• Izmeđ međe
  • 15.02.2021. 09:00

Bile jednom šećerane. Ne tri, četiri smo ih imali

IPK Osijek za svoju Tvornicu šećera i kandita sirovinu je osiguravao u kooperaciji, ali i na vlastitim njivama. Tvornica čokolade Kandit je i nastala u krugu Šećerane, a nekoć se šećerna repa prerađivala i u Baranji

Foto: Maja Celing Celić
  • 7.436
  • 3.949
  • 0

Koliko smo "žuči" prolili u posljednjih 30 godina zbog industrije šećera. Stalno su ju rušili i uvijek nekako održavali u životu. Računovođe su tepli jedno, a proizvođači drugo. Ovi prvi navalili da "ne i ne". Pa se industrija koja proizvodi šećer u Europi drastično smanjila. Bile su famozne kvote i svi su se tukli za njih. 

Nije ih bilo za sve i gasile su se tvornice u našem okruženju. Mađarska je imala sedam šećerana, a danas je na jednoj. U Sloveniji više nema nijedne. Imali su poznatu u Ormožu. Nije se zbio isti scenarij u te dvije nam susjedne zemlje, ali je rezultat isti, a posebice porazan za ratare koji su sijali i imali svu potrebitu mehanizaciju za proizvodnju šećerne repe. U Sloveniji su stranci kupili šećeranu, uzeli njezine kvote i zatvorili ju. No, u Mađarskoj je priča bila nekako slična ovoj koja se sada događa u Hrvatskoj.

Nekada je cijena repe bolja, nekada lošija, ali svakako je trebalo pronaći načina da bar donekle svi budu zadovoljni, šećerane ostanu žive i uz njih sva sirovinska područja. Jednom kada se zatvori, sve je propalo i nema povratka na staro. Imali smo jednu šećeranu i na Belju. No, nakon rata ju više ni ono nije uspjelo pokrenuti. Međutim, imao je IPK Osijek svoju, Virovitica Viro, a tradicionalno je Županja imala Sladoranu.

I Belje je nekoć imalo šećeranu

Svatko svoje područje proizvodnje kod kooperanata. I uvijek je bilo ovako. Gledamo li jednostrano, po principu da šećerana kupi sirovinu i proda gotov proizvod - tanko se živjelo. Ta računica je uvijek bila ples po tankoj žici.

Međutim, ako se gleda šira slika onda veliki broj poljoprivrednika nešto zaradi sijući ovu tradicionalnu slavonsku ratarsku kulturu. Netko ima strojeve za vađenje i čišćenje šećerne repe. Neki su pomogli svoje budžete odlazeći na okopavanje repe. Vlasnici kamiona su par mjeseci radili za tu industriju šećera i imali siguran posao. Nisu uvijek svi bili zadovoljni. Jasno je bilo da dolaze nove tehnologije i da je šećer iz egzotičnih krajeva i šećerne trske lakši za proizvesti.

Ali vlasnici tadašnjih šećerana nisu imali samo računicu da tvornica živi, već i da im žive radnici u toj industriji, te da im poljoprivrednici u okolici imaju neku zaradu, a i njihova poljoprivredna dobra. Naime, Belje je veliku količinu sirovine za svoju šećeranu osiguravalo u svojim ratarskim jedinicima. IPK Osijek za svoju Tvornicu šećera i kandita sirovinu je osiguravao u kooperaciji, ali i na vlastitim njivama. Tvornica čokolade Kandit je i nastala u krugu Šećerane u osječkom Donjem Gradu upravo da se oplemeni financijski dio toga proizvedenog šećera.

Uz svaku od tih šećerana, Osijek i Beli Manastir, funkcionirale su tvornice stočne hrane, a dio sirovine je bio iz proizvodnje šećera. Svaki od tih kombinata je i dio hrane za krave osiguravao svježim repinim rezancima koji su nusproizvod u proizvodnji, a za druge vrste i kategorije stoke u tvornici stočne hrane proizvodili su suhe repine rezance. I krug se vrtio od ratara preko šećerane do stočara i krajnjeg kupca čokolade ili šećera. U Županji se uvijek oslanjalo na veliki korpus kooperanata. I politički je bilo u cilju držati tvornicu.

Računica u kapitalizmu jasna - ne isplati se 

No, kada svaki taj sektor dobije drugog vlasnika i taj ima svoga računovođu, uvijek pada sve u vodu. Tako je palo i u okolnim zemljama. Politički smo održavali našu industriju šećera. Sada kad se traži da svoju računicu ima vlasnik više nije važno ni što će od 50 kooperanata živjeti lokalna gostionica i trgovina u selu, pa što će se školovati djeca tih radnika. Računica je u kapitalizmu jasna. Ne isplati se. Ništa se ne isplati. Onda mi jedan kaže pa kako su Nijemci i Austrijanci tolike šećerane ugasili? Jesu. 

