Ma ni kulen ne uspijemo izvesti, a kamoli što drugo

Godinama s više ili manje pažnje pratim poljoprivredu i nikada mi neke stvari nisu bile jasne. Nije mi bilo jasno, primjerice, kako to da se u Slavoniji, na tim nepreglednim poljima, ne može proizvesti pšenica ili kukuruz u količinama (i kvaliteti) koja bi bila dovoljna za nas i za barem pola Europe, utoviti svinja, bikova ili junadi koje će se izvoziti u Europi i svijetu ili proizvesti mesnih prerađevina koje bi preplavile trgovačke centre ili specijalizirane trgovine delicijama barem u zemljama Europske unije.

Nisu mi bila logična objašnjenja kako je u nas proizvodnja skuplja nego drugdje pa naša roba nije konkurentna na izbirljivom europskom i svjetskom tržištu jer ima onih koji sve to jeftinije proizvode. Dobro, ajde, naša pšenica ili kukuruz nije konkurentan jer puno zemalja proizvodi ove kulture, ali ono što jedino mi u svijetu proizvodimo, kako da ni to ne uspijevamo plasirati na tržište?

500 tona kulena godišnje

Iznenadilo me kada sam ovih dana iz medija doznao da u Hrvatskoj, a to znači u ovom slučaju u Slavoniji i Baranji, proizvedu godišnje samo 500 tona kulena i od te količine u izvoz ode samo 2 ili 3%. Doduše, stručnjaci vjeruju kako preko granice ode i više od tih skromnih 2 ili 3% proizvodnje kulena jer naš čovjek je snalažljiv, a i ne voli da poreznici znaju za baš svaki kulen koji napravi.

Prema stručnim procjenama, u Hrvatskoj kulen proizvodi stotinjak proizvođača, ali ih je daleko veći broj ako pribrojimo i one koji proizvode veće ili manje količine ilegalno. Da bi se legalizrala proizvodnja, potrebno je ispuniti neke uvjete i standarde, izraditi propisane prostorije za pripremu i preradu mesa, za sušenje i dozrijevanje, a to košta pa mnogi radije proizvode "na crno" i strahuju od inspektora. Srećom, inspektori su također ljudi od krvi i mesa pa se lako pronađe zajednički jezik, da ne upotrijebimo riječ koja je izravnija, a označava jedno ime iz narodne pjesme o jednom bekriji.

Ozbiljniji kulenari imaju i ozbiljniju proizvodnju

Ozbiljniji kulenari godišnje izrađuju, barem toliko priznaju, od nekoliko stotina do tisuću kulenova i sve prodaju pa ove brojke od 2 ili 3% izvezenih kulenova čine se preskromnima. Iako, posebice mladi poljoprivrednici, sve više koriste novac iz fondova EU, rijetki su kulenari koji apliciraju svoje projekte za EU fondove, mada im se tako pružaju mogućnosti za modernizaciju i proširenje pogona. Tako bi mogli i legalizirati proizvodnju, ali neke odbija to što u programima EU fondova vlasnik kojemu je odobren projekt prvo mora uložiti svoj novac, a poslije, kada posebna komisija pregleda je li sve napravljeno u skladu s projektom, odobri isplatu najčešće u 80-postotnom, a nekad i u 100-postotnom iznosu.

Plasman u Kini moguć, ali nedovoljne količine

Poznat je slučaj vinkovačkog poduzetnika koji je pokušao s plasmanom slavonskog kulena u dalekoj Kini gdje ljudi vole začinjeniju hranu, a kulen upravo takve okuse zadovoljava, ali se vratio neobavljena posla jer su restorani i trgovine zahtijevale isporuku količina koje on nije mogao zajamčiti sve da je išao od kuće do kuće, od sela do sela, i otkupljivao svaki proizvedeni kulen. Čudno je da neki od velikih industrijskih proizvođača nije našao računicu i uputio se na ogromno kinesko tržište.

Jel to tako teško?

Čini mi se da pri plasmanu kulena, te slavonske delicije o kojoj nitko nikada nije čuo išta ružnoga i koja okusom osvaja gdje god se predstavi, valja uključiti više marketinške stručnjake koji bi ispitujući tržište i navike stanovnika određene države ili regije, sugerirale kakav se proizvod negdje prihvaća jer nisu isto osjetljiva nepca Nijemaca i Talijana, Danaca i Portugalaca.

Iz iskustva znam da je vrlo široka lepeza dobrih i kvalitetnih kulena bez obzira što sami proizvođači dižu u nebesa upravo svoj kulen jer na kulenijadama, osim nekoliko, ili ni toliko, diskvalificiranih uzoraka zbog početničkih grešaka (ušao zrak pa se pojavila plijesan, naglo sušenje, nedovoljna zrioba), svi su jako dobri, odlični čak, ali komisija tražeći nijanse u kvaliteti mora proglasiti najbolji.

Hoću reći, u Slavoniji i Baranji ima itekako kvalitetnih kulenova, ljudi ga znaju napraviti i samo im treba omogućiti plasman, a tu pomaže struka od spretnog marketinga do još spretnijeg trgovanja koje znaju predstaviti, ponuditi i prodati proizvod. Jel to tako teško, menadžeri prodaje i plasmana?