Dok ne osvijestimo da živjeti na selu nije sramota - teško da ćemo ih naseliti

Kako uopće ostati na selu ili kako volimo popularno reći, ruralnom prostoru? Političari tvrde da je za to kriva ova vlast, pa ona prije i tako redom. Pogledajmo svatko sebe. Većina nas je porijeklom iz nekog sela, kraja ili da kažemo ruralne sredine. Zašto su naši preci otišli u Njemačku, Švicarsku, Austriju prije 30 ili 50 pa i 100 godina na američki kontinent ili Australiju i Novi Zeland? Odgovor je jednostavan. Bile su razvijenije zemlje i nudili se bolji uvjeti za rad i život nego na našem prostoru.

I sada se odlazi sa sela, bilo u grad ili inozemstvo jer su ondje veće šanse. Znači, nije u pitanju odlazak samo od kada smo u Europskoj uniji. Međutim, jasno je da otkad smo u EU, svi koji odu, puno lakše dođu do posla. 

Zašto bi i svi sa sela morali ondje ostati?

Do svog radnog mjesta u Irskoj ili Njemačkoj možete doći pomoću interneta iz svoga doma u Šljivoševcima, Babinoj Gredi, Ivanecu, Šumeću, Oklaju, Selcima i tko zna kojem još selu. Sjednete na autobus i odete do odredišta u Njemačkoj, Austriji, Italiji za 200 kuna. Uzmete si krevet za 100 kuna dnevno i hodate i tražite posao. I nađete ga. Imate dozvolu za rad i tu je kraj. Ako vam se svidi ostanete, ako ne, vratite se kući. A ide se u iste zemlje i gradove u koje se išlo i tijekom prošlosti. Ljudski je probati. 

Zašto ipak ne bi ostali na selu? Većina naselja ima i kanalizaciju, i vodovod, plinsku infrastrukturu. Postoje škole i vrtići. Možete na posao u grad svojim automobilom, vlakom, autobusom.

Primjerice, ako je 100 djece u jednoj seoskoj školi? Hoće li svih stotinu živjeti od poljoprivrede? Nije to kao nekada. Danas mladi ljudi, obitelji žele više. A i zašto bi sva ta djeca imala ambiciju da im jedini posao bude poljoprivreda i da si radom u svom selu osiguraju egzistenciju? Netko bi valjda od njih želio biti i liječnik, netko radnik u tvornici, pa onda možda i aviomehaničar, stjuardesa, glumac, glazbenik i slično. Ali to ne znači da zbog toga moraju živjeti u gradu. 

U Austriji ili Njemačkoj ostaju živjeti na selima jer si većina Austrijanaca i Nijemaca ne mogu kupiti stan ili kuću u gradu. No, naši ljudi još uvijek mogu i nemaju potrebe putovati u grad na posao. Često je slučaj da su roditelji tijekom svoga života već kupili stan u gradu, upravo iz razloga da ga mogu dati djeci kada odsele, a onda povremeno putuju u svoje selo kao na vikendicu ili posjetu roditeljima.

Mjere mahom za one koji su sami odlučili ostati

Da za stan u Osijeku morate umjesto tisuću eura za kvadrat platiti pet tisuća mnogi bi kupili kuću na selu i ostali tamo. Danas možete kuću u centru kupiti za 50 tisuća eura. Da trebate za takvu kuću izdvojiti 500 tisuća eura ostali bi na selu, a i mnogi bi iz grada kupovali kuće u okolnim selima. Ovako za to nema potrebe. Tada bismo imali onaj dio stanovništva, kao što ima i većina zemalja u EU, koji živi u ruralnom prostoru i svaki dan migrira u gradove na posao. Taj život na selu im donosi humaniji život nego li u nekom stančiću u zgradi. Hobi, okućnice, kućni ljubimci, ljepši život za djecu...

To imaju obitelji na selu, a koji nisu poljoprivrednici. Veća sela imaju solidno riješene prijevoze, posebice oni prigradski kao što su primjerice Antunovac, Bizovac, Bilje u okolici Osijeka. Dakako da svaka prometna povezanost može biti i bolja.

Kada se dijelila zemlja ili da tako kažemo davala u zakup i prodavala, dogodilo se da nekoliko obitelji u selu dobiju gotovo svu zemlju na toj lokaciji, a ostalima ostale mrvice. I tada su ti koji su se mogli baviti poljoprivredom, a nisu došli do zemlje, morali spakirati kofere.

Puno je poteza Vlade i EU te lokalne zajednice koje omogućavaju kvalitetniji život na selu, ali i pomoć poljoprivrednicima. No, to je većinom za one koji su ionako odlučili ostati živjeti u ruralnom području. Posljednjih mjeseci obišao sam mnoge poljoprivrednike koji su u Osječko-baranjskoj županiji dobili pomoć za nabavku novih junica, kupnju opreme za svoje male pogone i slično, ali i sredstva iz fondova EU.

No, ne možemo pobjeći od činjenice da su svi oni od prije odlučili živjeti u svom selu. Oni se time već bave, a pomoć im je dobrodošla i teže će odustati od proizvodnje. I svi oni, a radi se uglavnom uzgajivačima stoke, sirarima, prerađivačima mesa te prerađivačima žitarica, već su dugo u tim poslovima i uspješni na tržištu. Rijetko imamo nekoga novoga. 

Državno zemljište česti je okidač odlaska 

Čak i oni koji se odluče na takvo nešto, nailaze na problem državnog zemljišta. Kada se dijelila zemlja ili da tako kažemo davala u zakup i prodavala, dogodilo se da nekoliko obitelji u selu dobiju gotovo svu zemlju na jednoj lokaciji, a ostalima ostale mrvice. I tada su ti koji su se mogli baviti poljoprivredom, a nisu došli do zemlje, morali spakirati kofere. Zemlje još ima, možda bi se mogla ispraviti nepravda, ali bojim se da je kasno za one koji su otišli.

Ima još jedna zanimljiva mjera koja je aktualna nakon tragedije u obiteljskom staračkom domu u Zagorju. Naša sela, kao i inače u svijetu su demografski stara, i u pravom smislu riječi su u nekom obliku starački domovi. Dio žena na selu zaposlene su kao njegovateljice starih osoba u svojim selima. To je dobar potez. No, to je isto mjera za one koji su već davno odlučili ostati živjeti u svom selu.

Hoću reći da je iz ove perspektive nemoguće naći ikakvu mjeru koja bi privukla ljude na selo, kao i koja bi zadržala one koji se ne misle baviti poljoprivredom jer lako se preseliti u grad i u inozemstvo. Svakako treba nastaviti koristiti sve što je moguće kako bi život u ruralnom prostoru bio ugodan pa će valjda vremenom doći do drugačije svijesti. Za sada je ovako. Svima koji nemaju već dobro razvijen OPG, misli su stalno u gradu ili u Njemačkoj. Kao da je svima u podsvjesti da je sramota biti seljak. A nije! I to je ono što si moramo osvijestiti.