• Jadranka Luketa-Marković
  • 13.12.2015. 07:25

Budite realni - učinite nemoguće!

Jadranka Luketa-Marković prva je osoba s invaliditetom u Hrvatskoj koja je pčelarski mentor i predavač Pčelarske škole ekološkog i konvencionalnog pčelarenja i za osobe s invaliditetom.

  • 1.881
  • 685
  • 0

Jadranka Luketa-Marković, članica UPIM-a, prva je osoba s invaliditetom u Hrvatskoj koja je pčelarski mentor i predavač Pčelarske škole ekološkog i konvencionalnog pčelarenja i za osobe s invaliditetom.

Provodila je praktični dio nastave na pčelinjaku Agronomskog fakultetau Zagrebu, a sada i na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu i u njenoj pčelarskoj radionici Doma za starije i nemoćne osobe Maksimir. Svojim pristupom, životnom energijom i stavom, uvelike utječe na neka razmišljanja drugih osoba s invaliditetom i zato o njenom radu i projektu apiterapije pročitajte u ovom intervjuu za Agroklub.

Važno je razvijati se intelektualno

Život Vas nije mazio. O svojoj bolesti često i bez ograda progovarate i javno.

Osnovno psihološko pravilo govori da o problemu može govoriti onaj čije je to iskustvo, onaj tko ima to znanje i za to sposobnosti. Upravo zato sam u postupku osvještavanja problema morala govoriti o svojoj invalidnosti; nasljednoj i progresivnoj paralizi nogu. U dugogodišnjem iskustvu učila sam kako probleme osvijestiti i dobiti rezultate. Do mojeg iskustva, kad se govorilo o osobama s invaliditetom, bilo je to u trećem licu. Ja sam pri osvještavanju naših problema riječ oni promijenila u mi.

Usprkos svemu akademski ste obrazovana građanka, radili ste brojne poslove vezane uz Vašu profesiju, bili ste urednica u izdavačkoj kući, novinarka, likovna kritičarka. Možete li nam se predstaviti s tog aspekta?

Moj je stav da je školovanje vrlo važno za osobe s invaliditetom. Moja je obitelj imala sreću da smo se školovali prije progresijom nastalog ozbiljnog invaliditeta, pa smo izbjegli mnoge prepreke i predrasude od školovanja do zaposlenja osoba s invaliditetom. Imavši pred sobom uzor oca invalida agronoma i urednika u Poljoprivrednom nakladnom zavodu i Znanju, iz najbližeg izvora sam znala da kao invalid jedino kao intelektualac mogu raditi, zaposliti se i dalje razvijati.

Tu sam ideju školovanja osoba s invaliditetom nastojala širiti i u svojim novinskim člancima.

Glavom nije moguće raditi?

Tako sam u školi u krapinskim toplicama razgovarala sa djecom invalidima koji su njihovi planovi u životu. Dječarac nastradao od udara struje sa strašnim posljedicama - jednom rukom i dva prsta na njoj (sam se nije mogao ni obući), me je oduševio riječima da je svjestan da on neće moći ništa fizički raditi i zato će morati mnogo učiti kako bi mogao raditi glavom (intelektom). Urednik dječjeg časopisa Modra lasta to nažalost nije razumio i raditi glavom je zamijenio u ovom slučaju besmislenim: lakše tjelesne poslove! Na moj protest urednik koji je bukvalno protumačio dječji govor mi je ljutito odgovorio: "Šta hoćeš, pa glavom nije moguće raditi."

Nerazumijevanjem okoline nas osoba s invaliditetom je i tog puta pobijedilo. Tako je moje ukazivanje na značenje školovanja osoba s invaliditetom iz dječjih usta za dječje uši tog puta bio bezuspješan pokušaj.

Profesor sam povijesti umjetnosti i likovni kritičar. U bibliografiji imam stotinjak objavljenih likovnih radova, mnogi od njih su kritike radova osoba s invaliditetom.

Jednakost u mogućnostima

Kao osoba s invaliditetom borite se za prava OSI-a te za jednakost u mogućnostima.

U vrijeme nastanka moje invalidnosti nisam mogla autom (kao invalidskim pomagalom za kretanje) priči galeriji, kazalištu, javnoj ustanovi jer tada nije bilo ni znaka ni parkirališnih mjesta pristupačnosti, a sa novinarskom iskaznicom sam to mogla! Zato sam postala novinarka. Bilo je to prisilno uspinjanje u mom razvoju. Svoje novinarske sposobnosti sam koristila za osvještavanje tolerancije prema različitosti, inkluzije, omogućavanja istih mogućnosti i promicanje univerzalnog dizajna. U tim nastojanjima u invalidskim udrugama u petnaestak godina potakli smo energiju i stanje za donošenje osim Konvencije i mnogih, zakona i pravilnika. Oni nam sad daju pravo da prstom upremo u nepravilnosti, netoleranciju i diskriminaciju i za to prozovemo nadležne. U tome nam može pomoći i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. U posljednjih dvadesetak godina situacija se za nas neizmjerno popravila.

