Ima li vôde vodè?

Jasno je već i maloj djeci, bez navodnjavanja hrvatska poljoprivreda kakvu poznajemo osuđena je na polagano umiranje. Ljeta i jeseni su sve topliji, zime sve blaže, a proljeća sve ćudljivija. Klimatske promjene su počele uzimati popriličnog danka na hrvatskim oranicama, povrtnjacima i voćnjacima. Zadnjih godina imali smo značajne štete od suše na usjevima krumpira, soje, suncokreta, kukuruza, šećerne repe, voćnjacima i vinogradima.

Ako je prosječna na ratarstvu, povrtlarstvu i voćarstvu tek 10%, ukupne štete od klimatskih promjena iznose preko 100 milijuna EUR svake godine. Službeni podaci Ministarstva poljoprivrede govore o 200 milijuna EUR u 2024. godini, što je 20% proizvodnje.

U tom slučaju jasno je da je opravdano uložiti desetke milijuna EUR godišnje u sustave navodnjavanja. Taj investicijski teret trebaju snositi i država i poljoprivrednici. Država treba osigurati infrastrukturu (vodu, struju), a poljoprivrednik uložiti u opremu.

Nisu ta ulaganja tako velika za hrvatskog poljoprivrednika - ako je voda pod tlakom osigurana na polju od strane države, ulaganja mu mogu biti i samo 2.000-3.000 EUR/ha, a u najgorem slučaju i u voćarstvu 4.000-5.000 EUR/ha. Ako hektar zemljišta u Tovarniku vrijedi 20.000 EUR/ha, a za podići trajni nasad u dalmatinskom kršu treba 30.000 EUR/ha, nije niti dodatnih 5-10.000 EUR/ha nerazuman iznosi za ulaganja u navodnjavanje. Ono koje život znači za tu oranicu ili za taj voćnjak.

Temeljno pravo poljoprivrednika

Jasno je i da će u nekim slučajevima razliku između onih koji će preživjeti i onih koji neće činiti mogućnost navodnjavanja svoje proizvodnje. A za to treba imati vodu, koju teoretski imamo u našim rijekama, jezerima i ispod zemlje. U vremenima klimatskih promjena, a i van njih, ta voda bi trebala postati temeljno pravo poljoprivrednika.

Treba biti pošten pa reći da država poduzima određene korake kako bi osigurala infrastrukturu, ali realno su tu napravljeni pomaci od najviše 1.000 navodnjavanih hektara svake godine. I ove godine se završava jedan javni sustav na cca 700 ha, a izlazi i novi natječaj za sustave javnog navodnjavanja vrijedan 9,5 MEUR.

Usprkos podignutom tempu države, to je godišnji tempo od tek jednog promila naših poljoprivrednih površina. U deset godina to će biti tek jedan posto naših oranica, maslinika, vinograda i voćnjaka. Jasno je da to nije dovoljno. Poseban problem je i to što se dio tih površina na kraju ne navodnjava uopće, npr. područje Gat/Veliškovci, zbog slabog interesa malih i srednjih poljoprivrednika (?!). Razgovarao sam s više njih iz tog dijela Valpovštine i nevjerojatno je kakve sve predrasude i otpori postoje po tome pitanju. No to je već neka druga tema za psihologe nacije - tema zašto smo bacili milijune EUR na javne sustavekoji se ne koriste.

Drugi problem je što država na ovaj način indirektno odlučuje tko će preživjeti, a tko ne. Da, u nekim sektorima je to tako dramatično, npr. u proizvodnji krumpira. Novca nema za sve, pa oni brži, u ovom slučaju županije, na kraju dobiju projekte. Novca nema za sve, niti su svi akteri jednako spremni. Koliko pratim Virovitičko-podravska i Osječko-baranjska županija dobro rade pripremu projekata, a od velikih firmi na javnoj infrastrukturi mudro ulažu Podravka agri, Žito grupa i Agroinvest grupa. Uz njih, mogućnost priključenja na sustave javnog navodnjavanja imaju i drugi manji i srednji poljoprivrednici, ali nažalost ne koriste ih dovoljno. Spremnost našeg prosječnog poljoprivrednika na promjene i dalje je niska, kao i sposobnost investiranja. I ovo je još jedan pokazatelj zašto su hrvatskoj poljoprivredni potrebni “veliki”. Oni su realno prvi koji ulažu i inoviraju u ovom području, kasnije njihov primjer slijede i ostali, manji i srednji poljoprivrednici.

Razumna naknada

Jasno je da se radi o kompleksnim, dugotrajnim i skupim projektima, i da nema čarobnog štapića koji bi nas doveo do 100.000 hektara navodnjavanja u idućih 10 godina.

Pravo pitanje je koje su još mogućnosti da se ulaganje u sustave navodnjavanja u hrvatskoj poljoprivredi ubrza? Ìma li vôde vodè? Ili prevedeno sa sukošanskog dijalekta “Ima li ovdje vode?”

Postoji segment u kojem bi država mogla brzo otključati poljoprivredi dosta vodnog potencijala. To je postojeća vodovodna mreža, tamo gdje postoje viškovi kapaciteta. Odnosno korištenje te vode u periodima viškova kapaciteta za punjenje akumulacija poljoprivrednika. To su prije svega područja Dalmacije i Istre, gdje u zimskom periodu ima viškova kapaciteta jer se bazeni ne pune, a i tušira se manje.

Zašto se taj dostupni višak javno dostupne vode u zimskom periodu za razumnu naknadu ne bi ustupio poljoprivrednicima? Neka plate samo struju za vodovodne pumpe i minimalnu naknadu za korištenje - vjerujem da bi se u području cijene od 0,2-0,3 EUR/m3 mogla naći mjera koja bi odgovarala svima u sustavu - da vodovod nešto zaradi (da pokrije trošak energije i distribucije, dio amortizacije), a da je poljoprivrednicima cijena ekonomski opravdana i prihvatljiva.

Dat ću vam primjer nasada badema (bajama, mendule) tvrtke Zrno zdravlja d.o.o. u Lisičiću. Bademi se nalaze 3 metra pored vodovoda koji je u zimskom periodu slabo iskorišten. Vodovodne bušotine i vodosprema su samo 500 metara od nasada. Broj stabala u nasadu je oko 20.000, broj hektara je 60. Taj nasad u sustavu navodnjavanja kap-po-kap treba minimalno 20.000 m3 godišnje - to je 1 m3/stablu godišnje. Ako pretpostavim za računicu da je cijena vode 0,25 EUR/m3, to je godišnji trošak vode od 5.000 EUR, koji će ovaj bajamik rado podmiriti je za to ima jasnu ekonomsku računicu.

Svi igraju, svi dobivaju

Tih 5.000 EUR troškova vode može proizvođaču donijeti 0,5 kg badema više po stablu - skromna procjena s obzirom da je mogući urod 5-6 kg/stablu. Ako je cijena badema u ljusci 2,5 EUR/kg, to je 25.000 EUR godišnje više prihoda za proizvođača - dovoljno da se pokrije trošak vodovoda, rad, amortizacija i investicija u akumulaciju. I kad poljoprivrednik plati vodu i vlastite troškove struje za sustav navodnjavanja, rad i amortizaciju, ovakav model opskrbe bi imao smisla za sve u lancu. Vodovod dobiva dodatni prihod koji inače ne bi imao, a poljoprivrednik dobiva moćno oružje u borbi protiv klimatskih promjena. Oružje koje mu donosi više prihode i lakšu opstojnost poljoprivrednog gospodarstva. Čime se čuva proizvodnja i zaposlenost.

Drugi primjer su proizvođači krumpira u Međimurju. Ima li ondje viškova kapaciteta javnog vodovoda u vremenima kad je dio stanovnika na moru i potrošnja vode je manja? I može li im se taj višak ponuditi po razumnoj cijeni u toj županiji?

Neki su već na lokalnoj razini napravili taj korak, čuo sam za primjer iz Istre koji svjedoči da postoje lokalne samouprave spremne na hrabre, ali nužne korake za spas svojih poljoprivrednika. Bravo!

Pozivam i molim državu, i centralnu vlast i lokalnu samoupravu, da poljoprivrednicima osiguraju po razumnim cijenama viškove vode iz sustava javnog vodovoda.

Situacija u poljoprivredi je kritična, moramo se mijenjati ako želimo preživjeti klimatske promjene i njihov negativan utjecaj na poljoprivredu. Moramo koristiti naše vodne resurse i raditi sinergije poljoprivredne proizvodnje i dostupnih viškova javnih vodnih resursa. Ovo je velika prilika za tisuće novih navodnjavanih hektara, brzo ju je moguće realizirati i stvara veliku vrijednost u poljoprivrednom ekosustavu.

Koliku cijenu vode mogu platiti ratari?

Predložio sam u ovoj priči iznos od 0,25 EUR/m3, a htio bi kratkim izračunom pokazati da to nije iznos koji ratari mogu platiti. Računam da rataru treba minimalno 200 dodatnih litara kiše/m2, što bi u ovom slučaju značilo 2000 m3 vode po hektaru. To je po “mom” cjeniku čak 500 EUR/ha troškova vode - jasno je da se na mršavim ratarskim dobitima ne može raditi kalkulacija na ovako visokoj cijeni vode - samo povrtlari i voćari mogu platiti 0,25 EUR/m3. Usporedbe radi, normalna cijena vode za kućanstvo kreće se 1-2 EUR/m3, ovisno o općini.

Je li ulaganje u navodnjavanje skupo?

Dat ću jedan primjer koji nam može osvijestiti koliko novca treba osigurati poljoprivrednik za navodnjavanje, jer brojke uvijek daju drugu perspektivu na istu stvar. Mirko obrađuje 200 ha zemljišta, a ima jednu lijepu pravokutnu parcelu veličine 50 ha na koju bi mogao staviti centralni ili linearni pivot sustav. Na tablu je dovedena voda od strane javnog sustava navodnjavanja - dovoljan kapacitet, dovoljno pritiska.

Mirko mora uložiti u sustav nešto sitno betonaže i geodeta, pokoji most ako ima kanale i mali agregat da pokreće sustav. To može biti najviše 2.000 EUR/ha - procjenjujem da takvo rješenje ne bi koštalo više od 100.000 EUR (radio sam sličan projekt svojevremeno na Brođancima). S obzirom da je Mirko ratar i da ne treba očekivati čudesne povrate ulaganja kod ovakvog sustava, ipak je za očekivati da će ga isplatiti u 10-tak godina - u ovoj kombinaciji u kojoj država osigurava vodu po pritiskom, za to je dovoljna 200 EUR/ha viša dobit što je moguće čak i na ratarstvu ostvariti. Kombinacija postrnih usjeva i sjemenske proizvodnje, šećerna repa...

U paraleli, Mirko treba novi traktor od 250 KS jer mu je stari na 16.000 sati i ima pojačane troškove održavanja. Takav košta oko 200.000 EUR. 200.000 EUR na 200 ha je 1.000 EUR/ha ulaganja.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Ulaganje u traktor je polovica ulaganja u navodnjavanje. Ipak, u traktor će Mirko uložiti bez razmišljanja, a za ulaganje navodnjavanje će promisliti triput. A gdje su tek kombajni, prskalice, sijačice, obrada tla, skladišta i radione…

Gledajući tako, navodnjavanje nije skupo. Ipak, za mene je važnije od novog traktora. Navodnjavanje je investicija - novi traktor neće dovesti do povećanja konkurentnosti poljoprivrednog gospodarstva, navodnjavanje hoće.