Farmersko sjeme na udaru

Posljednjih godina hrvatska stručna javnost prati napise o opasnostima sjetve „tavanuše“. Umjesto da se poljoprivrednike educira i uputi na ovlaštene laboratorije gdje mogu analizirati sjeme u slučaju opravdanog rizika od pojave crne snijeti i drugih bolesti, stručni stav usmjeren je progonu pa čak i zabrani sjetve tavanuše na našim poljima. Nerijetko upravo tavanuša predstavlja baštinu domaćih, tradicijskih sorata koju bi trebali čuvati kao malo vode na dlanu zajedno s tradicijskim znanjima o njenom pravilnom uzgoju i čuvanju. Uz pravilnu doradu i brigu o zdravstvenoj ispravnosti tavanuša postaje farmersko sjeme, čuvano generacijama i prilagođeno lokalnim uvjetima. Da li je progon tavanuše samo uvod u novu regulativu Europske Unije kojom se tradicijske sorte praktički stavljaju u muzeje da bi ih zamijenili proizvodi sjemenarske industrije?

Najvećih 10 sjemenarskih kompanija pokriva potrebe 75 % svjetskog tržišta sjemenom. Sustav je, čini se piramidalan pa tako najveće tri kompanije već kontroliraju 53 %. Sve tri su u stvari kemijske kompanije koje osim sjemena prodaju agrokemikalije. Više od polovine potreba za sjemenom u ruralnim krajevima svijeta još se uvijek međutim, podmiruje iz vlastitih zaliha i razmjene sa susjedima i prijateljima. Očuvanje sjemena u rukama farmera osnova je suvereniteta lokalnih sustava prehrane. Kad kontrolu preuzmu kompanije farmeri postaju ovisni o industrijskim proizvodima, najprije sjemenu, a zatim svim agrokemikalijama potrebnim za uzgoj sorata koje izvorno nisu s tog područja i nisu prilagođene njegovim specifičnostima nego daju visoke prinose samo u vrlo intenzivnim sustavima proizvodnje. Prema procjenama FAO u posljednjih 100 godina izgubili smo 90 % tradicijskih sorata i 75 % ukupnog genetskog materijala. Kako je to moguće kada broj sorata na sortnim listama konstantno raste? Moderna selekcija i oplemenjivanje bilja vrlo je zahtjevan posao i kako bi se postigli pouzdano dobri rezultati koristi se sve manji broj matičnih sorata kao podloga za dobivanje novih. Tako primjerice, više od 90 % sorata pšenice prodanih na tržištu Francuske u posljednjih 30 godina ima u svom pedigreu bar jednog zajedničkog roditelja i tek 9 % su stvarno genetski različite sorte. Ova pojava u stručnim je krugovima poznata kao genetska erozija. Nacionalne banke gena u cijelom svijetu imaju zadatak očuvanja ukupne genetske raznolikosti. One su poput velikih sjemenskih biblioteka gdje se čuva sav dostupan genetski materijal koji se koristio ili se koristi na našim poljima. Radi ograničenosti njihovih resursa (površina, stručnog kadra, financija) svoje mjesto ovdje nalazi i niz udruga koje okupljaju mrežu čuvara domaćih sorti omogućujući tako da se naslijeđe čuva tamo gdje je i nastalo - na poljima, vrtovima, ponekad čak i balkonima.
Klimatske promjene donose sve veće ekstreme. Tako smo i u ovu sezonu ušli kasnije nego inače preskočivši iz zimskog kaputa i potopljenih polja u kratke rukave strahujući kako će se to odraziti na naše usjeve. Očuvanje i unaprjeđenje raznolikosti kultiviranog bilja, njihovo slobodno širenje i prilagodljivost osnovni su preduvjet opstanka jer ni ne znamo što nas još čeka. Ovakve izjave mogle su se čuti na međunarodnom sastanku pod nazivom „Kako zaštititi naše sjeme“ održanom 19-21. 4. 2013. u Beču u organizaciji austrijske udruge za očuvanje i unaprjeđenje genetske raznolikosti Arche Noah. Skup je održan radi velike zabrinutosti za opstanak tradicijskih sorata ugrožen prijedlogom nove regulative EU o tržištu sjemena i sadnog materijala kultiviranog bilja. Pedesetak okupljenih predstavnika udruženja za zaštitu i unaprijeđenije genetske raznolikosti iz cijele Europe zajednički je analiziralo koncept nove regulative o čijoj završnoj verziji Europska komisija odlučuje početkom svibnja i ukoliko se postigne konsenzus šalje ju na prihvaćanje Vijeću i Parlamentu.

Nova regulativa zamijenila bi postojećih 12 direktiva vezanih za sjemenarstvo kao krovni zakon od međunarodnog interesa te bi kroz trgovinske ugovore bila nametnuta i zemljama koje nisu članice EU. Države članice bile bi ju obvezne usvojiti bez mogućnosti vlastite interpretacije i prilagođavanja lokalnim prilikama kao što je to praksa s direktivama. Za Hrvatsku to također znači brisanje postojećih, tek usklađenih zakona i pravilnika uključujući i tek pred dva tjedna objavljen Pravilnik o stavljanju na tržište čuvanih sorti. Već je i postojeće zakonodavstvo neusklađeno i nepovoljno za očuvanje domaćih sorata. Pokazao je to prošle godine slučaj razmatran na Europskom sudu pravde gdje je francuska udruga Kokopeli izgubila parnicu protiv kompanije Graines Baumax koja ju je tužila za nelojalnu konkurenciju. Kokopeli okuplja široku mrežu sjemenara i u svojoj kolekciji čuva preko 6000 domaćih sorata iz cijele Europe. Europski zakoni preuzeti od nedavno i u Hrvatskoj uveli su posljednjih godina restrikcije prema očuvanju domaćih sorti uvodeći obvezu njihove certifikacije te geografska i kvantitativna ograničenja. Proces registracije dugotrajan je i skup, niz sorata ne može zadovoljiti test različitosti, ujednačenosti i postojanosti (DUS) kao ni druge testove prilagođene industrijskoj proizvodnji gdje se uglavnom valorizira prinos stavljajući sve druge kvalitete u drugi plan. Geografska ograničenja zabranjuju prodaju domaćih sorata izvan regije porijekla što je diskutabilno jer je sjeme tisućljećima pratilo ljude na svim njihovim migracijama pa je točnu regiju porijekla ponekad teško odrediti. Isto tako to pravilo nas sprječava da u našim krajevima pokušamo udomaćiti sorte iz drugih regija koje bi možda bolje podnosile klimatske ekstreme kojih smo svjedoci. Kvantitativna ograničenja najviše bole jer propisuju da na tržištu smije biti tek 10 % domaćih sorata što znači da one ne mogu biti dostupne svima koji ih žele koristiti usprkos nizu prednosti, posebno u ekološkoj proizvodnji. Time se direktno krši pravo potrošača na slobodan izbor. Takva pravila neminovno će se odraziti i na sve potrošače kroz smanjivanje kvalitete prehrambenih proizvoda na tržištu. Radi prirode proizvodnje gdje se domaće, otpornije i manje zahtjevne sorte zamjenjuju industrijskim koje se ne mogu uzgajati bez pojačane kemizacije, povećat će se rizici od rezidua štetnih tvari u hrani te smanjiti raznolikost vrsta i sorata na našim tanjurima.