Učila sam od najboljeg pčelara u Hrvatskoj

Tako ste i između ostalog postali i pčelarski mentor. Vaš otac je bio vezan za Agronomski fakultet, a eto i Vi.

Zaljubivši se u najboljeg pčelara u Hrvatskoj (kako ga ocjenjuju njegovi učenici) Zvonimira Švera, učila sam od njega danju pčelarsku praksu, noću teoriju iz njegove bogate literature, a za jutarnjom kavom u diskusiji smo prodiskutirali internetske od njega davno s razlogom odbačene inovacije. Po njegovom gubitku obogaćena mnogim znanjima, iskustvom i razmišljanjem, završila sam Školu konvencionalnog i ekološkog pčelarenja u kojoj koriste moje znanje i sklonost poučavanju pa sam već šest godina učiteljica pčelarske prakse i za osobe s invaliditetom. Praksu sam započela na pčelinjaku Agronomskog fakulteta. Fakultet nije bio nimalo pristupačniji za nas teško pokretne od doba studiranja mog oca. Projektom agrikulture za OSI i pismenom zamolbom smo ukazali na nepristupačnost Agronomskog fakulteta. Pozvali smo se na njihovu još od 2006 godine neispunjenu zakonsku obavezu ostvarivanja pristupačnosti. U hitnom roku svi su fakultetski objekti postali pristupačni rampama barem do prve etaže. U restauraciji učinjena je pristupačnom i fakultetska zgrada pčelinjaka iz 1830-tih godina.

Žena koja drži tri ugla pčelinjaka

Pčelarstvo je sad prilagođeno i osobama s invaliditetom. Na koji način djelujete i kako je prilagođen program te uvjeti za uzgoj pčela? Možete li nam reći nešto o svojoj ljubavi prema pčelarstvu i što vas sve veže uz taj lijepi posao?

Po isteku prve godine rada oko vođenja domaćinstva, organizacije boravka studenata na našem pčelinjaku, rada sa radnicima oko topljenja voska, čišćenja, iskuhavanja u natrijevoj lužini, užičavanja i uvoštavanja okvira, održavanja higijene pčelinjaka, priređivanja i organizacije uzgoja matica, dakle za gotovo trosmjeni godišnji rad, od supruga sam zatražila plaću. Čekala sam da se zacrveni kad u mislima izračuna dug. Kad sam mu rekla da taj iznos mijenjam za AŽ košnice koje ćemo napuniti pčelinjim zajednicama, njegov izraz lica se izmijenio u neizmjernu sreću. Znam da to nije bilo zato što mi nije morao dati novac, već zato što sam odlučila sama pčelariti. (Nažalost rad žena koje najčešće drže tri ugla pčelinjaka i pčelarenja nije uračunat u cijenu meda. I to je jedan od razloga što je cijena meda toliko podcijenjena.)

Dobivene košnice podigla sam na visinu od 70 centimetara tako da su mi noge u sjedećem stavu ispod košnice, a okviri s pčelama gotovo u krilu. Tako s pčelama radim bez napora u najbližem kontaktu sa okvirima punim pčela. I zbog tog osobitog bliskog kontakta s pčelama proizlazi moja ljubav prema njima. Zahvalna sam im i za apiterapijsko djelovanje jer su svojim sinergijskim djelovanjem neizmjerno popravile moje fizičko i psihičko zdravlje.

Pčelarenje za uključivanje OSI u društveno koristan život

Naš prijatelj i pčelar, sada pokojni general Imro Agotić oduševio se mojim pčelarskim radom, fotografirao me i prezentirao na skupovima invalida Domovinskog rata sa željom da se oni pčelarenjem ponovo uključe u sve faze društveno korisnog života. Dogovoren plan da načinimo za njih na našem pčelinjaku pčelarski koledž sutradan 29. studenog 2001. je zanemaren zbog napada na njujorške nebodere. Usprkos tomu, iz tog vremena potječu prve zadruge pčelara invalida Domovinskog rata.

Posebno sam ponosna što je taj projekt pčelarenja starijih osoba i osoba s invaliditetom kao vrlo vrijedan prepoznao European Social Innovation Competition koji je 27. studenog 2015. među 1.400 projekata Društveno korisni Apiform iz Bosne i Hercegovine nagradio sa 50.000 eura za izradu košnice kojim se može s pčelama raditi u sjedećem položaju, dakle moju dvadesetak godina provođenu praksu.

Pčelarenje kao terapija

Nedavno ste imali i promociju knjige Pčelarenje kao apiterapija u poboljšanju kvalitete života starijih osoba i osoba s invaliditetom. O kakvoj je knjizi riječ i što je to, uostalom, apiterapija?

Apiterapija je po definiciji apis= pčela, terapija=liječenje, dakle liječenje pčelinjim proizvodima. U knjizi sam na temelju svojih iskustava, iskustva mojih mnogobrojnih učenika i 113 anketiranih pčelara otvorila novu temu i ukazala da je i pčelarenje terapija i to ne samo pčelinja nego psihološka, radna, fizikalna i socijalna sa izuzetnim rezultatima.

Pomagala za pčelarenje

Kakvi su uvjeti danas OSI-ma u školovanju i studiranju te bavljenju poljoprivredom? Postoje li pomagala?

Školski sustav za nas još nije spremam. Svaka osoba s invaliditetom morat će si sama izboriti pravo na korištenje i nabaviti za sebe potrebna pomagala.

U radnom sam odnosu bila urednica za nastavna pomagala u izdavačkoj kući, a na njima sam i magistrirala. Stoga sam si osmislila pomagala za pčelarenje i u knjizi sam opisala i naslikala pomagala kojima se sama služim i koje preporučam starijim pčelarima, ali i ostalim pčelarima kako bi im pčelarenje, inače fizički vrlo težak posao, bio lakši i ugodniji. Tako opisujem dizalice, rampe, nosaće okvira povećala, obojene oznake, ali i električne skutere, prikolice, i za njih izravnane čvrste površine. Dakle ergonomski osmišljena pomagala, ili univerzalan dizajn svakom dostupan.

Pomagala su mi bila tema i poučavanja studenata na Edukacijsko rehabilitacijskom fakultetu.

Proširiti poljoprivredne mogućnosti prema OSI

Kako proširiti poljoprivredne mogućnosti prema OSI. Čujem da ima prilagođeno vrtlarstvo, povrtlarstvo, uzgoj cvijeća?

Udruga promicanja istih mogućnosti je sa Agronomskim fakultetom organizirala već spomenuti takav projekt u kojem sam dijelom i ja sudjelovala. Djeca i mladi ljudi raznih oštećenja i uzrasta sijali su, sadili i presađivali razne biljke, njegovali ih, uživali u njihovu rastu i plodovima. Tako su si osvijestili svoje sposobnosti. Sa najmlađom dječicom sam sijala božićnu pšenicu koja je uz naše fotografije sijanja ukrašavala moj Dom za starije osobe Maksimir u Zagrebu.

Pred Domom sam odbačene betonske žardinjere u suglasju sa socijalnom službom Doma organizirala kao male vrtiće (opet na visini od 70 centimetara) za teško pokretne i starije osobe. Cvijetnjaci i vrtići su nam bili povjereni na cjelogodišnju brigu i uživanje u ljepoti, ali i ponos stanovnika cijelog kvarta na učinjeno.

Kreativni rad kroz poljoprivredu

Pomažete i u resocijalizaciji starijih ljudi, umirovljenika?

Sticajem okolnosti stanujem u navedenom Domu. Tu sam osnovala Bio i pčelarsku radionicu. Bio radionicu sam dijelom opisala. U pčelarskoj radionici smo prema afinitetima i željama uvoštavali i užičavali okvire, izrađivali svjećice od pčelinjeg voska, vrcali med, ali se i družili na pčelinjaku. Za fašnik smo sašili odijela i kao pčelarski tim (od matice, truta, pčele radilice pčelara i veterinara) dobili zasluženu nagradu. U naš se kreativni rad uključuju i članovi gerontološkog centra, studenti socijalnog rada i volonteri.

Vrijednosti u genima i velikom radu

Otkud crpite energiju? Pronalazite smisao?

Vjerojatno je to negdje u genima. Moj otac je usprkos poteškoćama nepristupačnosti, nikakvim pravima, u okruženju koje si sada ne možemo ni zamisliti, funkcionirao i uređivao knjige iz kojih su učili svi sadašnji profesori na Agronomskom fakultetu. U svojim pedesetim godinama je upisao auto školu kako bi samostalno odlazio na posao i nedjeljom u prirodu. Majka je pak, također osoba s invaliditetom 30 godina volonterski organizirala (uz moju stručnu pomoć) stotine izložaba i na taj način stotinama umjetnika otvorila mogućnost da na temelju likovne aktivnosti imaju mogućnost ostvarivanja socijalnog i mirovinskog osiguranja.

Osim genetike, tu je prisutan i veliki rad na sebi putem raznih škola samoizgradnje i prepoznavanja vrijednosti za kojima još uvijek težim.

Kupite proizvode od pčelara susjeda

Kakva je budućnost pčelarstva, pčela, ali i plasmana hrvatskog meda kojima uvelike konkurira nekvalitetan uvozni med?

Ne bojim se za budućnost našeg pčelarstva. Sve će to doći na svoje. Moji učenici na pčelarskim natjecanjima kvalitetom zlatne medalje, osnivaju eko pčelarska područja, sade medonosne biljke, učlanjuju se u udruge gdje osnaženi mogu promovirati dobru pčelarsku praksu. Školuju se za senzoričare pčelinjih proizvoda. Preko Apiterapijske udruge čiji sam član, poučavamo kupce o ljekovitosti pčelinjih proizvoda kao funkcionalne hrane. Poučavamo da kupnjom pčelinjih proizvoda od pčelara susjeda kupujemo oprašivanje naših vrtova i voćnjaka pa tako dobivamo i više proizvoda i kvalitetnije proizvode. Kupnjom domaćeg meda čuvamo bioraznolikost naše okoline. Sve je to ostvario školovanjem pčelara, korisnika pčelijih proizvoda, ali i korisnika oprašivanja.

Udruženi smo jaki

Rekli smo da ste borac i da ste zvijezda vodilja mnogim osobama s invaliditetom. Kamo stremite dalje glede Vašeg angažmana u UPIM-u, te fakulteta?

Otvaranje područja Pčelarenje kao apiterapija uzdiglo me u razvoju nekoliko stepenica i otvorilo mnoge mogućnosti. Knjigu i ideju sam predstavila na Međunarodnom simpoziju apiterapije u Sloveniji. Predavanje o pomagalima u životu i pčelarenju sam održala i na Edukacijskom i rehabilitacijskom fakultetu. Tu se od ankete osmišljene uz pomoć predsjednice UPIM-a Mirjane Dobranović radi znanstveni rad. Namjeravam tu temu i socijalno osmisliti. Tema pčelarenje kao apiterapija sam predložila kao diplomski rad na Kursu ApiBeo, a kako je to bila sasvim nova ideja i tema, načinila sam i rezervni pčelarski diplomski rad. I on će nadam se uskoro biti knjiga.

Što biste predložili poljoprivrednicima, te kako poboljšati i na koji način sprovesti inkluziju u poljoprivredu?

Svak je kovač svoje sreće i projektant svojih ideja i života, no mi osobe s invaliditetom prvenstveno ovisimo o razumijevanju i podršci svoje obitelji i okoline. Mi kao pojedinci slabo ćemo postići, no udruženi smo jaki. Ja uvijek nastupam u sklopu udruge i ukazujem prstom na probleme kao pojedinac sa problemom no uvijek se pozivam na zakone koji su uvijek na mojoj strani ili su diskriminirajući pa ih treba mijenjati. To dajem na znanje udrugama institucijama i pravobraniteljici. Zato dobivam često pozitivne odgovore. Ne vidim razloga da se inkluzija ne samo projektima uvede u poljoprivredu. Nažalost to se prvo treba uvesti u školovanje. Često je uvjet za poljoprivredno školovanje liječnička potvrda o zdravlju. Tako imamo teško pokretnu osobu prvaka oranja u Europi, no on se za to nije smio školovati jer je osoba s invaliditetom.

Učinite nemoguće

Jel OSI-ma budućnost u urbanoj poljoprivredi ili postoje rješenja za samostalan život na selu?

Kao što rekoh; o problemu može govoriti onaj čije je to iskustvo. Desetak sam godina pčelarenje učila u seoskom okruženju. Pet sam godina uz plaćenu pomoć (jer to pčelarenje može omogućiti) bez supruga pčelarila na selu. Već šest godina pčelarim u urbanim uvjetima. Za sve sam se to morala teško izboriti uz podršku prijatelja i dobrih ljudi, jer servisiranje invalidskog života je vrlo komplicirano, naporno i skupo. Uz domišljene interesantne pčelarske aktivnosti i posebne pčelinje proizvode (jer pčelarenje nije samo med) i osigurana financijska sredstva bar za dvije godine možda je moguće od pčelarenja i živjeti!

Koja je poruka, moto, nit vodilja koju biste poručili našim čitateljima?

Budite realni. Učinite nemoguće.


Tagovi

Jadranka Luketa-Marković Pčelarska škola UPIM Mirjana Dobranović Ljekovitost Osobe s invaliditetom Imro Agić Agronomi


Autor

Krešimir Butković

Krešimir Butković

Krešimir Butković rođen je 1973. u Zagrebu, kolumne kontinuirano piše od 1994. (Seebiz portal, Rapski list). Uz novinarski, bavi se i književnim radom, tekstopisac je za glazbu i recenzent. Istaknuti je borac za prava osoba s invaliditetom i pokretač plivačkog maratona za OSI na Rabu.