Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Poljoprivredne priče
  • 10.12.2023. 12:00

Ekološka ili konvencionalna ratarska proizvodnja - koja je profitabilnija?

Desetak posto poljoprivrednih površina u Hrvatskoj je u ekološkoj proizvodnji, a od toga broja tek je 18% oranica. Zarađuje li se bolje od ekološke ili konvencionalne proizvodnje uljarica i žitarica?

Foto: Martina Pavlović
  • 3.179
  • 221
  • 0

Ekološka hrana u Hrvatskoj proizvodi se na cca. 130.000 ha, što je desetak posto ukupnih hrvatskih poljoprivrednih hektara.

U EU smo ispod prosjeka po postotku ekoloških površina u ukupnoj proizvodnji – prednjači Austrija s otprilike četvrtinom svih površina, što mi je razumljivo jer se u slučaju Austrije radi o jako puno hektara namijenjenih za proizvodnje travnih krma i brdskim područjima gdje je ovaj oblik proizvodnje najoptimalniji poslovni izbor.

Iako je trend povećanja u Hrvatskoj i dalje pozitivan, iz strukture te proizvodnje vidi se da rastu primarno hektari pod pašnjačkim površinama i pod trajnim nasadima, dok proizvodnja uljarica i žitarica u kategoriji "oranice i vrtovi“ stagnira ili se smanjuje i čini tek oko 23.000 hektara ili tek 18% svih ekoloških hektara u Hrvatskoj.

Ukupan broj hektara po određenim kategorijama i njihovo kretanje tijekom zadnjih 10 godina

Oraničku proizvodnju uljarica i žitarica u Hrvatskoj možemo smatrati i jedinom ozbiljnom ekološkom proizvodnjom koja generira značajne kilograme odnosno prihode od tih roba po jedinici površine. Naime, u slučaju ekoloških voćnjaka u pravilu se radi o neproduktivnim ili mladim nasadima, dok se u slučaju trajnih travnjaka proizvodi vrlo malo dodane vrijednosti po hektaru. Većina tih pašnjaka (trajnih travnjaka) je u krškom području gdje je postavljen uvjet držanja stoke od 0,3 uvjetnih grla po hektaru. Radi se o minimalnom opterećenju pašnjaka od 0,3 krave po hektaru, s obzirom da nam u najboljem slučaju krava može dati godišnje 1 tele čija vrijednost je do 1000 EUR (tele od 200-250 kg, trenutne tržišne cijene teladi su 3,5-4 EUR/kg).

Što najradije proizvode hrvatski ekološki ratari?

Ako uvedemo dodatni koeficijent od 80% uspješnih odbića teladi u odnosu na ukupan broj krava, dođemo do toga da se u najboljem slučaju stvara 240 EUR vrijednosti poljoprivrednog proizvoda po hektaru. Za razliku od oraničkih hektara, tu se s pravom može i postaviti pitanje smisla takve poticajne politike koja za svakih 1 stvoreni EUR poljoprivredne proizvodnje mora uložiti u pravilu 2+ EUR poticaja. Za razliku od pašnjaka, u ekološkom ratarstvu se stvara nekoliko puta više vrijednosti po hektaru, sama ulaganja u proizvodnju su puno veća nego kod pašnjaka i trava, tako da i poduzetničke postavke treba puno detaljnije izračunati nego u slučaju trajnih nasada ili pašnjaka gdje je ta matematika bitno jednostavnija i značajnije bazirana na poticajnoj politici.

Idemo malo zaviriti u strukturu proizvodnje  – što najradije proizvode hrvatski eko ratari? Slika ispod prikazuje podatke Državnog zavoda za statistiku – odnosno strukturu proizvodnje po kategoriji "oranice i vrtovi“. Navedeni podaci uključuju i djetelinsko-travne smjese i lucerne pod nazivom "zelena krma“, što ću izbaciti iz sljedećeg pregleda jer su to površine u koje se značajno manje ulažu i završavaju u stomacima vlastito proizvedene stoke (nemaju izlaz na tržište).

Struktura proizvodnje po kategoriji "oranice i vrtovi“

A u idućoj tablici ustvari ogoljene do same biti – a to je da se prema podacima DZS-a za 2022. godinu žitarice i uljarice proizvode na tek 23.000 od ekoloških 130.000 hektara.

Površina ekoloških oraničnih usjeva u RH

Hektari

Meka, tvrda pšenica i pir

7.341

Raž

274

Ječam

1.642

Zob

1.210

Kukuruz, suho zrno

3.247

Mahunarke za suho zrno

170

Uljana repica

1.236

Suncokret

4.211

Soja

3.547

Ukupno

22.878

Po strukturi vidljivo je da je najvažnija kultura pšenica i pir, dok uljarice čine oko 9.000 hektara odnosno velikih 40% svih površina.

Tržišna pozicija uljarica i žitarica 

Ovdje je prilika napisati ponešto i o tržišnoj poziciji određenih uljarica i žitarica odnosno koliko su one tržišno interesantne što naravno i generira nešto višu potražnju pa i cijenu tih roba:

Pšenica: po meni najbolja žitarica za ekološku proizvodnju jer se radi o robi za koju postoji značajna potražnja – ekološki su mlinovi i posljedično ekološki pekarski i slastičarski proizvodi roba za koju postoji stabilna i značajna potražnja unutar EU. Ovu pšenicu nije problem prodati, a roba mlinske kvalitete dobro se i plaća – u pravilu su cijene eko roba 20-40% više nego konvencionalnih proizvoda. U samoj proizvodnji pšenice moguće je postići solidne prinose od 3 do 6 tona/hektaru (izuzetak je bila 2023. godina koja je bila izuzetno mokra što je ostavilo velikog traga na prinosima zbog loših sklopova i šteta zbog insekata i bolesti). Visoki raspon prinosa je zbog toga što je recimo moguće ostvariti 3 tone/hektaru na lošijim tlima koja se uopće ne gnoje eko gnojivima ili stajnjakom, ali i preko 6 tona/hektaru na boljim tlima u koja je još dodatno uloženo u gnojidbu.

Pir: izbor broj 2 za žitarice, bez obzira na zadnje 2 godine loših cijena. Pir je kultura koja još nije tržišno stabilna a razdoblja visokih cijena špekulativno su povećala proizvodnju pira širom EU, što je dovelo do velikih viškova i značajnog pada cijene u zadnje 2 godine. Bez obzira na lošu cijenu pira u 2022. i 2023., prosječna cijena pira od 400 EUR/toni i prinosi od 2-3,5 tone pira/hektaru garantiraju u prosjeku solidnu zaradu na proizvodnji. Tržište pira postoji i dosta je široko, te je pir u većini godina vrlo tražena roba za kupnju.

Ječam, zob, raž – komponente koje se uglavnom koriste za stočnu hranu. Tržišno su vrlo volatilne i nemaju stalnu potražnju zbog čega je cijena u pravilu bitno niža od ekološke pšenice, a u nekim godinama je zbog slabe potražnje na razini cijena konvencionalnih roba. S obzirom da su ostvareni prinosi u pravilu ispod prinosa pšenice, jasno je da će ulaganje u ove kulture generirati slične troškove, a puno niže prihode od proizvodnje ekološke pšenice. Računica se naravno mijenja sa još nekom dodatnom postrnom proizvodnjom na ječmu ili silaži raži, ali to je već neka druga matematika.

Kukuruz – isto značajna kultura sa oko 3.000 hektara u plodoredu hrvatskih ekoloških ratara. Teško mi je procijeniti koliko ovog kukuruza završi kao silaža i hrana za vlastitu ekološku stoku, ali rekao bi iz stomaka da je to barem polovica svih hektara. Kukuruz ima dobru potražnju i u zrnu, ali je proizvodnja zahtjevna na gnojivu i preporučio bih je samo na kvalitetnijim tlima sa više oborina.

Uljarice – suncokret, soja, uljana repica. Uljarice su generalno moj favorit ekološke proizvodnje i smatram da treba na što više ekološkog ratarskog plodoreda proizvoditi uljarice. Više je razloga, a glavni je što su tržišno vrlo tražene i nije ih nikakav problem prodati. Kako je naše tržište eko žitarica i uljarica uglavnom okrenuto prodaji u Italiju, Njemačku i Mađarsku gdje su cijene prijevoza značajne u udjelu ukupnih troškova ( od 40-90 EUR/toni, ovisno o destinaciji), više cijene ovih uljarica donose manji utjecaj troška prijevoza na cijenu proizvoda koju dobiva proizvođač za svoju robu. Od svih uljarica, eko suncokret je moj favorit i zato što ga je najlakše proizvesti - kasna sjetva uz više prohoda prije sjetve, kao i 2 kultivacije u pravilu riješe većinu problema s korovom i osiguravaju 1,5-2,5 tone/ha prinosa, a vidio sam i preko 3 tone/ha prinosa na površinama koje su gnojene stajnjakom.

Soja i uljana repica su problematične kulture za proizvodnju zbog borbe s insektima u uljanoj repici i problema s korovom u soji, tako da ih baš i ne preporučam u proizvodnji mada sam svjedočio i sjajnim rezultatima soje npr. kod Franje Bačmage u Crncu koji uz dobro ratarsko iskustvo ima i dovoljan broj nadničara da riješi motikom korov, te mi se pohvalio da je jedne godine imao i preko 4 tone/hektaru na jednoj njivi gdje je proizvodio ekološku soju. Izvanredan rezultat i izvanredna dobit, ali Franjo je više izuzetak nego pravilo jer radnike za motiku je sve teže pronaći. A i tako predane proizvođače kao što je Franjo.

Što se tiče uljane repice, u Valpovu smo radili proizvodnju par godina i nismo uspjeli postići više od 1 tone/hektaru pa smo stalno smanjivali hektara i na kraju odustali – problem sjajnika je jednostavno nerješiv u ekološkoj proizvodnji ove kulture. 

Prihodi i troškovi proizvodnje 

Dakle, kad bih ja radio plodored u ekološkoj proizvodnji samo na bazi tržišne atraktivnosti pojedine uljarice i žitarice, on bi izgledao nekako ovako:

  • 40-50% suncokret (svjestan sam da je ovo dugoročno tehnološki problematično)
  • 30-40% pšenica
  • 10-20% pir
  • par postotaka bih ostavio za pokuse na soji i repici – tržišni potencijal tih kultura je previsok da bi se zanemario i treba uložiti u svladavanje tehnologije proizvodnje

Idemo sad pogledati prihode i troškove proizvodnje ekoloških kultura, te pokušati napraviti usporedbu troškova i profitabilnosti s konvencionalnom. Prije svega treba razumjeti osnovne kategorije troškova i od čega se oni sastoje u ove dvije vrste proizvodnje:

  • sjeme: nema nekih razlika u cijeni ekološkog i konvencionalnog sjemena, ili je vrlo mala. To je uglavnom rezultat prakse da se u HR prihvaćalo konvencionalno netretirano sjeme u sjetvi, što će se isto mijenjati u budućnosti, ali zasad u ovu kalkulaciju uzimam da je cijena jednaka u obje proizvodnje.
  • gnojivo: ekološke komponente N, P i K gnojiva su u pravilu nekoliko puta skuplje od konvencionalnih, pa je gnojidba u pravilu ili jako reducirana NPK ili se koristi stajnjak. Ovdje mi je nemoguće usporediti troškove jer svaka priča ima neku svoju filozofiju pa ću u računicu ući time da se na ekološkoj proizvodnji gnoji u iznosu od 100 EUR/ha neke kombinacije stajnjaka, ekološkog peletiranog gnojiva i folijarnih gnojiva  - ovakva gnojidba u količini potrebnih hranjiva čini tek manji dio NPK nutrijenata koje dajemo u konvencionalnoj proizvodnji zbog čega su i prinosi eko kultura značajno reducirani u odnosu na konvencionalnu.
  • zaštita: ništa što sam vidio da su ljudi koristili od ekoloških preparata ili narodnih medicina ne donosi značajne rezultate, ili blaže rečeno nitko nije mogao ekonomski opravdati njihovo korištenje (ne kažem da su loši i da ne pomažu, ali nemoguće je izmjeriti efekte), tako da računam da je zaštita 0 EUR/ha.
  • mehanizacija i rad: u pravilu za istu kulturu ćemo u ekološkoj proizvodnji imati jedan do 2 prohoda više na obradi tla. Na taj način se suzbija populacija korova u ovoj vrsti proizvodnje, a s obzirom da se npr. suncokret u ekološkoj proizvodnji nastoji sijati sa 20-30 dana kašnjenja u  odnosu na konvencionalni, dolazi u tom periodu do snažnog izbijanja korova koji se onda mehanički uništava dodatnim prohodom nekim strojem za obradu tla. U eko suncokretu ćemo kultivirati minimalno 2 puta, poželjno i 3 puta, dok ćemo u konvencionalnom koristiti prohod prskalicom i najčešće samo 1 kultivaciju. To nam je ukupno u prosjeku 2 dodatna prohoda od 25-30 EUR/ hektaru troška neke plitke operacije obrade tla i kultivacije. Sa druge strane u pravilu je puno manje rada rasipačem i prskalicom u ekološkoj proizvodnji, što se gotovo anulira na troškovima rada i mehanizacije jer su najskuplje operacije poput sjetve, žetve i oranja jednake u obje proizvodnje
  • ostali troškovi: nisu značajne razlike jer u ovoj grupi troškova su mi zakupi zemljišta, kamate, razne usluge poput računovodstva itd. U ekološkoj proizvodnji imamo jedino dodatno cijenu certifikacije koja jako ovisi površinama i modelu certifikatorske kuće pa je računam kao dodatni trošak od 20 EUR/ha

Poticaji: mogu biti razlike od 10% od područja do područja i raznih kombinacija korištenih mjera: ja računam konvencionalni poticaj od 280 EUR/ha i ekološki od 540 EUR/ha.

Prinosi: ovo je najteži dio jer svako polje priča svoju priču, ali nešto moram staviti pa ću pokušati svoju računicu bazirati na lošijoj kvaliteti tla jer su najčešće takva zemljišta završila u ekologiji. Ja sam za svoj izračun odabrao pšenicu i suncokret, dvije kulture koje smatram najboljim izborom za proizvodnju. Zadržat ću se na samo na njima koji su i glavni dio mog ekološkog plodoreda, primarno zbog toga jer su na tim kulturama najmanje oscilacije cijena i najstabilniji prinosi pa mi je najlakše napraviti kredibilnu računicu. Računat ću na bazi troškova i potencijala tla gore opisane proizvodnje sljedeće prinose na pšenici i suncokretu:

  • Prinos konvencionalne pšenice 6,5 tona/ha, a pšenice od 3,5 t/ha
  • Prinos konvencionalnog suncokreta od 3,5 tone/ha, a ekološkog od 2 tone/ha

Za prodajne cijene suncokreta računao sam tržišne iz zadnjih 5 godina uz izbacivanje ekstrema 2022. godine jer su mi u kalkulaciji i troškovi bazirani na ”standardnim” troškovima.

Na čijoj je strani matematika?

Još bih jednu stvar htio napomenuti prije donošenja konačnih zaključaka, a to je da je Hrvatska u 2023. godini imala jako kišno proljeće gdje se pokazalo puno slabosti ekološke poljoprivrede, a to je da su u tim vlažnim uvjetima prinosi ozimih kultura bili bitno lošiji od prosjeka zbog šteta od bolesti i štetnika U slučaju ponavljanja takvih proljeća zbog klimatskih promjena treba ozbiljno preispitati računicu za proizvodnju ekološke pšenice.

Solidni proizvođači koji su inače imali 4-5 tona/ha eko pšenice imali su u 2023. katastrofalne prinose od 1-2 tone/hektaru. To je i razlog da su mnogi odustali ili počeli razmišljati o izlasku iz ove proizvodnje i prebacivanju u konvencionalnu. Samo djelomično podržavam ovo razmišljanje, jer je jedna loša godina prekratak period za takve krupne strateške odluke. Isto kao što je sjajna 2022. premalo za zaključiti da se u ekološkoj proizvodnji fenomenalno zarađuje.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu

Kad pogledamo cijelu računicu, vidimo da je matematika na strani ekološke proizvodnje. Na mojim zamišljenim poljima pšenice i suncokreta profitabilnost ekološke pobjeđuje konvencionalnu za 150-200 EUR/ha što je značajan iznos. Valja napomenuti da je ovo računica na najprofitabilnijim kulturama i da realnost u Hrvatskoj gdje se sije i puno pira, ječma, zobi, uljane repice i kukuruza je vjerojatno bitno drukčija. Realnost je da profitabilnost ekoloških proizvođača značajno oscilira od godine do godine – rizici su puno veći od rizika konvencionalne proizvodnje, tako da bih ja ipak preporučio iz poslovne perspektive konvencionalnu jer je stabilnija sa stanovišta tržišta i proizvodnje.

Ova moja računica je iz čiste poslovne perspektive, nečijim uvjerenjima u smislu proizvodnje zdrave hrane i održivosti se neću baviti u ovoj kolumni. Ovdje je tek zanimljivo reći da dosta hrvatske konvencionalne ratarske robe zadovoljava većinu ili sve ekološke standarde po pitanju prisutnosti pesticida, tako da je zapravo razlika u kvaliteti robe minimalna.

Nedostatak prerade

Što na kraju zaključiti? Ekološka proizvodnja uljarica i žitarica itekako ima poslovnog smisla ako se posao u polju odradi korektno i ako nema većih klimatskih izazova. U tom slučaju uz dobar plodored i stabilne kanale prodaje proizvodnja može biti profitabilnija od konvencionalne. Nedostatak prerade ekoloških roba u Hrvatskoj i ovisnost o izvozu čini cjelokupnu proizvodnju tržišno neizvjesnom, uz velike oscilacije cijena pojedinih roba. Jedan dobar primjer je pir čija cijena u zadnjih 5 godina varira od 120 do 700 EUR/toni. Iz samog raspona vidljivo je da se tu radi o tržišnim poremećajima manjkova i viškova. Na neki način tržište eko uljarica i žitarica još nije došlo do svoje zrelosti i vjerujem da će iduće godine donijeti mnoga preispitivanja i zaokrete u ovom sektoru proizvodnje.

Hrvatska ekološka ratarska proizvodnja teško može dugoročno opstati bez stvaranja jače prerade tih proizvoda (uljare, mlinovi, tjestenina ...) koja će biti bazirana na stabilnoj unutardržavnoj potrošnji hrvatskog građanina i turista.

U prilogu je kalkulacija proizvodnje pšenice i suncokreta, odnosno usporedba moguće dobiti u konvencionalnoj i ekološkoj proizvodnji. Napomena: sve cijene su bez PDV-a.


Tagovi

Ratarstvo Ekološka proizvodnja Uljarice Žitarice Ekonomske računice Ekološka pšenica Ekološki suncokret


Autor

Ivan Malić

Više [+]

IT-jevac kojeg je znatiželja dovela u agrobiznis. Zanima ga poslovna i tehnološka strana poljoprivrede. Zadnjih 15 godina priča poljoprivredne priče kao konzultant, poljoprivrednik i menadžer. Agrarne teme publicira na blogu https://ivanmalic.substack.com/