No u tim gradovima u kojima su ljudi radili bez problema su se prebacili na rad u auto industriji, u tvornicama plugova, satova, aviona.. A u koju industriju će radnici iz šećerane u Virovitici i Osijeku prijeći? Za koga će voziti vlasnici kamiona koji su ih i kupovali zbog rada za šećeranu?

Priznajmo, i poljoprivrednici imaju problem postići dobre proizvodne rezultate. Zaštitarske kuće definitivno nisu uspjele riješiti bolesti šećerne repe. Cerkosporu ni sjemenari ni zaštitari ne mogu riješiti bez obzira koliko se reklamirali i hvalili da mogu. Tako da će se ratari u Slavoniji prebaciti na druge kulture i izbaciti iz svog plodoreda šećernu repu.

Bit će problema jer su mnogi uložili u jače strojeve zbog proizvodnje slatkog korijena. No, snaći će se. Ali što ćemo mi raditi u Slavoniji ako nećemo nešto na njivama proizvoditi i u našim tvornicama u gradovima to isto preraditi u neki proizvod za tržište? Nećemo moći baš na mjestima gdje su bile šećerane izgraditi hotele pa dovoditi turiste u Osijek, Viroviticu i Županju da tu ljetuju i zimuju.

Oni iz brodogradilišta mogu još smatrati da tamo mogu biti hoteli i apartamani. A u Slavoniji? Hrvatski ratari se nadaju da će barem preostala jedna preživjeti i oni kao proizvođači opstati u toj proizvodnji. Šećerna repa je i tradicija u mnogim dijelovima Slavonije i Baranje.

Priče prije ulaska u EU 

"Najiskrenije, ja sam umjereni optimist koji pokušava što realnije sagledati sve okolnosti. Ulaskom u EU Hrvatskoj se otvara veliko tržište, na kojem postoji manjak šećera iz vlastite proizvodnje. Smatramo da to predstavlja određenu šansu za naše proizvođače, iako ne u onoj mjeri koliko smo se nadali na početku pregovora.

Naime, upravo zbog situacije na tržištu EU nakon reforme sektora smatrali smo da je legitimno očekivati zadržavanje postojeće razine proizvodnje naše šećerne industrije, koja je oko 300 tisuća tona godišnje", govorio je Miroslav Božić prije našeg ulaska u EU, tada vođa našeg pregovaračkog tima za poglavlje u kojem je bila i proizvodnja šećera. Sada samo nakon manje od desetak godina našim vlasnicima šećerana se ne isplati proizvoditi šećer od našeg šećerne repe.

"No čini se da kretanja na svjetskom tržištu idu na ruku proizvođačima šećera pa tu također vidim veliku šansu. Posebice kad se uzme u obzir golemi potencijal proizvodnje za energetske potrebe, a ne samo unutar prehrambenog lanca", rekao je isto prije našeg ulaska u EU jedan od menadžera u industriji šećera.

Naš da ga tako nazovemo, sada bivši kralj šećera, Željko Zadro prošle godine je rekao da je takvo stanje da kada prodate paletu šećera slobodno možete na nju nalijepiti novčanicu od 200 eura i pokloniti kupcu jer je upravo toliki gubitak. Vjerujemo mu i tada smo vjerovali, ali nije u pitanju samo to da on treba zaraditi od ove proizvodnje. Ima godina kada više zaradi šećerana, a gubi poljoprivrednik. Ima da više zarade radnici nego vlasnik i poljoprivrednici, a godina i kada svima bude dobro. Najlakše je odmah zatvarati.


Tagovi

Šećerana Prerada šećerne repe Gašenje proizvodnje


Autor

Damir Rukovanjski

Više [+]

Diplomirani agronom, dugogodišnji dopisnik, novinar i urednik u Glasu Slavonije, osnivač i urednik AgroGlasa od 2000. do 2008. Urednik EU Agro Info od 2008 do 2013., urednik Agrotehnike, izdavač brojne stručne poljoprivredne literature. Kolumnist Agrokluba od 2008.godine. Nekadašnji suradnik Gospodarskog lista, Nove Zemlje. Član Hrvatskog novinarskog društva od 1993.godine i član Izvršnog odbora Zbora agrarnih novinara HND.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Kopački rit, goveda pasmine Hereford na baranjskim pašnjacima, dvorac Tikveš...
Čist' pristojno provedeno subotnje popodne ;)