Kako sa pet-šest čepova zatvoriti 10 pukotina?

Rekli bi Dalmatinci da je stiglo vrijeme da se punti zbroje. Pred nama su izbori, Vlada pokušava oprati sve svoje grijehe, no letvica koju su digli visoko omogućila je mnogima da se nekažnjeno provuku ispod nje. Da bismo dobili što zorniju predodžbu o situaciji u poljoprivredi, no i općenito u agrarnoj ekonomiji odlučili smo postaviti par zanimljivih pitanja osvjedočenom ekspertu i ekonomisti, prehrambenom stručnjaku, direktoru Kondina i bivšem predsjedniku Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede, HUP-a, Stipanu Biliću.

No, prije bilo kojega odgovora na pitanje Agrokluba, naš sugovornik je nakanio postaviti pitanje sam sebi. Kako kaže, nakon tog podužeg odgovora na samopostavljeno pitanje, postat će razumljivo na čemu temelji odgovore na naša pitanja. Pitanje glasi:

Koji su temeljni problemi hrvatske poljoprivrede, a koji su trenutni problemi prema ponašanju države i poljoprivrednika?

Troškovi hrane smanjeni na ispod 15%

Osnovni problem proizlazi iz povijesne situacije, što je u posljednjih pedesetak godina Republiku Hrvatsku nespremno zatekao povijesni proces koji mijenja tradiciju, po kojoj je većina stanovnika živjela na selu od vlastite poljoprivrede i činjenice da su od tada troškovi hrane činili cca 80% osobne potrošnje. Danas u razvijenim zemljama ti troškovi su smanjeni ispod 15% ukupne osobne potrošnje. Stoga više nije moguće opstati na selu i preživljavati na malom seljačkom imanju.

EU poljoprivrednik konkurentan je tek s 80 ha zemlje

Primjena suvremenih tehničkih i znanstvenih dostignuća omogućava da jedan poljoprivrednik proizvodi hranu za 100 do 150 potrošača, odnosno i istovremeno broj zaposlenih u poljoprivredi svodi se na 2 do 5% ukupno zaposlenih. Usprkos svih tih dostignuća, poljoprivreda u razvijenim zemljama sudjeluje s manje od 3 do 4% u vrijednosti ukupne proizvodnje ili u tom postotku sudjeluje u BDP-u. Poljoprivreda više nije temeljni nositelj u ukupnoj proizvodnji, niti se u poljoprivredi može zaposliti veliki broj ljudi.

Većina razvijenih europskih država taj problem počela je organizirano rješavati prije 80 do 90 godina i još uvijek su u tranziciji i proces je nedovršen. Smatra se da europski poljoprivrednik može biti konkurentan onda kada prosječna veličina seljačkog imanja buda cca 80ha.

Viškovi za izvoz bez ekonomske osnove

U ovaj povijesni proces komunizam je kod nas ugradio svoju zabludu o PIK-ovima i zadrugama (koji su osiguravali dovoljnu proizvodnju pa čak i viškove za izvoz od cca i milijardu USD, ali su ta rješenja bila bez ekonomske osnove pa je usprkos prihvatljivih proizvodnih rezultata ta proizvodnja ostvarivala goleme gubitke koji su uvelike ubrzali propast tog sustava). Druga zabluda komunizma koja je još prisutna je u tome da ne postoji nikakav projekt - kako organizirati prihvatljivu i konkurentnu veličinu seljačkih imanja i što je još važnije, kako na ruralnim prostorima zaposliti sve one koji nemaju mjesta za egzistenciju u poljoprivrednoj proizvodnji.

Iluzija o djelovanju

U odsustvu državne poljoprivredne politike koja bi rješavala ove probleme, sva poljoprivreda pomalo propada i u postojećim uvjetima ne postoji ozbiljan ogledan primjer uspješne poljoprivredne proizvodnje. Osim ovih problema, nametnuta nam je i opća luđačka košulja u kojoj jedan rukav čini besprimjerno otvaranje domaćeg tržišta stranim robama, a drugi rukav te košulje je gubitak monetarne suverenosti i nuđenje rješenja da će doći strani kapital koji će nam omogućiti razvoj.

U proteklih dvadesetak godina (od kada nismo izloženi aktivnom vojnom djelovanju) poljoprivrednu politiku najbolje oslikava ona bosanska pliva Mujo, a obale nema. Sve poduzete mjere u poljoprivredi i svi ministri poljoprivede djeluju kao kada iz bačve curi vino kroz desetak otvora, a oni imaju samo pet-šest čepova te jedne vade i premještaju ih na druga njesta i tako stvaraju iluziju o djelovanju. Meni se čini da od ulaska u EU, te čepove mi niti ne diramo, a što je najgore ostala je otvorena rupa na najnižem dijelu bačve.

Ima li naša politika snage oporezovati kriminalce?

Ova Vlada pokazala je priličnu neučinkovitost, posebice prema poljoprivredi. Zadnji fijasko ministra poljoprivrede Jakovine bilo je pitanje rezervi šećera.

Šećer u EU je do sada imao visoku carinsku zaštitu i bescarinski uvoz šećera bio je prohibitivan. Posve je jasno tko je sudjelovao u tom procesu u zadnjih desetak godina i bilo bi prirodno da oni koji su besprimjerno zarađivali na sustavu izvoza šećera u EU, po EU cijenama i uvozili jeftini kubanski i brazilski šećer i nama ga prodavali po EU cijenama, plate troškove prekomjernih zaliha šećera. Međutim, kako su privilegirane osobe zarađivale u tom biznisu, aktualna vlast nije imala hrabrosti te osobe opteretiti troškovima prekomjernih zaliha i onda se nastoji te troškove prebaciti potrošačima šećera (domaćoj prehrambenoj industriji) koji su bili dohodovni gubitnici na šećeru u posljednjih desetak godina. Pobuna tih potrošača za sada je zaustavila taj hoštapleraj, ali to još nije gotovo i pitanje je ima li naša politika snage oporezovati kriminalce u poslu sa šećerom.

Novac kojeg smo se odrekli

Koliko je problem oko apliciranja i pisanja projekata za EU fondove unazadilo hrvatsku poljoprivredu? Sjećamo se i da je ministar pozvao hrvatske seljake da apliciraju za poticaje, no novca tada za njih nije bilo. Europska komisija vratila je hrvatskom Ministarstvu poljoprivrede dokument, Program ruralnog razvoja, s točno 377 komentara.

Prema mojoj ocjeni, u hrvatsku poljoprivredu, da bi se nadoknadio investicijski zaostatak, treba investirati, u kratkom roku, preko 150 milijardi kuna ili blizu 30 milijardi eura. Ovi europski fondovi su najobičnija prašina koja se nama baca u oči, jer mi nemamo kapaciteta za povlačenje novca prema uvjetima EU za više od par stotina milijuna eura godišnje i to je put i tako ćemo sve više zaostajati, a poljoprivreda propadati. Osim toga, ti EU fondovi su naš novac jer mi godišnje uplatimo cca 500 milijuna eura članarine od koje se cca 50% usmjerava u poljprivredu, a odrekli smo se prihoda od carina koji su uz prosječnu carinsku stopu od 18% na hranu osiguravali u naš proračun još cca preko 350 milijuna dolara. Ja osobno sumnjam da ćemo mi ikada povući taj novac kojeg smo uplatili i novce kojih smo se odrekli. Moguće je da idemo tako brzo u Europu da nas stoka ne može slijediti.

Kakve poljoprivrednike trebamo?

Gdje seljaci griješe u svom poslovanju? Oni nisu manageri, a već je propalo preko 50.000 OPG-ova.

U postojećem sustavu seljaci ne griješe, oni samo propadaju, a na propast su osuđeni. Trebalo bi definirati koliko i kakvih poljoprivrednika trebamo u uvjetima EU konkurencije i onda granično potrebnom seljaku osigurati konkurentne uvjete da bi mogao opstati.

Trebaju li nam zadruge? Zajednička mehanizacija?

Zadruge su koristan sustav organiziranja seljaka i poljoprivrednog zemljišta, ali u odsustvu poljoprivredne politike zadruge ne mogu zamijeniti državnu poljoprivrednu politiku.

Zašto sadimo trećerazrednu pšenicu i zašto se poljoprivrednik ne okrene profitabilnijim kulturama?

Problem je u tome što se u vrijeme sjetve isplati sijati takvu pšenicu, ali nastaje problem u trenutku žetve. Pitanje je, tko je tome kriv, ili seljak ili...

Zabluda rubnih poljoprivrednih proizvoda

Kakvo je Vaše razmišljanje o egzotičnom voću i povrću na kojem pojedinci uspješno zarađuju?

Egzotično voće i razni tzv. rubni poljoprivredni proizvodi u pravilu mogu osigurati egzistenciju manjem broju proizvođača, ali se ti slučajevi često ističu kao mogućnosti te se tako stvara javna zabluda i pere se tako od odgovornosti one koji nisu postavili odgovornu poljoprivrednu politiku.

Lijevati vino u bačvu iz koje curi

Kako spriječiti egzodus sela i odlazak u inozemstvo?

U svjetu je jak proces napuštanja ruralnih prostora i dolazak u mega gradove. U našim prilikama nužno je stvoriti državnu investicijusku politiku koja bi investicije u razne druge proizvodnje i usluge usmjeravala na ruralna područja, a raznim mjerama gradovi bi trebali onemogućiti useljavanje ljudi u gradove, ali je to ili nevažno ili preozbljno za naše političare.

U poljoprivredu su kroz sve ove godine ulupani veliki novci, a rezultata nigdje?

To je dokaz da lijevati vino u bačvu iz koje vino curi nema nikakva smisla. Ali treba znati da onaj koji vino lijeva u bačvu iz koje curi uvijek pije do mile volje.

Je li hrvatski poljoprivrednik izigran od strane vlasti, je li on nužno zlo?

Moguće je da bi spas za poljoprivrednike bio taj da se sve poljoprivrednike proglasi političarima pa bi se sustav njima bavio ozbljnije jer ljepše je baviti se političkim problemima, a tko brine za seljačke brige.