Predložena regulativa donosi još više restrikcija. Pored obvezne certifikacije s regionalnim, po novom i povijesnim ograničenjima uvodi se obveza registracije proizvođača. Pod proizvođačima se sada smatraju čak i mala gospodarstva, sva obiteljska poljoprivredna gospodarstva i udruge gdje uzgajivači dobivaju naknadu za svoj rad kako bi pokrili troškove. Registracija je besplatna za gospodarstva s manje od 4 zaposlenih i manje od 75 000 € prometa no neke veće udruge imaju više zaposlenika i morat će se registrirati kao tvrtke bez obzira što su po svojoj definiciji neprofitne. Sjeme čuvanih sorata moći će se prodavati samo u malim pakiranjima u okvirima regije gdje su nastale što je nepovoljno za proizvođače, a još veće restrikcije uvode se za ekološko sjeme koje će morati biti na posebnoj sortnoj listi i prolaziti dodatne testove. Mrežu čuvara domaćih sorti moći će održavati samo mreže izravno povezane s bankama gena, dakle povezane s državnim institucijama, nipošto neovisne. Sjeme će biti besplatno što znači dodatni financijski teret za banke gena koje već sada nemaju dovoljno sredstava za održavanje domaćih sorata. Domaće sjeme ne ćete moći kupiti od susjeda ukoliko on nema registriranu proizvodnju i certificirane sorte. Certifikacija je dugotrajan postupak i u Francuskoj primjerice košta 12 269 € za samo jednu sortu što udruge s velikim kolekcijama (preko 6000 sorata) stavlja pred nepremostiv problem, a toliko resursa nemaju niti nacionalne banke gena. Gotovo svu baštinu tradicijskih sorata stvaranu 10 000 godina od kad je poljoprivrede, morat ćemo dakle, zaorati!

Sjeme domaćih sorta moći će se uzgajati isključivo za vlastite potrebe i razmjenjivati bez novca no iskustvo pokazuje da u Europi to radi tek mali broj entuzijasta. Gdje je tu briga o genetskoj i biološkoj raznolikosti naših polja i tradicijskih krajobraza koje su svima puna usta?!

Europske udruge apeliraju javnost da se osvijesti i ne dopusti da ovakvi zakoni zavladaju Europom jer se protive zdravom razumu i prate isključivo ciljeve industrije zanemarujući potrebe seljaka i građana. Predstavnica francuske vlade koja je sastavljala koncept nove regulative Madame Isabelle Clément-Nissou do 2011. kada se priključila Općoj upravi za zdravstvo i zaštitu potrošača (DG SANCO) bila je zaposlena u tvrtki GNIS (Groupement National Interprofessionnel des Semences). Bez obzira što ova kompanija djeluje kao privatna i profitabilna u Francuskoj je ovlaštena za kontrolu i monitoring kvalitete i tržišta sjemena. Smatramo da je to direktan sukob interesa. Oko prijedloga nove regulative ne postoji konsenzus niti unutar Komisije jer su Odbor za poljoprivredu i odbor za okoliš dali negativno mišljenje. Sjednica komisije gdje će biti predstavljena završna verzija najavljena je za 6. svibnja 2013. i tamo će biti raspravljano o sudbini osnove našeg cjelokupnog prehrambenog sustava.

„Mi nismo protiv zakona, dapače smatramo ga potrebnim kako se ne bi stvaralo nekontrolirano paralelno tržište sjemena labavih pravila ali ne slažemo se s pojedinim odredbama koje direktno ugrožavaju razvoj genetske raznolikosti bilja i očuvanje i daljnji razvoj baštine čuvanih sorti.“ izjavio je Klaus Rapf član udruge Arche Noah. Mreža sjemenara Europe kao i međunarodna mreža seljačkih gospodarstava Via Camesina zahtijevaju ispravke predloženog zakona kako bi uvažio potrebe zaštite i razvoja čuvanih sorata, a ne samo profitabilnosti industrijske proizvodnje. Zalažu se za slobodnu razmjenu sjemena čuvanih sorata među individualnim uzgajivačima i gospodarstvima, pravo gospodarstava na korištenje farmerskog sjemena i slobodan promet čuvanih sorata uz obvezu kontrole zdravstvene ispravnosti i kvalitete ali ne i certifikacije sorata, a sve to s glavnim ciljem očuvanja i razvoja biljne genetske raznolikosti.

Prije nego odbacite „tavanušu“ i „sjeme iz bakinog vrta“ porazmislite dobro postoje li opravdani rizici širenja bolesti na vašem polju i ako niste sigurni koristite usluge laboratorija za ispitivanje njegove kvalitete. Naša baština nije za smeće! Ona je omogućila opstanak našim djedovima, pradjedovima, treba ju razvijati i unaprjeđivati,a ne zamijeniti za ovisnost o sjemenarskoj industriji!

Autor: Sunčana Pešak