• Kreditiranje poljoprivrede
  • 10.12.2014. 13:15

Kreditno-štedne zadruge za spas HR poljoprivrede

Preoblikovanje HPB-a u agrarno-obrtničku banku i njen prelazak u zadružni model zapadnog tipa bio bi prijelaz na tržišni oblik financiranja poljoprivredne proizvodnje.

Foto: depositphotos.com
  • 465
  • 23
  • 0

Hrvatska pokušava prijeći na tržišni model privređivanja, kao da je to moguće bez stvarnog redefiniranja društvenih institucija i načina njihova rada.

U nas se u prošlom poretku deklamiralo o radničkom samoupravljanju kao o kategoriji realnog odlučivanja, a stvarnost političkih odluka u svim važnijim pitanjima se prikrivala smokvinim listom tzv. dogovorne ekonomije.

Sada se već gotovo dva i pol desetljeća s istim ispraznim deklarativnim žarom pozivamo na tržišno gospodarstvo kao čarobnu formulu koja će sve riješiti, ako i kada ju netko provede u ovom našem vremenu i prostoru. U praksi, u traženju rješenja za probleme tranzicije i novog početka, držimo se, međutim, kao pijan plota naslijeđenog, pretežito neučinkovitog i krajnje birokratiziranog javnog sektora i od njega očekujemo ostvarenje novih političkih i gospodarskih ciljeva.

Specijalizirane zadruge

Umjesto da postavlja okvire unutar kojih će pojedinci i skupine moći razvijati svoje sposobnosti, država figurira i dalje kao inicijator i provoditelj nečega što se često nije potrudila ni definirati, a kamoli operativno razraditi. Umjesto da u javni prostor konstruktivno uvodi zdrava tržišna načela i rasterećuje proračun, država se teško odriče apsolutne kontrole svega čime se nekoć bavila - i guši se u glupostima.

Poljoprivreda kao grana gospodarstva pruža poučan primjer posljedica nesnalaženja u bitnim postavkama tržišnog gospodarstva. Najjednostavnije je to ilustrirati načinima kako se u Hrvatskoj, odnosno u razvijenom zapadnom svijetu pokušava riješiti pitanje tekućeg financiranja iznimno kapitalno zahtjevne poljoprivredne proizvodnje. Ilustracije radi, u Danskoj, jednoj od najrazvijenijih poljoprivredi svijeta, 40 tisuća obiteljskih gospodarstava duguje pet puta više od vanjskog duga države i samo četvrtinu manje od ukupnog duga središnje države, ali na taj dug plaćaju izrazito niske kamate.

Kreditiranje poljoprivrede u razvijenim zemljama se u velikoj mjeri ostvaruje preko specijaliziranih kreditno-štednih zadruga koje su se u nekim zemljama tijekom posljednjih 150 godina razvile i u prave međunarodne bankovne gorostase, kao što su Raiffeisen u Njemačkoj i Austriji, Rabo u Nizozemskoj i Crédit Agricole u Francuskoj, ali ostaju i dalje vezane uz svoje poslovne početke. Kako su, s obzirom na velike kreditne zahtjeve poljoprivrede te početno skromne kreditno-štedne institucije mogle skupiti dovoljna sredstva da ispune svoju zadaću?

Svemoćna država

Odgovor zadire u samu srž tržišnog modela: Štednja zadrugara bila je doduše važna kao kvalifikacija za dobivanje kredita, ali ne i kao temelj kreditne ekspanzije. Rast agrokredita crpio je snagu u prvom redu iz interesa onih ulagatelja na tržištu kapitala kojima je bila važna sigurnost plasmana, makar i uz nižu kamatu. Idealan instrument sigurnosti za taj ulagački segment bile su obveznice solidarno zajamčene hipotekarnim uknjižbama zadrugara na njihova poljoprivredna zemljišta. Kada je s tržišta kapitala na taj način povučeno dovoljno relativno jeftinih dugoročnih kreditnih sredstava, ostalo je na državi da prosudi hoće li i koliko subvencionirati korisničke kamate kako bi dodatno pomogla obiteljskim gospodarstvima u proizvodnji od strateške važnosti za naciju i za održavanje ruralnog prostora. Dovoljno je otići do Austrije da se vide izvrsni rezultati.

