Je li moguće da nema trajnog rješenja za pšenicu?

Sretnem našeg jednog šolju. Namrgođen a u vrijeme nakon žetve kada bi trebao biti smiren i zadovoljan.

"Što da ti kažem. Imamo sam vrhunskih devet tona po hektaru pšenice. A evo, jučer bio na obračunu i 82 lipe. I ja ti sada sa 82 lipe nemam kunu u džepu. Završila mi godina, skinuo pšenicu i nemam ništa. I još su mi uz to uzeli 700 kuna po hektaru i to prenijeli na mlade poljoprivrednike.

Svi su zaradili osim poljoprivrednika

I sada ja s 50 i neš godina sam stari poljoprivrednik. Koji sam morao u ovoj zemlji izgurati i rat, i svoju zemlju čuvati s puškom u ruci, i sijati tu našu pšenicu kada je najteže bilo. Svi su zaradili na meni. Nisam ja odredio cijenu zaštitnih sredstava i svega drugoga što sam morao platiti. Svi u svojim cijenama imaju ugrađenu zaradu. Zaradili i proizvođači i trgovci zaštitnim sredstvima. Naftna industrija zaradila, proizvođači gnojiva, organizatori proivodnje. Sada i otkupljivači, silosi i mlinovi", kaže on ojađen što i pored odlične žetve zna da ulazi u neizvjesnu zimu, ispriča on svoj jad u nekoliko rečenica.

Kunu i pol neki dan u pekari jedna kifla. Pa ne možeš ju ni izvagati jer je to sam zrak, sol i nešto malo brašna, toga našega za kojega tvrde da je stočna. "Vjerojatno zato što smo mi već i postali stoka", dodao je odlazeći.

Nema mira s cijenom pšenice

I jednostavno nikada mira s cijenom pšenice. I što sada može država. Netko bi rekao - ništa, jer se ne smije miješati u tržište. Ne smije? Ali kako riješe takve stvari u drugim zemljama EU? Kada se pojavi višak sira i postoji mogućnost da zbog toga i padne cijena pa i cijena otkupa, država reagira. Ili doda određeni iznos pa da poljoprivredni proizvođači na selu dobiju koliko je njiima potrebno. Ili im u nečemu drugom daju podršku. Pa primjerice daju podršku svakoj litri mlijeka prodanoj u školi, ili jednostavno izmisle neku financijsku podršku.

Tako su Nijemci jednom donijeli odluku da je za poljoprivredne proizvođače za tu godinu povećan neoporezivi dio plaće na obiteljskim gospodarstvima, a iste godine i i subvencionirali cijenu gnojiva. I ako negdje seljak izgubi, dalje dobije. Jednostavno je i kod nas država morala reagirati svakom tko je predao pšenicu, a morao je jer se zadužio za repromaterijal i to da doda 30 lipa po kilogramu ili poljoprivredniku, ili na neki način otkupljivaču.

U Europi sela žive

Opet će reći netko da to ne može. E bogami može. A tu su pravnici i političari da nađu način na koji to mogu napraviti. Može se financijski pomoći i na druge načine svakom proizvođaču pšenice u selu. Zašto je važno pomoći poljoprivredi i selu. Kada seljaci, odnosno poljoprivrednici, dobivaju novce, onda u selu ima života. Onda može raditi i trgovina jer ima tko u njoj kupovati, može raditi i gostionica, onda u selu ima i djece, pa ima što u selo da dođe i autobus jer ima onih koji idu u školu i na posao u grad. Ima smisla i da u selu postoji liječnik i ljekarna jer ima života, a ima i bolesnih.

Kada dođe ljeto - svi imaju problem

E ako u selu propadnu sve tri farme krava, ako poljoprivrednik legne na pšenici pa rikne na suncokretu zbog nevremena, e onda nema love. A kada nema love, sve ovo što smo nabrojali u selu više ne radi i ne živi. I zašto u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Francuskoj sela žive i u njima ima ljudi i djece. Pa jednostavno zato jer država stalno brine da ljudi što tamo žive i rade stalno dobijaju svoje novce.

I skroz dok budu svi slijegali ramenima i tvrdili da se ništa ne može, jer se ne smije, neće biti ni života. I onda svi krenu prema gradovima i traže socijalu. Dakle, nema druge nego stranka i ljudi koji se prihvate voditi Ministarstvo poljoprivrede i sve institucije, mora se uhvatiti u koštac s takvim problemima. A svatko u ovoj zemlji znaju kada dođe ljeto, da će morati imati za problem i cijenu pšenice.

Foto: bigstockphoto.com, budabar