Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Kratki lanci opskrbe
  • 08.11.2022. 13:30

Lokalnu hranu s OPG-ova u škole, što učiniti da u većini Hrvatske nije tek pusta želja?

Plasman poljoprivrednih proizvoda u lokalne škole i vrtiće u većini Hrvatske još je samo pusta želja. Čini se da su u Sloveniji uvjeti za lokalni plasman hrane u institucije ipak povoljniji.

Foto: Damir Spehar/PIXSELL
  • 258
  • 12
  • 0

Našim dužnosnicima već godinama su puna usta kratkih lanaca opskrbe. Svi žele lokalni proizvod u lokalnoj školi, vrtiću, bolnici, učeničkom domu, i sl., ali stvari kao da idu iz kompliciranog u kompliciranije. Pred malog poljoprivrednog proizvođača postavlja se sve više zahtjeva i kriterija koje mora zadovoljiti kako bi mogao nuditi svoje proizvode na javnim nabavama, pa jedan po jedan gube motivaciju za daljnje pokušaje.

Kako su stvari organizirane u Hrvatskoj na nivou jedne škole saznajemo iz primjera OŠ Jakovlje.

Javna nabava se organizira jednom godišnje, ali i po potrebi. Škola uputi upit prema dobavljačima za određenu skupinu proizvoda (meso i mesne prerađevine, mlijeko i mliječne prerađevine, kruh i pekarski proizvodi, i sl.) i odabire se najpovoljniji dobavljač. Sve vezano uz javni natječaj odrađuje škola za sebe.

"Proizvode grupiramo prema Zakonu o javnoj nabavi CPV šifrarnika gdje se utvrdi potrebna godišnja količina nekog proizvoda i procijeni vrijednost te ukoliko prelazi 20.000 kn kreće se u postupak javnog natječaja. Ponude otvara školsko povjerenstvo i bira najpovoljniju ponudu", pojašnjava Aleksandra Đurđević, v.d. ravnatelja

Najpovoljnija cijena i dalje ključni izbor 

Kaže i da su im s obzirom na rast cijena ove godine neki dobavljači otkazali Ugovor jer nisu mogli ispoštivati dogovorenu cijenu proizvoda.  

Na području općine nema OPG-a koji bi zadovoljio uvjete javnog natječaja tako da nisu uzimali proizvode od njih. "Problem je što lokalni OPG-ovi (a i šire) nemaju toliku količinu proizvoda kolike su naše dnevne potrebe za školu, a neki ne mogu izdati e-račun", navodi dodajući da što se tiče kriterija bodovanja, jedini je najpovoljnija cijena proizvoda. Sve ostalo (npr. kvaliteta proizvoda, okus i sl. ) može biti subjektivno. "Pri tome uvijek biramo isprobane i provjerene proizvode s dokazanom kvalitetom", naglašava. 

U nama susjednoj Sloveniji plasman poljoprivrednih proizvoda u lokalne institucije na korak je ispred nas.

Kako to rade ondje? Služba za odnose s javnošću Ministarstva za kmetijstvo, gozdarstvo in prehrano otkriva nam da ne postoji centralno naručivanje hrane za institucije (škole, vrtiće, domove za starije, bolnice). Svaka škola naručuje hranu za vlastite potrebe. Ponekad im u tome pomažu posrednici ili općinske vlasti, a ponekad to obavljaju same.  

Sukladno zakonima o javnoj nabavi sve su javne institucije obavezne prilikom naručivanja odabrati najmanje 20 posto hrane iz sheme kvalitete i 15 posto iz ekološkog uzgoja (12% do kraja 2023. godine) u odnosu na ukupne potrebe za hranom, a izraženo u kilogramima. Od prošle godine poljoprivredna inspekcija provodi nadzor nad realizacijom narudžbi namirnica iz shema kvalitete i ekoloških proizvoda.

"Prema nama dostupnim podacima, hranu dobavljaju i pojedina poljoprivredna gospodarstva ako su izabrani kao ponuđači nakon postupka na javnoj nabavi", navode iz njihova ministarstva. 

Europski sustavi kvalitete sukladne prema uredbama EU su:  Zaštićena oznaka izvornosti, Zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla, Zajamčen tradicionalni specijalitet i Ekološka poljoprivreda. Postoje još i slovenski nacionalni sustavi kvalitete:  Izbrana kakovost (Dokazana kvaliteta), Označba višje kakovosti (Oznaka više kvalitete) i Integrirana pridelava (Integrirana proizvodnja).

