Buduća poljoprivreda u Hrvata?! Šifra ZPP

Pamtim tezu kolege iz fakultetskih dana, koja je glasila ovako: Važno je izlaziti na prvi rok, jer tu i ako nešto ne znaš, imaš od koga prepisati. Na kasnijim rokovima ostanu samo loši studenti i onda moraš učiti. S obzirom da mi nije cilj propagirati nečasne radnje postavlja se pitanje - čemu ta priča? Imam dojam da smo u slučaju projektiranja/kreiranja Programa ruralnog razvoja (RR) prepisivali na nekom kasnom roku od studenta koji zna manje od nas. Gotovo da smo na pola puta programskog razdoblja (2014 - 2020), a još uvijek ne vidimo rezultate na terenu. Tek je vrlo mali postotak novca završio tamo gdje mu je mjesto. EU administracija radi pripreme za buduću ZPP (Zajedničku poljoprivrednu politiku) iza 2020 kroz FutureOfCap, a mi još nismo osjetili ni ovaj?!

Napravili smo šumu mjera i pravilnika u kojima se teško snalaze i sami njihovi kreatori. Imamo čak 16 (17) mjera i nekoliko puta više podmjera i pravilnika, a još uvijek nismo odgovorili na potrebe onih kojima je novac trebao biti namijenjen. Znalo se, a zna se i danas da dobar dio proizvođača hrane i žitelja ruralnih krajeva treba pomoć za razvoj, a kako bi sačuvali iste i njihovu ulogu u društvu, prostoru i gospodarstvu.

Kad gledam što se do danas napravilo na tu temu, pozitivnu ocjenu mogu dati samo modelu za mlade farmere, jer je jedino u tom segmentu napravljen ishod s pozitivnim predznakom.

Promašeni rokovi i nedostatak kontinuiteta

Ima akumuliranih problema, a neki od važnijih su pitanje rokova i kontinuiteta priljeva novca u sektor. Gotovo je postalo pravilo da se ne poštuju planski rokovi natječaja, zapravo ne sjećam se jesu li ikada poštivani. Osobno znam nekoliko firmi koje su propale čekajući najavljene natječaje. Znanje, iskustvo i solidni kapaciteti su nestali jer su vlasnici tih tvrtki vjerovali najavama nadležnih. Znate li koliko znači pomicanje roka natječaja od godinu dana u smislu preživljavanja na tržištu, a o planiranju poslova? Posljedično, sveli smo se na stihiju i instinkte što zasigurno nije odlika najboljih.

Drugi veliki problem jesu godišnje oscilacije u priljevu novaca u sektor. Za niti jedan sektor gospodarstva nisu dobre situacije da jedne godine uđe 100 milijuna Eura, a onda tri godine ništa. Sjetite se graditeljstva i priče o rastu, usponu i krahu cestogradnje. Da smo bili malo pametniji, mogli smo i dan danas graditi godišnje 30-40 kilometara novih puteva, samo da smo čuvali dinamiku. Ali mi smo jedne godine radili 100km, druge 100km, treće jedva 10km, a četvrte pitanje jesmo li i 5? Lošom politikom/dinamikom ubili smo puno tvrtki, rasuli smo znanje i ljude na gradilišta po Njemačkoj, a danas nismo sami u stanju financirati 20 kilometara neke nove dionice.

Želim reći da nam trebaju jasni rokovi i pametna dinamika priljeva u programskom razdoblju.

Visoke stope sufinanciranja bile su promašaj

Kada promatramo razvoj situacije vidimo da je sektor agrara sa puno nagomilanih problema dočekao prve natječaje i odmah u startu dobili smo efekt male bare i velikog broja krokodila. Prijavi se 1.200 proizvođača, a pozitivno se realizira njih 200. Potom afere kreću prema površini i sve se zakomplicira i prolongira. Možete li zamisliti koliko je ljudi izgubilo vremena za jedno veliko ništa, crtu gledaju iznad sebe i pitaju se je li im to trebalo. Govorim o nekoliko tisuća ljudi (farmera, konzultanata, projektanata i distributera) koji su škartirali nekoliko mjeseci svog života. Nadajući se uspjehu, a najčešće ostali razočarani. Pitanje je imaju li volje prolaziti istu priču iznova, s neizvjesnim ishodom.

Puno mjera je u igri, ali se najviše gledalo u Mjeru 4 - najveća alokacija, velika stopa sufinanciranja, širina u smislu mogućnosti. Sada se postavlja pitanje što ćemo na koncu dobiti s tom mjerom? Hoćemo li u programskom razdoblju četvorku svesti na 1.000 proizvođača? Na manje od 1% subjekata?

Muči me i pitanje zašto nismo pisali mjere u kojima bi novac u većem postotku ostajao u nacionalnim okvirima? Pa da primjerice dajemo veće stope sufinanciranja za ono što nastaje/ostaje u RH. Sadašnjom logikom pola novaca ćemo vrlo brzo vratiti u Njemačku ili Austriju, kroz defacto stimuliranje kupnje njihovih tehnologija (opreme, mehanizacije i sl). Znam da će se na ovu rečenicu neki naježiti, ali ima suptilnih načina, a da izbjegnemo packe iz Bruxselless-a na teme slobodnog tržišta i ravnopravnih utakmica (u koju btw. smo ušli nezagrijani u trećoj četvrtini). Volio bih vidjeti da na taj način pomognemo i naše druge prateće sektore koji će u konačnici rezultirati u BDPu i uvozno-izvoznoj bilanci.

Što nam treba i u ovom i narednom ZPP-u?

Manje mjera, procedura i pravila, a više novaca u sektoru. Treba nam čvrsta volja vladajućih i ozbiljna podrška na terenu. Treba nam rezultat da u ovom razdoblju do 2020. godine 20 do 30 tisuća gospodarstava dobije financijsku razvojnu injekciju.

Moramo što prije uhvatiti ritam i novce usmjeriti prema proizvođačima. Pa da konačno krenemo uzlaznim putem, jer žalosno je da smo po proizvodnim parametrima pali gotovo 20 godina unazad. Tako su naše današnje vrijednosti godišnje proizvodnje hrane na razini iz 1998. kada su Šuker, Štimac i ekipa trčali po terenima u Francuskoj. Oni su odavno u nogometnoj mirovini, a mi smo međuvremenu u agraru napravili dva koraka naprijed, a tri nazad.

Moramo naći model u kojemu ćemo onima koji dobro rade dati zasluženu financijsku satisfakciju. Moramo zaključiti ovo razdoblje trauma i pripremati bolji plan za budućnost. Moramo konačno saznati što želimo i postaviti pametnije ciljeve za vrijeme koje je pred nama.

Za kraj, malo brojeva. Zabave radi. Za programsko razdoblje (2014-2020) imamo predviđeno 2,383 milijardi EURa. Računam (ugrubo) da imamo 150.000 usustavljenih proizvođača, a da cca. 30% ima potrebne uvjete te nužnu ambiciju rasta i razvoja. Kada bi linearno svakome isplatili njegov dio, svaki taj imaginarni proizvođač mogao bi dobiti cca. 53.000 EUR-a?!

Foto: hjalmeida/Bigstockphoto