Glad kao poticaj

Bez uvoza hrane doslovce bi gladovali, a projekcije su takve da bi hrvatska poljoprivreda mogla biti vodeća u Europi. Kako to da je Poljacima uspjelo u par godina postići nešto što nama nije u dva desetljeća?

Točno je da bi bez uvoza gladovali, ali bi možda počeli proizvoditi pa bi glad bio poticajan. Mi nemamo ozbiljnu šansu imati poljoprivrdu koja bi bila vodeća u Europi, ali bi naša poljoprivredna proizvodnja realno mogla biti nekoliko puta veća nego je to sada. Teško je ukratko odgovoriti zbog čega Poljacima ide bolje, ali ja mislim da je to u prvom redu zbog toga što su Poljaci uvijek bili više od nas nacionalno svjesni i borili se za nacionalne interese. Pitanje je hoće li u uvjetima EU tržišta i dalje Poljacima napredovati poljoprivreda jer i oni moraju restrukturirati poljoprivredu pa kada budu plaćali troškove restrukturiranja, upitno je hoće li za to imati novca i znanja.

Moguće je da idemo tako brzo u Europu da nas stoka ne može slijediti.

Hrvatska je najgora u Europi po pitanju navodnjavanja.

Za političare je problem što voda uzvodno ne teče.

Srbija štiti svoju proizvodnju i zato je jača

Lani smo uvezli hrane za više od tri milijarde eura?

Možemo mi uvoziti i više i uvozit ćemo sve do trenutka dok budemo dizali razno-razne kredite i novcem od tih kredita budemo uvozili poljoprivredne proizvode i hranu. To nije pitanje poljoprivrede već pitanje monetarne i novčane vlasti.

Nedavni trgovinski rat sa Srbijom ukazao je na svu krhkost hrvatske ekonomije, ovisnost o izvozu u regiju, ali krhkost odnosa sa susjedima. Kako uravnotežiti taj dio naše gospodarske orijentacije i osnažiti naš izvoz, ne samo u regiju već i šire?

Općenito u vrijeme jedinstvenog jugoslavenskog tržišta, Hrvatska je na vlastitom tržištu prodavala vlastitih prehrambenih proizvoda cca 72%, a u sve druge tadašnje republike i pokrajine prodavala je cca 20% proizvodnje, a izvozila cca 9%. Razlozi koji su navedeni na početku onemogućuju penetraciju naših roba izvan tradicionalnog tržišta. U vrijeme bivše države manje je hrvatskih prehrambenih proizvoda prodavano u Srbiju nego u Sloveniju. I da se ne zaboravi, Srbija je poljoprivredno nekoliko puta jača od nas i ima bolju državnu poljoprivrednu politiku kojom štiti svoju proizvodnju i bolje potiče svoj izvoz.

U programu Vlade mora stajati plan za povratak novčane suverenosti

U Europskoj smo uniji, što hrvatska vlada treba učiniti i koje poteze povući da bismo u najboljem mogućem svjetlu iskoristili tu privilegiju velikog tržišta, ali i pomagača hrvatskom gospodarstvu i poljoprivredi?

U EU, Republika Hrvatska ne može ništa učiniti da bi osigurala bilo kakav privelegiraniji položaj naših poljoprivrednih proizvođača, ne samo na uštrb zemalja EU, već i njihovih kolonija koje su preko nekadašnjih kolonijalni gospodara prisutni na tržištu EU. Kada se iznosi ova tvrdnja o velikom tržištu, tada je uvijek nužno navesti koliko na tom tržištu ima proizvođača (koji su konkurentniji od nas) i po tom ocijeniti koje su naše realne šanse.

Što zamjerate ovoj Vladi i što očekujete od buduće vlade, a da se tiče pomaka u odnosu prema prehrambenoj industriji i poljoprivredi?

Iskreno, ne zamjeram im ništa, a ništa od vlada već dugo i ne očekujem. Pomaci u poljoprivredi i prehrambenoj industriji uslijedit će onda kada u programu vlade bude stajalo kako će vratiti tržišnu i novčanu suverenost te kada navedu projekt sustavnog financiranja poljoprivrede da bi kroz tri godine nadoknadili ranije navedeni investicijski zaostatak i ako nakon prve godine, u slučaju neprovođenja utvrđenog, daju ostavke, a kako sam prilično vremešan nisam uvjeren da ću to ikada dočekati.

Hranimo se zdravo

Na kraju nešto iz Vašeg faha: Koliko se zdravo hranimo, zašto je sve više soli, šećera i aditiva u hrani?

Naša hrana je u suštini zdravija od hrane većine zemalja koje ekonomski stoje i bolje od nas. Problem kvalitete hrane je u tome što uvozimo lošu hrane, a poebno što uvozimo proizvode kojima je rok trajanja na isteku. Ali sve u svemu, hranimo se prilično zdravo, posebno ako ne trošimo previše hrane i ako jedemo onoliko koliko je potrebno, a tradicija je na ovim prostorima da se namjerno tove svinje i slični tovljenici.

Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL