• Ruševine
  • 30.04.2021. 16:30

Gdje prestaje privatno, a počinje javno? Imaju li mrtvi veća prava od živih?

Zašto toleriramo ruine koje predstavljaju opasnost za ljude, koje nagrđuju prostor? Koje na koncu i ruše vrijednost okolnim nekretninama?

Foto: Vedran Stapić
  • 2.690
  • 562
  • 1

Prije koju godinu, u ljetnoj sezoni godišnjih odmora vodio sam jednu manju grupu Skandinavaca u posjet našim vinarima u zaleđe Zadra. U popodnevnu razbibrigu s ciljem upoznavanja dijela naše enološke scene, kratkog odmora od našeg najvećeg izvoznog proizvoda, sunca i mora. 

I vozimo se mi tako krivudavim putevima Ravnih kotara, polupustim mjestima, prolazimo kroz naselja u kojima su ratna razaranja još itekako vidljiva i u jednom trenutku pita me jedan od njih, Šved, gledajući te iste ruševne objekte: "Vedrane, pobogu, što je ovo?"

I krenem ja njima pojašnjavati, širim kontekst od Adama i Eve, govorim im o zbivanjima tih 90’, pa da je izbio rat, pa da je baš tu bila linija razdvajanja, recitiram neke vremenske okvire i detalje, koje oni pažljivo prate klimajući glavom u znak razumijevanja. I kad sam završio taj svoj kraći monolog na temu povijesne zbiljnosti, nakon kraće pauze, uzvrati mi isti taj Šveđanin pitanjem: “Ma OK, ali to je bilo prije skoro trideset godina!?”

Kad sam akceptirao tu njegovu rečenicu, više nisam znao što bi im rekao. Čovjek je izrekao jednu tako jednostavnu i racionalnu misao, kojom je u djeliće razbio moje obrazloženje, ali i logičku postavku istih. Potrošio sam ‘tintu’, osušila mi se usta, a umjesto da njima nešto bude jasnije, samo sam sebe zbunio. 

Zbunio činjenicom da nije normalno u trećem desetljeću nakon rata koristiti isti kao izgovor. Do kada će to biti tako? Kada ćemo te teme staviti postrance? Kada ćemo imati provediva prostorna rješenja i dobre prakse za probleme ruralnih područja? Zašto tih tema nema u javnom diskursu? 

Promjene putuju HŽ-om

Nekoliko mjeseci kasnije, obiteljskim povodom istog ljeta Gospodnjeg, zateknem se na Korčuli. Na otoku toliko bogate povijesti, nevjerojatnih krajolika, potencijala i proizvoda (jer koga nije (o)Čara-o tamošnji Pošip) jednog smo dana obišli i Blato, čuveno mjesto skriveno u unutrašnjosti. Hodajući uskim ulicama tog nekada važnog agrarnog sjedišta izvan turističke sezone i danas su jasno vidljivi razmjeri posljedice katastrofe koja je u vrlo kratkom roku početkom 20. stoljeća mještane raselila širom svijeta. Legenda glasi da je filoksera učinila da danas tri puta više Blaćana ima u Sydneyu (Australija) nego na samom otoku.

Poražavajući prizor zar ne?

Dok su ti naši emigranti davno umrli, njihovi su prazni objekti još uvijek tu. Čekaju, samo nije jasno - što, koga i do kada? Čuvaju uspomenu na prošlost i istovremeno koče budućnost iste sredine. Oko kojih se krije čitav splet složenih pravnih formulacija, čija uporabljivost tako dolazi pod znak pitanja. Jer tjeraju mlade, obeshrabruju potencijalne doseljenike, razvijaju osjećaj nemoći i apatije kod dijela preostalih žitelja. 

Prvi danas lako vide bolje uređena društva i biraju promjenu, drugi moraju biti ludo bogati i uporni da bi se odvažili za avanturu i napravili pomak, dok su se brojni treći prepustili valu. Nerijetko je u tim sredinama premalo četvrtih, onih koji ju mogu povući naprijed. 

Koliko god to morbidno zvučalo, postojeće stanje sugerira da sela pojedinih dalmatinskih otoka, Zagore, Like, Korduna ili zapadne Slavonije može danas spasiti jedino potres, baš kao što se to nedavno dogodilo na Banovini. Porazna je to konstatacija koja je dobila i patinu ususret 30-oj godišnjici naše neovisnosti. 

‘Zagreb’, imamo problem! Brzina promjene nije na tragu potreba razvoja suvremenog društva.

Kome odgovara ‘status quo’?

Čudimo se da pojedini djedovinu mijenjaju za grad ili inozemstvo. Tko im može zamjeriti? Zašto očekivati da žive u okruženju aveti prošlosti i malodušju rijetkih preostalih stanovnika?

Kad u Blatu na Korčuli tek svaka treća kuća ima i ukućane, kada u brdskim dijelovima Slavonije imamo sablasne predjele, kada domaće životinje u Lici i dalmatinskom zaleđu postaju egzotična pojava, kada se broj stanovnika velikog broja malih naselja bliži nuli?

Gledajući te polusrušene i napuštene objekte nameće se pitanje što napraviti? Postavlja se i pitanje - zašto do sada ništa nismo poduzeli? Koliko još godina treba proći da probleme identificiramo i krenemo rješavati?

Jer iskustvo kaže da se neće sami riješiti već akumulirati, da ako se s njima ne uhvatimo u koštac, prije ili kasnije dođe do onog Štulićevskog pitanja: 'Kamo dalje, rođače?'

Agroklub i Društvo agrarnih novinara Hrvatske, održat će online konferenciju "Ima li rješenja za ruševine u ruralnom prostoru?", a prijaviti se možete OVDJE

Prvi argument nerješavanja je nepovredivost prava vlasništva. Ako se postojeće stanje brani tom ustavnom kategorijom, dolazimo do sljedećih pitanja: Gdje ono prestaje, a počinje javno? Imaju li mrtvi veća prava od živih? Kome odgovara ‘status quo’?

Vlasništvo nosi i obveze

Kada odemo zapadnije, vidimo da tome ne mora biti tako. Sela u susjednoj Sloveniji ne dijele takvu sudbinu, baš kao niti austrijska u kojima, doduše uz različite demografske trendove, postoje i nešto drugačija pravila ‘igre’. 

Zaključak je da se razlika, osim u oku promatrača, nalazi u ljudima, stavovima, ekonomskoj razvijenosti, stupnju društvenog razvoja i regulaciji.

Uporišta imamo u našem glavnom pravnom aktu, Ustavu RH koji o vlasništvu govori u sekciji posvećenoj gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pa u članku 48. kaže: "Jamči se pravo vlasništva", ali i odmah nastavlja: "Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru."

Kad se s ustavnih papira vratimo u stvarnost, nameće se pitanje: kome je tu i što dobro (u)opće, kada je riječ o ruševinama? 

Zašto toleriramo ruine koje predstavljaju opasnost za ljude, koje nagrđuju prostor? Koje na koncu i ruše vrijednost okolnim nekretninama?

U razgovoru s inozemnim kolegama na istu temu njihova se rješenja čine logična. Jedan iskusni agrarni novinar iz Nizozemske mi kaže da je njihova baza postupanja u takvim slučajevima u dozvoli građenja. Objekt se ruši ako njegovo postojanje ne ispunjava ulogu u prostoru izdanu dozvolom za gradnju. U prijevodu, ako je kuća ruševna, samim time ne ispunjava uvjete za život i zajednica ju uklanja.

Zašto to kod nas nije slučaj? 

Puno registara kilav prostor

Takvih je objekata širom RH na tisuće, a da stvar bude zanimljivija, nitko niti ne zna njihov današnji broj. U pripremi ove teme pitali smo razne institucije, a jedini iole relevantan podatak star je 10 godina, onaj Državnog zavoda za statistiku, nastao u sklopu zadnjeg popisa stanovništva (ove godine ide novi, nap.a.). 

On kaže da smo tada imali 2.246.910 stambenih jedinica od čega 342.349 privremeno nenastanjenih i 73.994 napuštenih, a uz koje imamo i njih 262.769 koji se koriste povremeno. U prijevodu čak 18.5% trajno nema ukućane, po čemu smo najgori u EU!? 

Davno napušteno, oronulo, opasno, čeka - koga?!

Paradoks brojnih nekretnina bez ljudi, a istovremeno brojnih ljudi bez nekretnina nije vezan samo za RH. Gledajući preko granice, slične primjere možemo naći uglavnom u zemljama Mediterana (Italija, Španjolska, Malta, Grčka...), što sugerira da je riječ o mentalitetu i stupnju razvoja društva (?). 

Kao posljedicu naših Zakona o nasljeđivanju danas u nekim sredinama imamo zapuštena i ekonomski neodrživa zemljišta (i kuće) s velikim brojem suvlasnika. Isto naravno šteti vlasnicima koji zbog složenih odnosa teško mogu prodati nekretninu, ali i državi koja je time neprivlačna investitorima, a što je kočnica razvoja kojega toliko zagovaramo.

Zakon o ‘naslađivanju’

Ustav jamči pravo nasljeđivanja s kojim smo zakomplicirali stvari, a u članku 49. govori da "država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva".

Doima se da imamo zdravu logiku zapisanu u temeljnoj legislativi, ali je praksa s napisanim u koliziji. Čini se i da plana nema i da u političkom smislu izbiva strateški pristup, stoga se nameće osjećaj kako samo kontinuirano gasimo požare.

A podlogu imamo jer Ustav jasno kaže i da se "vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti RH, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi."

Tko snosi odgovornost ako se ‘ničiji’ ruševni objekt sruši i ubije nekog od mještana ili turista? Tko od toga ima koristi? Kome je to dobro? Čiji je to interes? Okoliša? Prirode? Zdravlja?

Teško je razumjeti kako smo u šumi pravila izgubili smisao. Smisao o kojem je još prije 100 godina pisao naš najpoznatiji šumar Josip Kozarac.

Koliko vremena još treba proći da se suočimo s tim izazovima naših mrtvih kapitala, pogotovo kada je jasno da svaki dan čekanja dodatno komplicira budućnost?!


Fotoprilog


Tagovi

Ruralni prostor Ruševine Ustav RH Zakon o nasljeđivanju


Autor

Vedran Stapić

Više [+]

Jedan od osnivača Agrokluba. Vlasnik SLinka, bavi se organizacijom, razvojem novih proizvoda i rješenja, a s vremena na vrijeme, u trenucima inspiracije nešto i napiše :)

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Priprema mrkvice za sjetvu
Jel ok razmak 5-8 mm?
Prvi puta radim na ovakav način

#mojepovrće