Fruškogorski vinogradi su ustvari francuski trsovi?

Fruška gora, inspiracija pjesnika i proznih pisaca, nalazi se u Srijemu, najvećim dijelom u Srbiji dok manjim u Hrvatskoj, u Vukovarsko - srijemskoj županiji. Zauzima površinu od 255 kvadratnih kilometara. Najviši vrh je Crveni Čot sa 539 metara nadmorske visine.

"Ona koja hrani"

Od prvih pisanih izvora je važna za vinograde i vinogradarstvo, jer, prije nego što je poprimila današnji izgled, Fruška gora bila je - otok. Kad je Panonsko more nestalo, prije nekih devedeset milijuna godina, ostavljajući ravnicu, otok je postao planina. Ne bilo kakva, nego pogodna za život i plodna. Još su joj antički Rimljani dali ime Alma Mons (mons - planina, gora, Alma - plodna, rodna, ona koja hrani) i upravo ta plodnost uzrokovala je razvoj poljoprivrede na jedinoj planini u okolici od davnih vremena, prvenstveno vinograda.

Vinovu lozu su donijeli Rimljani, u doba kad su njihovi carevi poticali razvoj vinogradarstva u Panoniji. Vinogradi u Srijemu spadaju u zaslugu cara Marka Aurelija Proba, jer njegovi prethodnici više od dva stoljeća nisu dozvoljavali da se grožđe uzgaja izvan svog prirodnog mediteranskog okruženja.

Današnje ime, Fruška Gora, također je vlo staro i potječe od slavenskog imena za Fruze - galsko pleme, a Gali su bili preci današnjih Francuza i veliki štovatelji vinove loze i njenih proizvoda. A otkud Fruzi na Fruškoj gori? Po predaji, a i prema podacima, još su mađarski kraljevi od osnivanja države, dovodili ravno iz Francuske benediktince da na plodnoj planini podignu nove nasade vinograda.

Mijenjalo se sve osim vinograda

Povjesničari ovaj projekt pripisuju Ištvanu, prvom kršćanskom kralju Mađarske, međutim postoje indicije da je iza cijelog pothvata stajala kraljeva majka Šara (Šarolta). Na mađarskom jeziku Fruška gora se zove Tarcal hegység (izgovara se Torcol heđšig, Torcol planina) na njemačkom Frankenwald, Francuska šuma, a na srednjovjekovnom latinskom, koji je tada bio službeni jezik svih spisa, Mons Frans - Francuska Gora. Mijenjao se vlasnik zemlje, nestajale i nastajale države, mijenjala se i Fruška Gora, osim vinograda. Svi samostani na njoj, katolički i pravoslavni, imali su svoje vinograde, a mnogi redovi trsova bili su i u vlasništvu bogatijih ljudi. 

Kultura vinove loze na Fruškoj Gori starija je od bilo kakvog povijesnog zapisa, jer svi narodi koji su koristili grožđe i pravili vino stavljaju početak vinogradarstva u mitsko doba. Božanstva su prikazivana na slikama i reljefima obavijena vinovom lozom s grozdovima. Slaveni su pravili i pili pivo i medovinu, ali vino su smatrali pravom dragocjenošću. Prema zapažanjima stručnjaka, kršćanstvo je pogodovalo uzgoju vinograda, jer se vino koristi u bogoslužju i u istočnom i u zapadnom obredu.

U doba Osmanskog carstva, proizvodnja vina na Fruškoj Gori je ponešto smanjena, ali se zato kvaliteta stolnog grožđa (onog koje se jede svježe ili sušeno) podigao u neslućene visine. Od 1699. godine i Karlovačkog mira, kad su u sastav Habsburške monarhije ušli Srijem i Banat, vinogradarstvo doživljava procvat, a fruškogorska vina bermet i ausbruh postaju sinonim za kvalitetu.

Vinogradi Fruške Gore uništeni su filokserom krajem devetnaestog stoljeća, kao i većina vinograda u Europi, ali, podignuti su ponovo, preživjeli svjetske i ostale ratove i danas spadaju u jednu od znamenitosti koje se obavezno posjećuju prilikom turističkih tura. Kad se obilazak završi, slijedi posjet vinarijama i kušanje kvalitetnih vina.