Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • 10 godina
  • 28.06.2023. 17:30

Bespućima agrarne zbiljnosti - 10 godina Hrvatske u Europskoj uniji

Upali smo u brzi vlak, nismo pohvatali konce prvog programskog razdoblja, a već smo u sljedećem. U borbi s novim očekivanjima, pravilima, terminologijom ...

Foto: Grafika AK Ruletkka
  • 2.635
  • 420
  • 1

Nije vic primijetiti da krizna vremena prate Europsku uniju od našeg ulaska. Od aneksije Krima i sankcija, preko Brexita i pandemije koronavirusa te pucanja opskrbnih lanaca, do aktualne ruske agresije na Ukrajinu - sve je to dovelo do brojnih turbulencija društva u kojem živimo i sektora u kojem djelujemo. Sve je to na svojoj koži osjetio i naš poljoprivrednik. Dapače i dabome, seljak je nerijetko bio rijetkim dijelom društva koji je plaćao punu cijenu političke kuhinje.

Za ocjenu desetljeća Hrvata u EU vratit ću se kratko u ne tako daleku prošlost.

Sanader je dao ostavku, premijersku palicu preuzela je Jadranka Kosor, a domaća je javnost bila dojma kako pregovori za ulazak Hrvatske u EU obitelj nemaju kraja, da pretpristupni procesi traju predugo. 

Pojačavali smo diplomatske napore, lobirali na raznim mjestima i tražili prečace ulaska, htjeli smo ubrzati procese, a onda još brže u stvarnosti vidjeli kolika je cijena toga. 

Ostvaren je te 2013. godine veliki vanjskopolitički cilj. Otvaranjem granica ukazale su se prilike, ali su preko noći stigli na naplatu i akumulirani problemi. Problemi koji se danas jasno daju iskazati brojem iseljenih pojedinaca i obitelji, kao i brojem nekonkurentnih poljoprivrednih proizvođača, koji su preko noći propali jer su dobili nekoliko milijuna ozbiljnih konkurenata. I to vrlo konkurentnih konkurenata. 

Okrenuli smo leđa domaćim proizvođačima

Pa tako danas nekadašnje seljačke vođe rade na gradilištima zapadne Europe, umjesto da obrađuju vlastite oranice ili hrane vlastito blago. 

Pod egidom slobodnog i jedinstvenog EU tržišta okrenuli smo leđa brojnim domaćim proizvođačima i ‘spalili’ tako prethodne napore (npr. povrat na kapitalna ulaganja). Sjetit ćete se i vala zatvaranja mliječnih farmi nakon pridruživanja Hrvatske EU društvu. Okretanjem leđa vlastitom poljoprivredniku smo kao zajednica poslali, kako se popularno kaže ‘jasnu poruku’, a taj manjak empatije naš je narod preveo onom narodnom “uzdaj se u se i u svoje kljuse”

Da, postali smo zemlja članica, ali uz brojne žrtve.

Pregovarali smo, usaglašavali politike, stvarali okvire, ali u procesu, na žalost svih nas, izgubili dio vitalnog tkiva društva i ekonomije. 

Učili smo na tom putu, pri tome i griješili, ali o tim greškama nedovoljno govorimo, unatoč tome što se propuštene prilike danas puno lakše vide. Unatoč tome što na njima možemo učiti. Izvući pouke za bolju budućnost. 

Nerijetko smo se odricali vlastitih nacionalnih interesa pretpostavljajući im tzv. europske vrijednosti. Činili smo kompromise i tamo gdje za njih nije bilo niti potrebe niti mjesta. 

Nedostajalo je i još uvijek nedostaje - kompetencije i kontinuiteta, a učestalo i pravednosti. Mnoge su se garniture učile na poljoprivredi.

Dok su jedni razvoj sufinancirali sa stopama od 90% i to višekratno za investicije najvećeg kalibra, drugi nisu prošli na niti jednom natječaju. Neki su prestari da bi bili mladi, a drugi premali da bi dobili priliku rasti. Brojni nisu dobili šansu, što društvo osjeća kao nepravdu. 

Lutali smo i još uvijek lutamo, pokušavajući zadovoljiti interese pojedinih struktura koje uspješno lobiraju. A zastupanje potreba malih proizvođača je pod znakom pitanja - HPK se na žalost čitavog sektora tretira kao nužno zlo - kako u odlukama vladajućih tako i kod dijela poljoprivrednika. 

Neiskorišten potencijal 

Alarmantan je podatak da je tek 14% poljoprivrednika koristilo Mjere ruralnog razvoja kada se izuzmu IAKS mjere kroz cijelo programsko razdoblje! Njih nešto više od 23 tisuće, u odnosu na 166 tisuća koliko ih je u upisniku poljoprivrednika, kažu informacije iz APPRRR. 

Podatak je to koji traži ozbiljnu javnu raspravu. Je li to sav potencijal domaćeg agrara? Je li broj od 166 tisuća nerealan za jednu malu Hrvatsku? Nota bene, jedna Belgija ima 4 puta manje farmi na istoj površini? Plaća li agrar cijenu manjkavih socijalnih politika? Tko je uopće danas poljoprivrednik, pitaju se ti isti poljoprivrednici? 

I ne, nije to defetizam, već stanje na terenu. 

Dok se vladajući hvale kako uspješno povlačimo sredstva iz tih čuvenih "alokacija", glavninu novca iz fondova koje zovemo Europskim vratili smo velikim zemljama instantno nazad, investiranjem u njihove tehnologije - traktore, kombajne, priključke, hladnjače, sušare …. 

