Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Radnici i neradnici
  • 21.04.2020. 13:00

Hrvatska 2.0 je na vratima, sindikati moraju prestati štititi neradnika

Najveći krimen današnje sindikalne scene jest svjesna zaštita neradnika na uštrb radnika. Je li stiglo vrijeme za operaciju Odhljeb?

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL
  • 3.378
  • 1.189
  • 2

Drevna starogrčka konstrukcija Samo mijena stalna jest trajno se potvrđuje i time očito lako čuva sve do današnjih dana. Nekada su turbulencije manje, kadkada veće, ali uvijek tu. Posebno naglašene u novije doba s ubrzanim razvojem - svega. Spoznaje i tehnologije mijenjaju društva, narode i pojedince, a danas i dodatno potencirane globalnom pandemijom. 

Kao protuteža ovim silama postoji priroda čovjeka, koja sadrži i komponente želje za sigurnosti, stabilnosti i kontinuitetom.

I tu dolazimo do vidljivog konflikta. Promjene i opiranja istoj.  

Pomicanjem gledišta s globalnog na lokalno, današnje su nedaće još više naglasile potrebu za zaokretom. Stvaraju se okviri u kojemu stari modeli, a niti izgovori više na vrijede - gdje se otvara perspektiva evolucije.

U posljedičnom dizanju tenzija tako čujemo podjele na javno i privatno, na uhljebe i poduzetnike, na male i velike, uslužne i proizvodne, sindikaliste i kapitaliste, kočničare i one koji žele promjene... sve one idu ka tome da se rasuđuje i ocjenjuje tko je potrebniji i zaslužniji - a sve na tragu pitanja kako dalje.

Koliko tko doprinosi? 

Te su klasifikacije manje bitne u odnosu na onu suštinsku, koliko tko doprinosi. I u tom smislu bi i redefinirao popularni termin uhljeba. Ili ga pak izbacio iz upotrebe. 

Odličan radnik je jedna krajnost i ne česta pojava, a uhljeb bi onda valjda bio apsolutni neradnik, druga krajnost. Kako god ga nazvali, on parazitira sustav. Neovisno o adresi. Bio on u javnoj službi ili privatnoj tvrtki, iako će se doduše tu ipak teže zadržati.

On je anomalija, onaj ili ona koji svojim ponašanjem izruguje društvo i njegove norme. Onaj/ona koji nije zaslužio/la plaću, a stane u red za nju. Onaj/ona koji krade tvrtku ili instituciju u kojoj radi.  

Sa ili bez srama, svejedno. S ovim ili onim izgovorom, nebitno. 

Toleriranje takvih bez obzira na njihove socijalne okolnosti i statuse ubija smisao rada i druge čini manje produktivnima. Moralni aspekt štete koju čine u društvu drastično je dugoročno opasniji od trenutne financijske škodljivosti.

To ne treba biti tako jer naše je društvo dovoljno socijalno osjetljivo i ima izgrađene sustave naknada za nezaposlene i brojne druge mehanizme za one socijalne kategorije koje trebaju pomoć u premošćivanju težih perioda života. 

Važno je stvari nazvati pravim imenom. Postaviti na pravo mjesto.

Plaću valja i zaraditi

Radnik radi i za to dobije plaću. Neradnik nije radnik, ali on može dobiti pomoć. Razlika je jasna. Pomoć dajemo mi, jer smo solidarni. Dajemo onima koji su u potrebi. Izjednačavanje radnika i neradnika, kroz sindikalnu definiciju članstva prkosi zdravom razumu, a istovremeno toleriranje lopovluka i bezobrazluka iz lažne kolegijalnosti čin je nemorala. Politika nezamjeranja koja je u svojoj suštini licemjerstvo. 

Neizmjeno je tužno 2020. imati ovu rečenicu u tekstu, ali - svatko u radnom odnosu plaću mora i zaraditi. 

Ako trebamo rasti 20% ili nadoknaditi 20%, to se može jednostavno prevesti da nam treba 20% više outputa (ili manje s većim cijenama, ali o tome drugom prilikom), za što će trebati više (ili boljeg) rada. Pa evo jedne bizarne ideje na tu temu, a koja se svodi na to da je efektivni rad u privatnom sektoru ipak veći i lakše naplativ. 

Budući da će nam trebati drastičniji zahvati u proračunu danas, a i na dugi rok, valja vidjeti opcije smanjivanja broja zaposlenih u javnim službama. Vjerujem da će se korigirati i primanja, ali to neće biti dovoljno, ako se želimo oporaviti u narednih 10 godina. Svijest o tome postoji, a uskoro ćemo vidjeti ima li i nužne kritične mase u našem društvu.

Evo malo brojeva.

Otpremnina radniku, novom poslodavcu vaučer?

