Država gradi mljekaru?!

Da li uopće postoji netko tko je zapamtio Plan 21. Oni koji se ne sjećaju, to je bio famozni plan i pakt četiri stranke kojim su išli u izbore. Tamo mnogo toga piše i kada je u pitanju poljoprivreda. Na 14. stranici toga pamfleta te Kukuriku koalicije počinje poglavlje koje se zove Poljoprivreda politika i politika ribarstva.

Ovo je prva rečenica: Potrebu za promjenom poljoprivredne politike ne treba posebno dokazivati ni argumentirati zato što je ona očita.

Međutim. Stočarstvo nam je posljednjih godinu, dvije dokrajčeno. Politika je te ljude deklasirala. Nogometnim rječnikom rečeno gurnuti smo u bunker i pitanje je samo dana kada će obrana popustiti. Što s mljekarima i mlijekom u ovoj zemlji?

Negativna iskustva iz prošlosti znatno usporavaju proces udruživanja poljoprivrednika u zadruge pa će za stvaranje zadružnog sustava trebati upornost, financijska sredstva za gradnju infrastrukture i realizaciju pilot-projekata koji će imati konkretan efekt u poljoprivredi (gradnja zadružnih mini mljekara, javnih klaonica, preradbenih kapaciteta za voće i povrće, hladnjača, skladišta i dr.). Koalicija drži da zadružni sustav mora od države uživati konkretne poticaje i prednosti. Posebna pozornost i financijska potpora usmjeravat će se na osnivanje lokalnih akcijskih grupa i proizvođačkih organizacija imala izgleda za opstanak, niti to imaju danas, bez izdašne državne potpore.

Dakle. Što sprječava državu da krene u akciju. Primjerice u mljekarstvu. Više niti jedna mljekara nije hrvatska niti u većinskom vlasništvu malih dioničara ili prerađivača. Nema razloga da štitimo ičiju preradu. Napravi se nekoliko novih mljekara i to iz fondova, a koje će biti pod upravom ili Države ili proizvođača mlijeka. Mljekara ne mora biti skupa. Neka proizvodi samo takozvani bijeli program i neka to mlijeko kupuju državne institucije. Ministarstvo obrane, zdravstva, školstva plaća ogromne novce za mlijeko kupljeno od stranih vlasnika mljekara a koje doslovce izrabljuju i uništavaju hrvatske stočare.

Takvih nekoliko novih mljekara uzimale bi mlijeko po cijenama koje odgovaraju seljacima, a i one bi konzumno mlijeko mogle po nižim cijenama plasirati na natječajima za državne institucije. A zasigurno bi bilo zanimljivo ga kupovati i po trgovačkim centrima posebice kada se zna da je to mlijeko hrvatskih proizvođača. Strani vlasnici mljekara neka se bore za svoje kooperante, neka ih kreditiraju, neka paze na njih. Sigurno će si naći one koji će s njima raditi. Posebice velike farme. A možda će i mljekare poput Lactalisovih odlučiti podići koju farmu. Ili će uvoziti mlijeko. Jedan mi je iz tih mljekara na to napomenuo - a kako s dovozom mlijeka? Lijepo. Kao i uvijek. Dođe cisterna u selo i odveze mlijeko. Te mljekare, normalno, neće ni raditi s dobitima. One će biti preradbeni pogoni hrvatskih vlasnika mliječnih krava.

Da li je to povratak u socijalizam? Ne. Nedavno smo na ovom portalu pisali o jednoj takvoj mljekari u Italiji. Takve mljekare postoje, čak i prevladavaju u Austriji i Njemačkoj. A to nisu socijalističke zemlje, ali jesu socijalne prema svojim građanima. Država je dala poticaj udruzi zadruga i oni su postavili menađment i proizvodnju. I oni su ti koji određuju otkupnu cijenu. Isto se odnosi i na klaonice, kao i hladnjače. No, potrebna je samo dobra volja. A možda da i dečki i cure iz Vlade potraže onoga koji je pisao plan 21. Neka ih on podsjeti na to. A možda su oni i zaboravili ljude koji taj plan izradili?