Šutnja nadležnih

Hrvatski sustav slijedi posve drugu logiku, naslijeđenu iz prethodnog sustava: Kao alfa i omega poslovnih djelatnosti, država pokreće, održava, nadzire, nagrađuje i kažnjava, a javni sektor i dalje čini pola ekonomije. Uz svu, već istrošenu tržišnu retoriku, takvom je uhodanom sustavu strano da uopće razmišlja kako bi kreditiranje poljoprivrede mogao riješiti na tržištu kapitala, a jačanju proizvodnje pomoći relativno malim sredstvima preko subvencioniranja kamata.

Takva bi ga logika, naime i šire, usmjeravala na put približavanja razvijenoj Europi, ali kojim ne želi ili ne zna ići: privatiziranju državnog zemljišta, užurbanom sređivanju vlasničkih odnosa u gruntovnicama, komasacijama, stvarnoj pomoći slobodnom udruživanju proizvođača itd.

Umjesto toga, financiranje se nastavlja vezati uz ishod političkih bitki oko podjele uvijek nedostatnog javnog novca na najrazličitije proračunske stavke, a provedba financiranja se povjerava birokracijama, ovisnima o politici i njenoj isprepletenosti s raznim interesnim skupinama. Čak i kad su prividno neutralna, pravila igre su postavljena tako da pod uvijek prisutnom državnom kontrolom koriste velikima, a zapostavljaju male i ambiciozne, posebice pak one koje vlast iz bilo kojeg razloga uzme na zub.

Imao sam se prilike u to uvjeriti slijedeći peripetije jedne uspješne zadruge u požeškom kraju pod vodstvom iznimno kvalificirane i u javnosti zapažene, ali u Ministarstvu poljoprivrede ne pretjerano omiljene osobe. Zadruga je ove godine uredno vratila dva kredita od po milijun kuna, a uoči sjetve trebala je nov kredit od milijun kuna. Njihova im je poslovna banka to i uredno odobrila, a odobrenje je dao i HBOR koji banci stavlja na raspolaganje namjenski javni novac.

No banka je zatražila da državna agencija HAMAG izda državno jamstvo za pola toga zapravo državnog kredita, a agencija je zahtjev proslijedila Ministarstvu poljoprivrede, pozivajući se na neko novo pravilo Europske komisije koje dio tog jamstva, točnije 80.000 kuna, navodno smatra subvencijom. Ministarstvo je navodno ustanovilo da se taj iznos ne može uklopiti u totalni dozvoljeni iznos potpora i odbilo dati suglasnost. Zahtjev, koji je bio popraćen obilnom dokumentacijom pa još dodatno kompletiran iznad onoga što je poslovna banka smatrala potrebnim, odbijen je nakon 106 dana uredovanja, od kojih 21 u poslovnoj banci i 85 u državnim institucijama. Podnositelju nije dan nikakav pismeni trag po kojoj osnovi je traženo mišljenje Ministarstva i zašto je ono bilo negativno. Cijene ulaznih proizvodnih materijala su u međuvremenu porasle 10%, a i vrijeme sjetve je uglavnom isteklo - ali to je nečija tuđa briga!

Kad je Đuro Njavro prije nekoliko mjeseci predložio da se Hrvatska poštanska banka ne prodaje nego preoblikuje u agrarno-obrtničku i postupno prijeđe u zadružni model zapadnog tipa, tumačio sam to kao pokušaj promišljenog mekanog prijelaza u tržišni oblik financiranja poljoprivredne proizvodnje. Je li opća šutnja oko toga prijedloga znak nerazumijevanja problema, nevoljkosti da se promijene osnovice neučinkovitog sustava ili potpune besperspektivnosti političkog sustava?

Autor: Branko Salaj, Poslovni.hr/Foto: depositphotos.com


Tagovi

HAMAG Zadružni model Ministarstvo poljoprivrede Đuro Njavro HBOR Državno zemljište Kreditno-štedne zadruge Tržišno gospodarstvo Dogovorna ekonomija

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Kakav divan suncan vikend :)