Kako institucije mogu bodovati ponuditelje hrane?

U Sloveniji ne postoji zakonska odredba koja bi omogućila neposrednu prednost lokalnom ponuditelju. Institucije u okviru javnih nabava određuju same koliko bodova im donosi cijena, a koliko neka druga mjerila kao blizina, ekološki certificirani proizvod, sheme kvalitete i sl.

Tamošnje ministarstvo poljoprivrede za sve institucije svake godine organizira osposobljavanje za organizatore prehrane. Proteklo ljeto su organizirali "Zelenu burzu“ gdje su se mogli sresti i dogovoriti nabavu organizatori prehrane i poljoprivrednici. Dodatno, lokalni proizvođači su prisutni na različitih platforma (LASov, Naša super hrana, Kmetijsko gozdarske zbornice in Zadružne zveze),gdje institucije mogu stupiti u direktni kontakt s lokalnim proizvođačima.

Institucije traže od ponuditelja da im ponudi cjelogodišnju opskrbu predmetnom namirnicom. Tako da se mali proizvođači često udružuju u zadruge koje su onda sposobne ponuditi veće količine namirnica. Prema informacijama koje imamo s terena, neke škole i vrtići nabavljaju voće, povrće, prerađevine, med i jogurte manjih lokalnih proizvođača.

Razlike u organiziranosti tržišta i bodovanju ponuditelja na javnom natječaju su očite.

U Sloveniji dakle, inicijativa za nabavkom lokalno proizvedenih namirnica funkcionira djelomično, odnosno postoji još prostora za poboljšanje sustava. Pojedine tamošnje škole uspijevaju nabaviti bar dijelom hranu proizvedenu lokalno, a škole u sistem bodovanja ponuditelja moraju unijeti sheme kvalitete i ekološki certifikat. Javne institucije često boduju udaljenost ponuditelja od kupca. Slovenija se trudi povezati lokalne proizvođače i predstavnike institucija ne bi li i tako omogućila lakše dogovaranje oko nabavke i isporuke lokalno proizvedene robe.

Hrvatska s druge strane, svakodnevno nepovratno gubi lokalne proizvođače hrane jer su oni u nemogućnosti prodati svoj proizvod brzo i blizu. Oni koji danas opstaju ili se sami trude pronaći i zadržati svoje online pojedinačne kupce ili sav svoj proizvod isporučuju velikim prerađivačima koji zarađuju bolje od njih samih. No, naši proizvođači teško dopiru do javnih institucija jer su većinom nevidljivi, premali i razjedinjeni.

Republika Hrvatska je 2017. godine donijela je Zakon o javnoj nabavi (NN 120/16), gdje prema članku 284. da svi javni naručitelji hrane za svoje kuhinje - u školama i vrtićima, bolnicama, vojarnama, učeničkim, dječjim i staračkim domovima više ne bi najnižu cijenu dobavljača trebali uzimati kao najvažniji kriterij, već i kratke lance opskrbe.

(7) Pri određivanju kriterija za odabir ekonomski najpovoljnije ponude u kojima su predmet nabave poljoprivredno-prehrambeni proizvodi i hrana, naručitelj treba uzeti u obzir kriterije kojima se vrednuju proizvodi koji su proizvedeni u sustavima kvalitete poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (sezonski, ekološki, integrirani proizvodi i dr.), hrana proizvedena po standardima kvalitete za hranu utvrđenim u nacionalnim propisima o poljoprivredi i hrani, te hrana koja je održivo proizvedena i prerađena, čime je stvorena hrana više vrijednosti u pogledu veće svježine ili nižeg opterećenja okoliša (kraćeg prijevoza, manje transporta, manje opterećena materijalima za pakiranje te u pakiranjima koja su izrađena od okolišu prihvatljivih i/ili recikliranih materijala i dr.).

Ostaje pitanje koliko hrvatskih škola i vrtića daje prednost kratkim lancima opskrbe u odnosu na cijenu? I ako je cijena bližeg proizvoda viša, može li država ili općina podmiriti razliku? Na taj način sačuvali bismo proizvođača i demografski stabilizirali seoska područja.

Što možemo napraviti?

  • Sabor treba izglasati legislativu kojom škole koje nabavljaju lokalno proizvedenu hranu dobivaju neke povlastice ili olakšice.
  • Potrebno je organizirati lokalne burze poljoprivrednih proizvođača da se uspostave kontakti između institucija i lokalnih proizvođača.
  • U sustav bodovanja za javna nadmetanja treba uvesti kriterij kratkih lanaca opskrbe, i kratkog skladištenja prije nabave, te sheme kvalitete, ali i odrediti minimalni postotak takvih ponuđača u javnim nabavama hrane za npr. škole i vrtiće.
  • Treba olakšati malim proizvođačima da se udruže u zadruge preko kojih mogu nuditi veće količine potrebne za škole.
  • Općine trebaju poticati na izgradnju skladišnih i rashladnih kapaciteta, te distribucijskih centara za poljoprivredne proizvode lokalnih zadruga.
  • Treba poticati male proizvođače da uđu u sheme kvalitete koje će se bolje bodovati.
  • Ako u svojoj općini javna institucija ne pronađe pogodnog proizvođača, valja je potaknuti da pronađe dobavljača u susjednoj općini.

Primjeri umrežavanja ponuđača i naručitelja na lokalnoj razini

U Finskoj je organizirana nacionalna internetska stranica na kojoj je popis malih i srednjih proizvođača hrane prema područjima u kojima posluju. Na stranici je predstavljeno oko 1.500 proizvođača i oni se mogu pretražiti prema proizvodima ili uslugama koje nude te prema regijama iz kojih dolaze, a njihov se broj stalno povećava. Ovako je olakšano stvaranje direktne veze između ponuđača i naručitelja.

U Belgiji su se u jednoj pokrajini udružile lokalne grupe, proizvođači i trgovci na malo u mrežu NEBUS Razvili su regionalnu distribucijsku mrežu i osmislili promidžbenu kampanju čije koristi sada uživa čitava regija. Ovaj projekt je počeo pokretanjem internetske on-line trgovine, gdje su zaprimane tjedne narudžbe koje su potom prosljeđivane umreženim proizvođačima. Prodaja i prihodi lokalnih proizvođača, trgovaca i ostalih uključenih poduzeća su se povećali.

U Italiji, primjerice rimska gradska vlast, odredila je da između berbe voća ili povrća i njihove konzumacije u školama ne smije proći više od tri dana. Uvjet je to koji dnevno zadovoljava 144 000 školskih obroka. Lokalne vlasti u Argelatu zahtijevaju da proizvodi budu 100 posto ekološki, a dodana im je vrijednost ukoliko su "izvorno lokalnog podrijetla“, pri čemu je "lokalno“ određeno administrativnim granicama.

Kako jesti domaće?

Često su mali poljoprivrednici uslijed nepostojanja alternativnih načina prodaje bili prisiljeni na prodaju velikim prekupcima s gubitkom. Razvijanjem lokalnih shema i kratkih lanaca opskrbe takve bi se pojave minimalizirale. Prosječno, samo 15 posto malih europskih gospodarstava prodaje više od pola svoje proizvodnje direktno kupcima.

Najčešći odgovori voditelja javne nabave u javnim institucijama za nemogućnost kupovanja domaće lokalne namirnice su: "Domaća hrana je skupa“ i "Jednostavnije je kupovati hranu od prekupaca“.

Zato bi bilo dobro pronaći rješenje za ovakve probleme i nagraditi škole koje uspiju nabavljati hranu lokalno.

Zašto prilagođavati poljoprivrednike javnim nadmetanjima, umjesto javna nadmetanja prilagoditi njima samima? Zar nam nije svima u interesu da održimo lokalne proizvođače na životu i jedemo namirnice iz kratkih opskrbnih lanaca, autentičnu i svježu hranu u čiji smo se način proizvodnje mogli i sami osvjedočiti?


Tagovi

Javna nabava Kratki lanci opskrbe Javna nadmetanja Škole Vrtići Institucije Lokalno


Autorica

Vesna Mijat

Više [+]

Zaljubljenik u prirodu, agronom po struci sa šarenim radnim iskustvom od znanstvenog rada u genetici, preko upravljanja poljoprivrednom zadrugom, pa do uvijek prisutnog poljoprivrednog novinarstva. Neispunjena želja joj je da radi direktno za hrvatskog poljoprivrednika.