Prosječna brutto plaća zaposlenog u javnim servisima bila je na razini 10.000 kuna mjesečno, odnosno nešto manje, ali za potrebe grube računice to će biti dovoljno.

Na razini RH danas imamo cca 255.000 ljudi - zaposlenih u državnoj službi i javnoj upravi. Zamislimo da 10% od tog broja preselimo u privatni sektor? Što bi se dogodilo?

Tih 10%, dakle 25.500 radnika puta 120.000 kn brutto godišnjeg primanja je nešto više od 3 milijarde kuna godišnjeg troška. On je realno i veći jer nije plaća jedini trošak koji poslodavac ima za zaposlenog.

E sad, što s tim?

Zamislimo da Vlada RH pita svakog zaposlenog u javnoj službi bi li prešao raditi u privatni sektor i pri tome mu ponudi svojevrsnu nagradu na bazi troška kojeg već ima u onih gore spomenutih 120.000 kn. Primjerice, da ponese sa sobom - 60.000 kn u vidu otpremnine i još 60.000 kn jednokratnog vaučera za poslodavca kod kojeg će početi s radom. To je 1,5 milijardi kuna poljuljanom poduzetništvu plus 1,5 milijardi kuna kućnim blagajnama onima koji se na taj potez odluče. Da su iznosi i dupli ne bi trebao biti problem, jer će se kroz nekoliko godina lako vratiti kroz rezultate poduzetničke aktivnosti.

Time bi svi mogli biti zadovoljni. I radnik, i država i novi poslodavac. Pa i svi oni koji će ostati u sustavu, budući da će to smanjiti pritisak na njihove korekcije plaća. Bit će zadovoljni i protivnici uvoza radne snage jer će je manje trebati.

Osobno znam niz mladih ljudi 'zarobljenih' u sustavu. Talenata kojima je dosta narušenih odnosa i neproduktivnih procedura. Potencijala koji nemaju mogućnost napredovanja. Onih koji se žele riješiti etikete uhljeba. Ljudi koji već imaju određene vlastite obiteljske poduzetničke poduhvate. Do onih koji bi samo promijenili boju dresa. 

Uvjeren sam da uz pravi pristup interesa ne bi manjkalo.

Valja tu, naravno, postaviti i razne limite (nužna regionalna disperzija mjere, minimalna dužina radnog odnosa, ograničenja za osobe blizu mirovini...), ali o tome možda nekom drugom prilikom.

Zaštita neradnika - krimen sindikalne scene 

Sustav ne bi zbog toga prestao biti funkcionalan, ali bi se našao u poteškoćama. Sličnim onima kojima se svakodnevno bave poduzetnici. Kako nadomjestiti odlaske i kako rekonstruirati procese? 

Time se i aparat stavlja u nužno stanje promjene, da se u kratkom roku mora prilogoditi na potrebe budućnosti. Imajući u vidu da mora biti u funkciji društva radi kojeg postoji. Tražeći doprinos svih eliminirajući one koji ne žele sudjelovati (čitaj: raditi).

Upravo tu leži najveći krimen današnje sindikalne scene - svjesna zaštita neradnika. Smatrajući radnikom svakog onog tko u ladici ima ugovor o radu - Ribića, Severa i Novosela generacije će pamtiti kao tamničare lijepe naše budućnosti, ekipe koja je štitila vlasnike ugovora o radu, izjednačavajući radnika i neradnika. 

Koliki paradoks je u tome da čuvaju članarine upravo na štetu svojih najboljih članova, štiteći neradnika!  

Današnjim se tehološkim rješenjima kroz 5 godina bez problema nadoknadi 10% manjka ljudi u javnoj upravi - digitalizacijom i pojednostavljenjem sustava - gledajući suštinu njene svrhe i širu sliku. Preispitujući sve.

Zamislimo sad da vojska od 25.500 ljudi nakon nekog vremena postane efikasnija samo za 20% u odnosu na scenarij ostanka u manje produktivnom okruženju. U okruženju u kojem bi manje učili. U okruženju u kojem ne bi radili s novim tehnologijama. 

To bi mogao biti ojačan temelj novog društva na putu prema naprijed. Društva koje zaziva Hrvatsku 2.0 i od koje traži početak operacije Odhljeb.

Da je Newton živ, siguran sam da bi dometnuo kako je reakcija tu, jer smo 'akciju' dugo gledali.


Tagovi

Hrvatska 2.0 Operacija Odhljeb Privatni sektor Javni sektor Računica


Autor

Vedran Stapić

Više [+]

Jedan od osnivača Agrokluba. Bavi se organizacijom, razvojem novih proizvoda i rješenja, a s vremena na vrijeme, u trenucima inspiracije nešto i napiše :)

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB