Bježe od sela ko od vraga

Kako demografski obnoviti selo? Kako sačuvati ruralni prostor? Pa opet, kako mlade ostaviti na selu? I jako mnogo kako?

Najlakše bi sad i najpopularnije za uspjeh članka bilo optužiti aktualnu vlast da ne čini ništa, a onda i isto tako odmah sve svaliti na prethodnu i da nisu činili ništa, ali i da su sve radili da bi upropastili život na hrvatskom selu.

Istina je i da se može mnogo više, ali i da negdje u našim glavama ima neka kočnica. Odnosno u glavama onih koji žive u ruralnom prostoru. Nedavno mi je jedan naš sociolog pojasnio da ispada da su mjere pojedinaca više učinile nego li sve državne u ovih 25 godina. Nisam ga shvatio.

Vječno pitanje demografske obnove sela

Hrvatski populacijski pokret, Pronatalitetni pokret "Jedno dijete više", Martyrium Croatiae i Apostolat ljubavi "Jedna obitelj više" su mnogo više učinili od svih dosadašnjih mjera, a sve su to pokreti koje je ustanovio pokojni don Anto Baković. Ismijavali su ga mnogi, a posebice oni koji sebe zovu ljevičarima, demokratima i naprednima.

Sijećam se kao još tada mladi novinar da je sredinom devedesetih godina u Starom Gradu na Hvaru organizirao upoznavanje neudatih starijih djevojaka i neoženjenih starih momaka iz sela kopnenog dijela Hrvatske. Isto tako je to radio i u Supetru na Braču i još nekim lokacijama. No, iza njegova rada ma koliko bilo to nepopularno ostalo je po mnogima više od stotinu danas sretnih brakova. I uz to još s više od troje djece. A što je i najvažnije gotovo svi su ostali na hrvatskom selu.

Ljubav je na selu

Prije nekih 12 godina, tada još u redakciju Agroglasa, nazvala me jedna žena, direktorica agencije iz Zagreba. Kad je rekla da se oni bave sklapanjem poznanstava Hrvata i Ukrajinki malo me bilo strah kako će odjeknuti takav jedan intervju. No, posjetila me u redakciji u pratnji supruga, rođenog Zagrepčanina i njihova sina. Ona je inače Ukrajinka. I tada su tvrdili da su samo oni u nekoliko tih prvih godina ostvarili 50-tak brakova i da je već u prvih dvije godine rođeno više od 30-toro djece.

Prije par mjeseci su me nazvali iz RTL-ove emisije Život na selu s molbom da li ih mogu podržati u novoj seriji emisija. Trebali su i medijsku podršku, ali ono što me iznenadilo, pitali su znam li nekoga od mladih koje mogu preporučiti da sudjeluju u emisiji. I tad sam nešto bio skeptičan. I onda sam se sjetio kako mi je jedan prijatelj koji je bio u emisiji na kraju tu svoju avanturu ovjenčao brakom i rođenjem sina. I dakako rođenjem sina na selu. I onda me kolegica iz te emisija obavijestila da to nije jedini slučaj, već da iza te emisije ima već osmero rođene djece.

Rad pojedinaca

Ako se vratimo ženama iz Ukrajine i Rusije naši čitatelji u gradu će se smijati svemu tome. A u našoj okolici uvijek ćete pronaći pozitivne primjere. Ja živim u Osijeku, a u okolnim selima znam za odlične primjere gdje u miru i tišini hrvatskog sela rade i stvaraju takve miješane obitelji. U HTV-ovoj emisiji slušamo i našeg demografa Šterca, ali i Ivana Anušića načelnika općine Antunovac.

Opet, kad je riječ o Anušiću, radi se o radu pojedinca. Ima općina koje samo gledaju kako oderati svoje mještane, kako poskupjeti cijenu vrtiću i slično. Malo je teško stanovništu u gradovima to sve pričati. Oni to ne razumiju. Oni neće razumjeti aktivnosti ni Anušića, ni Bakovića, ni one žene iz Agencije, ni RTL-ove emisije. To je građanskom stanovništvu, a posebice onih koji su se dokopali Zagreba sve smiješno. Onako seljački. Kao da živimo dvije različite države. One ruralne i one velegradske.

Ukrajinke se udaju u hrvatsko selo

Javnost je već i zaboravila jednu emisiju o kijevskoj agenciji Crveno jedro koja je svojevremeno dovela u okolicu Šibenika šest djevojaka iz Ukrajine. I na koncu sve su se one udale, imaju svoje obitelji u tom hrvatskom ruralnom području. U šest nekada pustih domova danas odjekuju dječji osmijesi. Nedavno mi je jedan poznanik na spomen općine Antunovac rekao i da je lako Anušiću pričati jer je on samo par kilometara od središta Osijeka. Istina. Ali jako je mnogo pustih sela koje su samo nekoliko kilometara udaljeni od Vinkovaca, Zagreba, Karlovca, Šibenika.

Sjetio sam se i tada jedne reportaže iz sela Polača. To selo mi izgleda danas poput sela u Švicarskoj. I tu je ekipa predvođena nekolicinom agilnih ljudi učinila čudo. Pa isto broj stanovnika ima kao i 91., a bila je i razrušena i okupirana. Neki se bore i sami ne čekajući državu. Država mora u svakom slučaju biti podrška. Svaka mjera je dobro došla. Bolje i slaba mjera nego li nikakva. Sve je moguće.

Životna ambicija: otići sa sela

No, ako se vratim sociologu s početka priče još me nešto zabrinulo. On mi pojasnio još jedan hrvatski fenomen. Koliko god bile iz imućne obitelji, i koliko god već imale riješeno stambeno pitanje u selu i prije udaje, vecina hrvatskih djevojaka sa sela sve će učiniti da ode živjeti i raditi u grad. Životna ambicija je otići sa sela bez obzira koliko im bilo dobro. Rad u kafiću, nekoj firmici, trgovini u gradu. Za dvije ili tri tisuće kuna bez obzira što na imanju svoje obitelji mogu zaraditi deseterostruko.

A sociolog kaže da momcima iz grada ne smeta da odu zbog žene živjeti na selo. I na to je dodao i da u pravilu, i to gotovo stopostotnom, niti jedna djevojka iz Osijeka, Zagreba i slično ne želi udajom za momka sa sela preseliti se i u to isto selo. Bježe od sela ko od vraga. To se sve i nadovezuje na priču zašto moramo podržavati aktivnosti koje našim neoženjenim momcima donose mogućnosti da si pronađu žene strankinje koje bi došle živjeti u ta naša opustjela sela.

U posljednje vrijeme imamo i primjere da su se neki momci oženili i djevojkama s Filipina. Sve to i govori u prilog činjenici da imamo problem i s našim djevojkama. A isto tako, iz primjera Antunovca i Polače, jasno je da moramo podržati općine u nastojanju da spase svoj prostor od izumiranja i za početak da bar uspiju zadržati postojeće obitelji u tim selima kvalitetom života koji im se nudi. Država neka riješi prometne povezanosti s velikim sredinama u koju se ide u školu, na posao, trgovinu. Jasno, bit će to uvijek lakše općinama koje su poput Antunovca i Polače blizu velikih gradova. Ali moramo priznati da je i jako malo seoskog prostora koje u blizini nema neki veći grad. Dakle, neka samo malo više svaki načelnik učini nešto više nego inače, a država pak mora nešto više.