• Damir Rukovanjski
  • 01.09.2016. 12:00

Hoće li se opet spotaknuti o državnu zemlju?

Prema svemu sudeći, treba se maniti ćorava posla i ne posezati ponovno za porezom za neobrađenu zemlju koji se i prije 15 godina pokazao promašajem.

Foto: bigstockphoto.com, chasdesign
  • 2.646
  • 335
  • 0

Mnogima se čini nevažnim pitanje neobrađenog poljoprivrednog zemljišta. Ali i onog državnog za zakup. Te dvije kategorije su u biti vrlo važne za opstanak života na selu. Naišao sam na Hvaru u blizini mjesta Bogomolje na požar. I čekajući prolaz lijepo je vatrogasac objasnio. Kazao je jasno:

"To gore su neobrađena, ali obradiva polja. Sav gustiš, od borova, drugog raslinja nije ništa drugo nego korov. Nešto se vodi pod šumskim zemljištem kojima kao gospodare javno poduzeće Hrvatske šume. Nešto je državno, ali nedodijeljeno, a nešto zemljišta ima i vlasnika u papirima i gruntovnici. Ali tih vlasnika nema, nemaju nasljednika ili čak ima u gruntovnom izvatku upisano po desetak nekakvih talijanskih imena i prezimena. U biti neriješeno". Ovo sa zemljištem u vlasništvu Hrvatskih šuma najlakše je rješivo. A ovo s talijanskim imenima koja ne postoje ide za vrlo kratko vrijeme po Zakonu o izvlaštenju.

Već godinama Vlade i ministri lome zube na dodjeli hektara i neobrađenom zemljištu!

E sada je opet problem u nama. Kada bi zemlja bila dodijeljena obiteljima koje bi živjele u tim selima, tamo bi ili pasle koze, a vrlo često bi se podigli nasadi maslina i vinograda. Međutim, nitko nema volje da u tim selima na otocima tako nekome dodijeli zemlju.

Demografska obnova malih sela, poljoprivreda i turizam

Tamo bi se vrlo lako našle i kuće koje su napuštene. Međutim, otočani, ruku na srce ne žele na svoj otok nikoga baš tako rado primati. Ali ni država nema ključ za takve stvari. A takvog zemljišta je mnogo i u dalmatinskom zaleđu, Lici, Gorskom kotaru pa i slavonskim brdima. Jer da u jedno selo, kakvo je primjerice to Bogomolje gdje živi nekoliko ljudi, ili Velo Grablje gdje ne živi nitko, takvim dodjelama zemlje naselimo po 10-tak obitelji - to naselje vrlo brzo oživi i demografski se obnovi.

Nitko nije ni pokušao. Ali sigurno bi se u cijeloj Hrvatskoj našlo zainteresiranih koji bi se upustili u tako nešto. Za vjerovati je da bi se i mnoge mlade hvarske obitelji iz Jelse, Hvara i Staroga Grada odlučile uzeti takvu zemlju i raditi pa makar s obitelji morali i živjeti u tim napuštenim selima. A inače i ta sela postaju sve atraktivnija turistička destinacija pa je to prilika i za razvojem u dva smjera. Poljoprivreda i turizam.

Zemlja se ne smije davati najvećem poljoprivredniku u selu

U Slavoniji imamo nešto drugo. Primjerice selo gdje je državnu zemlju dobila jedna obitelj. Drugi ne mogu. I normalno da te ostale obitelji moraju svoju djecu slati na rad u Irsku i Njemačku. U tom jednom selu u istočnoj Slavoniji taj jedan gazda što na svoje ime, što na ime sina, što na nešto drugo radi 500 hektara. A ostali rade svoju djecu i možda su dobili desetak hektara. I nema posla za te druge.

I umjesto da se, ako ima 50 obitelji koja redom sva obrađuju zemlju, ta državna zemlja podijeli da u svakoj toj obitelji pored nositelja OPG-a može od poljoprivrede živjeti bar još jedan čovjek - oni zemlju daju jednom i selo ne opstaje. I normalno, neće školski autobus uskoro imati po koga dolaziti. A onda tu više neće biti ni trgovine, neće trebati više ni gostionica. Sve s takvom nerazumnom zemljišnom politikom propada. A kada jednom selo propadne, više ga nikada nitko ne obnovi.

Stoka na pašnjacima

Čak milijun hektara neobrađenog poljoprivrednog zemljišta je nešto što pravi pritisak na Ministarstvo poljoprivrede. Pa zar se nitko ne može uhvatiti u koštac s Europskom unijom i da se osmisli program koji će u Liku dovesti krave i ovce na takve površine, a u Dalmaciju koze. Pa makar u početku morala i država organizirati otkup životinja za klanje.

Ističe se da ima 600 tisuća hektara neobrađenog državnog poljoprivrednog zemljišta te na najmanje 200 tisuća hektara kojima raspolažu Hrvatske šume, nema šumskih nasada. I sada da jedan poljoprivrednik dođe s idejom da mu daju pašnjak, a da će ga on naseliti stokom, tražili bi mu nekakav program i projekt gdje on u startu ne bi prošao. A zemlju bi dobio netko stotinama kilometara daleko. I taj bi ju, što je često slučaj, vratio.

Ovako je govorio Jakovina

Jakovina je govorio ovako. Privatnike bi trebalo natjerati da zemljište putem Agencije za poljoprivredno zemljište daju u 10-godišnji zakup. Prodaje državnog zemljišta ne bi bilo već se davalo u 50-godišnji zakup, jednako kao i ribnjaci. Novih milijun hektara značio bi minimalno sedam milijardi kuna više u državnom proračunu godišnje te dodatnih 50.000 radnih mjesta, čulo se tada od Jakovinina ministarstva. Ništa nije napravljeno, a i što je napravljeno - bilo je loše. Kao što smo rekli, zemlju su dobivali baš oni koji nisu trebali.

Ministar poljoprivrede, trenutni, Davor Romić ističe da se u ruralna područja Hrvatske treba vratiti život, kao i riješiti problem poljoprivrednog zemljišta kroz niz mjera poput komasacije ili sankcioniranje posjednika zbog neobrađenog zemljišta, a zalagat će se i za određene korekcije poreza na dodanu vrijednosti po pitanju proizvodnje hrane. Dakle, ista priča. Ali nitko da ju pokrene.

"Poljoprivrednici su u nezavidnom položaju, pritišću ih dospjele financijske obveze i niz parafiskalnih nameta, zbog rascjepkanosti posjeda i visokih troškova proizvodnje nisu konkurentni, a velika je razlika između velikih i malih gospodarstava u pristupačnosti EU fondova", ocijenio je Romić, kazavši da je nešto moguće rješiti intervencijama u postojeće zakonodavstvo, no za ostalo je potrebna suradnja više ministarstava, u jednoj svojoj nedavnoj izjavi je točno detektirao problem.

Potrebno je napraviti određene korekcije poreza na dodanu vrijednost po pitanju hrane i proizvodnje hrane, kao i poreza na dohodak kako bi se poljoprivrednicima, proizvođačima hrane olakšalo poslovanje, ali i kako bi hrana bila dostupnija krajnjim korisnicima, potrošačima, ističu neki, ali svakako treba stimulirati na neki način i trgovačke lance, kao i turističke tvrtke da upravo kupuju proizvode hrvatskih poljoprivrednika, zadruga i udruga.

A one koji se odluče ostati živjeti na selima s početka naše priče treba osloboditi plaćanja svih poreza i davanja. Ako nam je cilj sačuvati selo i iskoristiti neobrađeno zemljište, koje ruku na srce i nije bogom dano u smislu kvalitete, onda se to mora napraviti. Jer ako imamo mladu obitelj koja primjerice u gradu Hvaru živi s roditeljima, a inače se bavi poljoprivredom, ali na malim površinama, za vjerovati je da će se odlučiti i za život u selu na istom otoku desetak kilometara i dalje u dodijeljenoj im kući.

Što je rekao ustavni sud?

No, mi imamo i naše ograničavajuće faktore. Kada je nešto dobro uvijek to netko sruši. Pa se tako izdvaja i jedna odluka Ustavnog suda. Piše ovako: "Uvođenjem poreza kojima se oporezuju neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište, nekorištene poduzetničke nekretnine i neizgrađeno građevinsko zemljište, zakonodavac je postupio suprotno načelima određenim u članku 51. Ustava. Ponajprije je prekršeno načelo prema kojem je svatko dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, jer navedeni porezi ni kad je riječ o određivanju njihovih adresa, a ni kad je riječ o visini odnosno stopama poreza uopće, ne vode računa o gospodarskim mogućnostima onih za koje se određuju.

Naime, navedeni se porezi određuju s obzirom na činjenicu neobrađivanja obradivog poljoprivrednog zemljišta, nekorištenja poduzetničke nekretnine, odnosno ne izgradnju građevinskog zemljišta, a pri tome se ne vodi računa o gospodarskoj snazi (mogućnostima) osoba kojima se nameće porezna obveza. Ovo je unatoč olakšicama propisanim za plaćanje poreza na neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište, određenim člankom 38. Zakona."

Ne može se sve postići porezima

Navedeni porezi suprotni su ustavnim načelima pravednosti i jednakosti poreznog sustava, jer njih ne plaćaju svi vlasnici nekretnina, već samo oni koji ih ne koriste. Vezano uz prirodu prava vlasništva i mogućnosti njegova ograničenja, valja zaključiti da za svaku vrstu plaćanja poreza na vlasništvo mora biti odlučujuća činjenica da ako je riječ o vlasništvu nekretnine, ona postoji i da je porezni obveznik posjeduje, a ne način na koji je koristi. Prema svemu sudeći, treba se maniti ćorava posla i ne posezati za porezom za neobrađenu zemlju koji se i prije 15 godina pokazao promašajem.

Hrvatska raspolaže sa 2,7 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, od čega je 738 tisuća hektara u vlasništvu države. Od toga je u različitim vidovima raspolaganja u funkciji samo 430 tisuća hektara. Dakle, neka prvo država riješi svoje, pa ono nepostojećih vlasnika, a tek onda će se vidjeti što s ovim privatnim koje je neobrađeno i hoće li ostati neobrađeno. Možda do tada cijena zakupa privatne zemlje tako naraste da će ovi privatnici koji ne obrađuju vući za rukav lokalne poljoprivrednike da im uzmu zemlju u arendu, kako kažu naši ljudi.

Foto: bigstockphoto.com, chasdesign


Tagovi

Zemljište Država Porez Bogomolje Nekretnine


Autor

Damir Rukovanjski

Više [+]

Diplomirani agronom, dugogodišnji dopisnik, novinar i urednik u Glasu Slavonije, osnivač i urednik AgroGlasa od 2000. do 2008. Urednik EU Agro Info od 2008 do 2013., urednik Agrotehnike, izdavač brojne stručne poljoprivredne literature. Kolumnist Agrokluba od 2008.godine. Nekadašnji suradnik Gospodarskog lista, Nove Zemlje. Član Hrvatskog novinarskog društva od 1993.godine i član Izvršnog odbora Zbora agrarnih novinara HND.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Skoro #bozicbijeli ❄️🙂