.

Bilo je to vrijeme kad je seljak bio gospodin, a stanovnik grada željan svega. Selo je živjelo, radilo se puno, no i od tog truda je i bilo vajde. Znao si zašto radiš i zbog čega si cijeli dan na polju. Seljak nije bio gladan, nisu mu prijetile ovrhe i imao je gdje ponuditi svoje proizvode po daleko realnijoj cijeni nego danas. U ono vrijeme tko je živio u gradu i imao djecu, putovao bi jednom mjesečno u Slavoniju u nabavku mesa.

Koliko jaja ide u kolač?

Domaćice, pak, bile bi na sto muka kad bi se približio nekome rođendan pa je trebalo praviti tortu. Bogataši ne bi vodili računa o receptu, no žene iz puka prvo bi se raspitale koliko jaja ide u neki kolač. Danas o tome nitko ne vodi računa. Tucaju se jaja kao da rastu na drvu. Pšenica nije mjerena u postotku proteina, kumice su nudile friški sir i vrhnje bez hladnjaka, a ako nisi imao vezu, 29.11. umjesto kolinja zabilježio bi se kod sindikata i molio se Bogu i partijskom sekretaru da ti dodijeli polovicu svinje da ti Nova bude ispunjena mirisom pečenja i rata kredita skrahira ovisno o inflaciji.

Bilo je to romantično vrijeme kad su se djeca pravila za vrijeme redukcije struje, kava pila u šalicama koje su slobodno mogle ići na natjecanja u minijaturama, a vozilo se na parne i neparne brojeve na kraju registracije. Benzin je bio skup i nije ga bilo, buktao je rat između Iraka i Irana, a mi klinci smo se kladili ako se rat proširi do naših krajeva da će ih partizani i Valter srediti za tjedan dana.

U tom vremenu kad smo bili sretna djeca bez ičeg, povratak tate iz Slavonije značio je jednomjesečni oporavak smočnice i glancanje sjekutića na špeku, čvarcima, kobasicama. Običavao bi imati poslovne putove u Slavoniju. U povratku bi navratio do mesara Krune u Vukovaru i nakrcao sveg blaga u vidu suhomesnatih proizvoda. Hranila je tada Slavonija mnoge, pa i nas. Danas kad pogledaš cijene čvaraka dođe ti da prodaš dio kuće, zadužiš se kod kamatara ili posudiš lovu od punice ne bi li kupio prave čvarke. Brdo čvaraka. Ljudi se žale da uvozimo čvarke iz Austrije, a njima je cijena kao da su svinje šopane dijamantima i biserima.

Suze u mesnici

Gotovo da se pokrenula svehrvatska potraga za pravim slavonskim čvarcima. Doduše, naleti se kod rodbine na koji čvarak, onih 20 dekagrama rodbinske mjere, pol kile za krampogačice ne možeš izmolit ni da si Franjo iz Vatikana. Vele da im svinje ne daju više toliko masti i čvaraka. Susjed mi se rasplakao kad je kupio svinju u mesnici. Nigdje masnih naslaga. Čini se da nam se svinje bave aerobikom, drže dijetu, trče na traci. Čvaraka nedostaje, a nigdje da se popuni ona praznina u ponudi. Ovi austrijski čvarci kao da su masnu salvetu prešali. Ma gdje je to od našeg punomasnog slavonskog čvarka zbog kojeg bi riskirao i moždani i srčani udar! Nego, ode tata tako do gos'na Krune u nabavku, taman pred Novu godinu. Nakrca se svega. Miriši mu auto od Vukovara do Črnomerca. Mi već ono njušimo na balkonu, sline cure, želudac vari na neviđeno.

Molimo Boga da nam tata sigurno dođe s puta i da teret ostane čitav. Tad nije bilo mobitela da provjeriš svako malo do kud je stigla pošiljka. I, u deset navečer, u tihu ulicu skrene tatin automobil. Nas trojica se sjurili niz stepenice, da pomognemo tati oko stvari. Odmah nam proradio ekonomat u nama. Papirnate vrećice iz kojih vire kobasice, špek, čvarci, švargla kad odjednom među svim tim delicijama neka debela kobasa, crvena i mirisna da bi se namirisao njome makar sve mačke i psi iz grada hodali za tobom. Upitnici prema tati.

Ovo vam je pravi kulen iz Slavonije!

Ne znaš jel to iz topa izašlo, jel u slonovskom slijepom crijevu, no miriše na pet kilometara. "A, lopovi, vidjeli ste je!" Klimamo povampireno glavama i već bi ju na stubištu načeli. "E, to ćemo za Novu kad kumovi dođu"! Smiješak splasne svima, posebice starijem bratu kojeg teško da će išta dopasti jer je vani na dočeku. "Dakle, ovo vam je kulen! Pravi!", naglasi.

Kao odana mušterija kupio ga jeftinije. U ono vrijeme se znalo da pravog kulena ne'š dobit ispod sto maraka. E, da, bilo je to vrijeme kad je kulen imao stalnu vrijednost za razliku od dinara. Ma, stabilniji od naše današnje kune! Stigla Nova, vrijeme da se kulen proba. Ljudi moji, to kao da je bila prva pričest. Svatko je uzeo jedan trolist poput djeteline i poput mišića grickao i upijao sve osjete u sebe jer tko zna kad će ga opet jesti. Danas je situacija drukčija. Dođeš u trgovinu i naručiš kulen kao da ga štancaju na veliko. Preplavio nas kulen, no onaj koji ga je kusao u vrijeme kad je postojao original po 100 maraka, e taj neće ni pogledati u ovo naduto crijevo prepuno crvene ljute paprike, soli i bogtepitaj kojeg mesa. Zato je itekako bilo važno certificirati kulen kao nacionalni proizvod velike važnosti i budućnosti u EU.

Dobit će se daleko više!

Da, udruga Slavonski kulen-kulin izborila je pobjedu kojom su se stekli uvjeti za zaštitu na europskoj razini. Iako je samo troje proizvođača kulena ispunilo sve zahtjeve za dobivanje certifikata od njih deset prijavljenih, ostali kulenari su odustali od te delikatne procedure jer imaju dovoljno posla i bez certifikata na domaćem tržištu. Nažalost, mnogi uzgajivači i proizvođači ne vide dalekosežniju korist u tom proizvodu. Dok se mnogi prave pametnima, proizvodnju u svoje ruke preuzeo je Branko Roglić koji je uložio milijun eura u proizvodnju kulena.

Tim novcem, uz pomoć vlasnika pobjedničkog recepta za kulen kulenara Slađana Novosela, proizvodit će se vrhunski kulen. Roglić je kupio dio Novoselovog zemljišta, još dodatnih 24ha zemlje na kojoj će proizvoditi hranu i držati 500 svinja. Hvalevrijedan poduzetnički pothvat u selu Gat pokraj Belišća. Ovim projektom kulen-kulin se potvrđuje kao proizvod dodane vrijednosti koji bi se u budućnosti mogao profilirati kao brand visoke cijene i ekskluzivne ponude.

Baš poput kavijara, francuskog sira ili belgijske čokolade, mnogi će se bogataši i cijenom i kvalitetom pomamiti za njime. Ne budite ljubomorni na budući Roglićev uspjeh jer otvara se prostor svima za zaradu. Ne ulaže se svaki dan milijun eura u posao. Toga nema ni u Vladi ni u poljoprivredi. A potrebno je tek osigurati certifikat. Dalje neka kupci određuju cijenu. Daleko višu od svima nam znanih 100 maraka. Pa nek se prodaje smeće po trgovačkim centrima. Ovako, za manji i kvalitetniji input dobit će se daleko više. Više od uloženih milijun eura, jer inače ne bi bilo smisla ni računice.