Kuda idu obiteljska poljoprivredna gospodarstva?

S namjerom da uredi određena područja, hrvatska politika, pa tako i poljoprivredna, se stalno nalazi u procijepu između deklarativnog i stvarnog, potrebnog i nepotrebnog, poticajnog i destimulirajućeg. Nažalost, rezultat takvih eksperimenata je konstantno nazadovanje i zaostajanje u odnosu na konkurenciju i okruženje. Jedan od takvih primjera je jedinstveni u svijetu Zakon o obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima (u daljnjem tekstu OPG), koji je nakon prihvaćanja na Vladi, ušao u saborsku proceduru i ulazi u drugo čitanje.

O OPG-u, kao poljoprivrednom gospodarstvu od strateškog interesa u Hrvatskoj, slušamo već više od 20 godina. Iako je i u ovom Zakonu OPG strateški važan organizacijski oblik poljoprivrednog gospodarstva, u stvarnosti smo svjedoci sve većeg broja ugašenih OPG-a. Prema podacima Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju samo u posljednje 4 godine nestalo je preko 20.000 OPG-a. Zbog neshvaćanja pojma obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i njegove uloge u ruralnom prostoru, sve što smo činili u prethodnim godinama je bilo kontraproduktivno.

Nijedna zemlja članica EU nema Zakon o OPG-u

Bilo da se radi o poljoprivrednom zemljištu, ruralnom razvoju, politika je kontinuirano davala prednost korporativnoj poljoprivredi. Rezultat je slučaj Agrokor, demografsko pustošenje ruralnog prostora, dvogodišnji zastoj u povlačenju sredstava iz Europskog fonda za ruralni razvoj, nepravilnosti u dodjeli državnog poljoprivrednog zemljišta i sl. Posljedično, naša poljoprivreda kroči prema začelju produktivnosti među članicama EU. Prilikom ulaska u EU produktivnost hrvatske poljoprivrede je bila 58% niža od europskog prosjeka. Podatak vrijedi za razdoblje 2010-2012. Prema posljednjim dostupnim podacima Europske komisije o produktivnosti europske poljoprivrede za 2015. godinu produktivnost hrvatske poljoprivrede je 66% ispod europskog prosjeka. Za razdoblje 2010-2015. godišnji pad je bio 2,6%. Nažalost prema podacima Državnog zavoda za statistiku podaci o poljoprivrednoj proizvodnji i dalje imaju negativan trend.

Zašto navodim ove podatke i kakve oni imaju veze sa Zakonom o OPG-u? 97% europskih poljoprivrednih gospodarstava su obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Nijedna zemlja članica nema Zakon o OPG-u. Različitost oblika i specifična uloga obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u očuvanju i razvoju ruralnog prostora jedan je od osnovnih razloga nedonošenja posebnog zakona o OPG-u Stoga je paradoksalno da predlagatelj u ocjeni stanja navodi da će se "Prijedlogom zakona otvarati daljnje mogućnosti pojednostavljenja i fleksibilizacije uvjeta za obavljanje gospodarske poljoprivredne djelatnosti na načelima i iskustvima pozitivnih europskih praksi".

Pitanje je samo kojim i čijim načelima i iskustvima i koja su to pojednostavljenja i fleksibilizacije. Predloženi Zakon nije ni u skladu s ciljevima i zadaćama Zajedničke poljoprivredne politike EU(ZPP), niti s bilo kojom deklaracijom, analizom, preporukom ili studijom, koje su napisane o obiteljskim gospodarstvima od strane Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) ili europskih institucija (Europski parlament, EK).

Definicijom OPG u predloženom Zakonu vraćamo se korak unazad u odnosu na Zakon o poljoprivredi iz 2015. i Upisnik poljoprivrednih gospodarstava. Zapravo, ovim Zakonom svaka osoba s prebivalištem u Hrvatskoj ili bilo kojoj zemlji članici EU, te Švicarskoj, Norveškoj, Islandu i Lihtenštajnu može osnovati OPG bez ikakvih ograničenja i uvjeta koji su od presudnog značenja da bi se uopće nešto moglo smatrati OPG-om. To su pretežiti rad i domicilnosti (teritorijalnost) članova obitelji, na vlastitim ili unajmljenim proizvodnim resursima.

On će nam još dodatno otežati vođenje i upravljanje poljoprivrednom politikom i ruralnim razvojem, jer nećemo znati koja su prava, prirodna obiteljska gospodarstva, a koja hibridna, stvorena ovim Zakonom. On dugoročno dovodi u pitanje ekonomski suverenitet. Nakon što smo prodali banke i trgovinu strancima, sada je na red došlo i poljoprivredno zemljište, što im ovaj Zakon uveliko olakšava.

Ograničenje ekonomske slobode

Iako predlagatelj govori da su ciljevi Zakona povećanje konkurentnosti, smanjivanje administrativnih barijera i ostanak u područjima gdje žive i rade, Zakon bi mogao izazvati upravo suprotne efekte. Prijedlogom zakona se dodatno ograničavaju ekonomske slobode i konkurentnost nametanjem dodatnih administrativnih opterećenja (vođenje i obveza prijave dosad nepostojećih evidencija i sl.) i troškova (isticanje tvrtke na sjedištu i svim proizvodnim jedinicama i mjestima). Zakon bi mogao imati vrlo negativne posljedice na demografsku i socijalnu sliku ruralnog prostora (daljnja depopulacija). Zbog neshvaćanja suštine obiteljskog poljoprivrednog gospodarstava, ovim zakonom se širom otvaraju vrata korporativnoj poljoprivredi čije posljedice imamo prilike gledati ovih dana (Agrokor i slični sustavi). Zakon omogućava daljnju "grabež" poljoprivrednog zemljišta, kako privatnog, tako i državnog, kao glavnog proizvodnog resursa, od strane velikih hrvatskih, ali i stranih korporacija i financijski moćnih pojedinaca sa svrhom špekulacija s poljoprivrednim zemljištem.

Upitna je odredba kojom se imateljima živih životinja omogućava otvaranje zaštićenog računa za potrebe hranidbe i druge skrbi živih životinja. Pitanje je što je s ostalim poljoprivrednicima. Zar oni ne trebaju štititi svoje usjeve i višegodišnje kulture? Može se reći da je u tom dijelu Zakon diskriminirajući prema ostalim poljoprivrednicima. Što se tiče ostalih ovrha, trebalo je samo u postojećem Ovršnom zakonu izmijeniti i dopuniti već važeće odredbe.

Ako se Zakon donese u predloženom obliku, preostaje nam da pratimo što će se događati u hrvatskoj poljoprivredi i ruralnom prostoru, a naročito kako će se zakonodavni eksperiment odraziti na proizvodnju hrane, konkurentnost, produktivnost i demografsku sliku hrvatskog sela u narednom razdoblju.

Foto: Bigstockphoto/igor stevanovic