Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Nacija frustracija
  • 03.09.2017. 18:00

Imamo sve. I dobre i loše strane.

Kupujemo uvoznu hranu, a želimo da nam se domaća poljoprivreda i industrija razvija? Kakva je to logika? Želimo imati prihode kao u Njemačkoj, a ne bismo toliko radili? Rješenja se kriju u korekciji očekivanja i djelovanju.

Foto: Bigstockphoto/Dreamer
  • 1.502
  • 135
  • 0

Kada pogledam u dnevne informacije društveno-političkog zbivanja, pomislim da nam nema spasa. A opet, optimist po prirodi, to u svojim mislima brzo prebacim u kategoriju n(r)užne faze razvoja društva, jer je valjda meni tako lakše, jer u tom slučaju nada postoji.

Mišljenja sam da smo pomalo djetinjasti, čak i djelomice razmaženi. Kao društvo, odnosno nacija. Manjka nam respekta i realiteta, a sustav vrijednosti nas ograničava u razvoju. Politički smo i medijski naivci.

Želimo promjenu, a ne želimo se mijenjati?

Ne želimo veće cijene, ali želimo veće prihode/plaće? Hmmm? Ne želimo porez na nekretnine (ni bilo koji drugi porez), a želimo manje poreze na dohodak? Želimo manji državni aparat, ali bez otkaza ili outsourcinga? Kupujemo uvoznu hranu, a želimo da nam se poljoprivreda i industrija razvijaju? Zanimljivo, zar ne? Želimo imati prihode kao u Njemačkoj, a ne bismo toliko radili? Želimo kvalitetnije političare, a malo tko se politikom želi aktivno baviti? Želimo provesti dan na Facebooku, Viberu ili kafiću i dobiti plaću? Želimo da pivo košta 1EUR na Zlatnom ratu, da konobar ima finu plaću, bude nasmijan, a da vlasnik posla isti razvija iz godine u godinu?

Na žalost to tako neće ići.

Kod nas svi o svemu imamo mišljenje, znamo što drugi trebaju raditi, a u vlastitom okruženju nismo dali maksimum. Naravno, to ne vidimo istim očima. Pomalo svaštarimo i fušarimo. Nezahvalno je generalizirati jer ima i dobrih primjera. Većina, bez obzira na sve, podrazumijeva rezultat (čitaj novac) i sve što uz njega dolazi. Jer smo to zaslužili. Stekli pravo. Jednom.

A kapitalizam i globalizacija se baziraju na svakodnevnom natjecanju. Dok se rezultat zbraja jednom na godinu. Prošlost je samo temelj za budućnost, nikako podloga za opuštanje. Traži se rad, adaptacija na nove okolnosti odnosno promjena.

I često u eteru govorimo o promjenama, ali pri tome gledamo u druge. Ogledalo ništa. Nula.

Volimo obojiti događaje u crno ili bijelo. Ili je vrhunski ili je smeće. Ili si super ili si šljam. Šampion ili propalica. Ili te hvale ili te gaze. Pa u kojem svijetu to živimo? Gdje su ta Snjeguljica, Pepeljuga, Crvenkapica?

Kada nešto očekujemo, a ne dobijemo - onda smo razočarani. Par ponavljanja i eto frustracija. Rješenja se kriju u korekciji očekivanja i djelovanju.

Društvena odgovornost. Što je to?

Obožavam kada čujem školovane mlade, zdrave ljude u naponu snage kako očekuju da će im država rješavati probleme. Pa ako će njima rješavati probleme, tko će onda brinuti o starima, bolesnima i djeci? Trudnicama? Invalidima? Tko su ti pojedinci koji trebaju stvarati u društvu i vući naprijed?

Imamo li uopće dovoljno razvijen osjećaj društvene odgovornosti? Danas je kod nas takva situacija da jedan r(j)adnik iz realnog sektora, hrani 5-6 drugih stanovnika?! Omjer je nešto i gori, ali ne želim sada ulaziti u brojeve. Zamislimo oca (ili majku), koji sam radi i hrani šesteročlanu obitelj. I da pritom dvoje od njih podmeće nogu, umjesto da cijeni taj napor i zauzvrat dobro odigra svoju ulogu?!

Upravo u takvom društvu mi danas živimo.

Smeta mi i kada čujem od onih koji su otišli/odlaze u inozemstvo kako pljuju po Domovini. Što je država uopće? Nešto imaginarno? Država smo svi mi, pa time ne želim dopustiti pljuvanje te vrste po sebi ni drugima oko mene. Tko je napravio tu Njemačku ili Irsku? Pa valjda ljudi, Njemci i Irci, ne Supermeni. Koliko i na koji način je svatko od nas sudjelovao u razvoju društva u kojem živimo? I čiji je to zadatak?

Stvaranje i razvoj države traži kontinuirani angažman svih pojedinaca. Na najrazličitije načine.

Tko nam je kriv što mi i naši preci očito nismo dovoljno radili na razvoju društva i države, nego upirali prstom u druge ili bili dijelom politike nezamjeranja. Znali što ne žele, ali nedovoljno toga konstruktivnog napravili.

Nikada neću dopustiti tezu da je kakav Francuz ili Austrijanac bolji od nas, kao što zasigurno neće ni Modrić niti Kostelić. Trebamo više raditi. Biti bolji. Svaki dan. Svatko od nas. To nije sramota niti nešto nedostižno. Dapače. Rad oblikuje čovjeka, a rezultati istog ispunjavaju.

Mogli smo mijenjati stvari i možemo još uvijek. Trebamo raditi na tome, ne očekivati da će se promjene dogoditi same od sebe. I ne, revolucija nije rješenje, nego puno sitnih svakodnevnih napredaka. Nema para bez motike, niti revolucije bez negativnih posljedica. To smo valjda do sada naučili? Ili nismo? Koliko sustava upravljanja još trebamo srušiti da tu lekciju svladamo?

Imamo sve. I dobre i loše strane.

Nismo ni približno tako loši koliko se to može zaključiti iz prosječnog Dnevnika. Stvarnost je drugačija. Nismo ni jadni kako pjeva Dubioza Kolektiv. Uopće ne mislim da živimo u šupku civilizacije, niti da bi isti refren trebao biti ičija himna. Moja sigurno ne. Generacija koja treba oplakivati sama sebe? Što to govori o nama ako konstatiramo da živimo u šupku i ništa ne poduzimamo?

Imamo prednosti i mane. Imamo ono što moramo čuvati, kao i ono što trebamo razvijati i popravljati.

Kao dokaz ove teze možemo uzeti dojmove stranaca kada dođu u naše krajeve. Mnogi od njih će reći 5 stvari na kojima nam zavide i koje mi ne vidimo, odnosno podrazumijevamo jer su dio svakodnevice. Jer su nam pred nosom svaki dan. Istaknut će nam i neke probleme, ali zna li netko državu, firmu ili obitelj koja nema izazove? Tu smo da ih rješavamo.

Važno je da budemo svoji, specifični, s naglaskom na samosvjesni i zadovoljni. Ponosni čak. Tada će nas i drugi više cijeniti.

Frustracija se vidi i nije posebno lijep prizor.

Bilo bi krasno da malo popravimo kulturu rada i konačno izgnamo kult nerada. Nacionalni san o plaći bez rada mora biti osuđen, a ne veličan. Neplaćanje poreza mora biti sramotan čin.

Idemo delati! Kaže Milan i u tome ga podržavam.

Jer imamo sve. I dobre i loše strane. Baš kao i svi drugi. Samo moramo još malo više raditi.

Foto: Bigstockphoto/Dreamer4787


Tagovi

Nacija Frustracija Država Poljoprivreda Kultura rada Razvoj društva


Autor

Vedran Stapić

Više [+]

Jedan od osnivača Agrokluba. Bavi se organizacijom, razvojem novih proizvoda i rješenja, a s vremena na vrijeme, u trenucima inspiracije nešto i napiše :)

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Fruška gora se uveliko budi. Među skrivenim lepotama je i jezerce u Rivičkom potoku. Ljubičasti cvet je lekoviti plućnjak (Pulmonaria) od kojeg se prave čajevi protiv kašlja. Da li ste znali za ovo jezerce? Foto: Zoran Grco Grčić