I dok je dio nezadovoljnog puka uzeo stvar u svoje ruke i krenuo preko granica put zapada, usporedno smo iz kase razvoja agrara financirali lokalne infrastrukturne projekte, čudeći se kako investicije u vidikovce, vatrogasne domove i poučne staze ne drže ljude u tom prostoru. A moglo se i trebalo više ulagati u proizvodne kapacitete, u one projekte koji će na dugi rok donositi vrijednost toj istoj zajednici. Tako danas ne bih imali polupuste ruralne sredine i iznimno neujednačen razvoj.

Imamo i lingvističkih izazova.

U javnom diskursu govorimo o EU sredstvima. Ali naši sugrađani znaju to je naš novac, novac poreznih obveznika. Nas. On nam nije dan, niti poklonjen. I mi, baš kao i druge članice uplaćujemo u zajedničku kasu, i baš kao i ti drugi iz te kase financiramo vlastite razvojne ambicije. 

U desetljeću članstva notiramo i napretke. Investicije su vidljive na mnogim poljoprivrednim gospodarstvima, brojni su novi proizvođači stasali, a drugi rastu na tržištu. No, ima i onih kojima fondovi i nove prilike nisu donijele sreću.

Neki su se restrukturirali, a neki krahirali. 

Slučaj Agrokor obilježio je dekadu, a epilog dobiva nove epizode i danas.

Baštinimo i breme nasljeđa.

Poljoprivreda na žalost svih nas u Hrvatskoj nosi stigmu. Umjesto identitetskog sidrišta našeg naroda i nacije, nosi oznaku nazadnog, gotovo pejorativne prirode. To rezultira sve manjim brojem mladih u poljoprivredi, i činjenicom da naša visoka agro učilišta i uz stipendijske programe ne pune planirane kvote, pa isto dovodi i do smanjenja kriterija i daljnje degradacije agronomske struke. Kad tome dodamo temu da naša relativno siromašna sveučilišta besplatno školuju buduće strane stručnjake zapadnih ekonomija dolazimo do nove dimenzije problema. 

Ovaj osvrt ne bi bio potpun bez novih i zelenijih europskih politika i sve veće liberalizacije Zajedničke poljoprivredne politike. Neki će reći i dezintegracije istih. Upali smo u brzi vlak, nismo pohvatali konce prvog programskog razdoblja, a već smo u sljedećem. U borbi s novim očekivanjima, pravilima, terminologijom.

Nove politike deklarativno idu u prilog manjim i zelenijim, ali se bilježi drastičan pad broja poljoprivrednih proizvođača, a predviđanja govore o daljnjem osipanju katarzičnih razmjera.

Nema oporbe ni progresivnih politika

Odnos prema agraru ogleda se i u činjenici da na nacionalnoj razini gotovo nemamo oporbu kada su agrarne teme u pitanju, a niti progresivnih politika vladajućih koje bi napravile željeni pomak koje društvo očekuje. Ne koristimo u dovoljnoj mjeri mogućnosti koje nove tehnologije omogućuju, niti se proaktivno bavimo temom digitalne transformacije poljoprivede.

Manje nam je vremena trebalo da napravimo Pelješki most i pristupne ceste, nego da Komoru naših agronoma stavimo u funkciju domaćeg agrara. 

Kasnili smo i kasnimo s brojnim mjerama, a kreatori agrarnih politika pokazali su u niz navrata kako ne poštuju vlastite terminske planove. Pa imamo godine s tolikim brojem natječaja da ih Agencija ne stigne obraditi, a potom razdoblja u kojima konzultanti za ruralni razvoj traže drugi posao. 

Desetci tisuća projektnih prijedloga su odbijeni za financiranje. Bilo bi zanimljivo izračunati koliko je radnih sati bačeno u te projekte, izgubljeno je vrijeme mnogih pojedinaca i tvrtki.

Sektorski se situacije bitno razlikuju.

Ratarstvo je na valu novih ulaganja i tehnologija zabilježilo rast prinosa, ali uz prisutan fenomen raslojavanja. Veliki postaju još veći, a mnogi mali traže izlaznu strategiju iz poljoprivrede. Zasigurno smo konkurentniji danas kada su žitarice i uljarice u pitanju.

Logističke prednosti članstva u EU otvorile su nova vrata i optimizirali pojedine procese.

Domaće je stočarstvo u desetljeću Hrvata u Uniji bilježilo uspone i padove, a za posljedicu tih ekonomskih sinusoida imamo činjenicu da danas nemamo dostatne sirovine, niti za Dalmatinski pršut niti za Slavonski kulen. Brojni će stočari svoje bavljenje proizvodnjom mesa i/ili mijeka dijagnosticirati mazohizmom. Naši dragi gosti, turisti na Jadranu jedu njemačku svinjetinu, argentinsku junetinu i novozelandsku janjetinu - dok s ponistre u Šoltu gledaju.

U povrću imamo pomake na razini pojedinih kultura gdje su pojedinačne investicije dale  rezultate, ali i nadalje bilježimo kolektivni podbačaj u domeni zajedničkih nastupa na tržištu - proizvođačkih organizacija. Obzirom na prehrambene trendove, pa i zdravstveno stanje nacije, od nacionalne proizvodnje povrća se očekuje više. Jesu li mjere nedostatne, ili samo podcjenjujemo procese udruživanja? Vrijeme će pokazati.

U rubrici trajnih nasada vidi se progres u pojedinim voćnim vrstama. Maslinari su iskoristili turizam za ulaganja u razvoj i bolje tržišno pozicioniranje. Veći voćari na kontinentu zaokružili su proizvodnju, a mnogi i otvorili poglavlje prerade, odnosno kreiranja proizvoda veće vrijednosti. Lješnjak je po ulasku u EU postao nacionalna voćka broj 1 i tako skinuo kraljicu jabuku s trona, a neke tradicionalno važne vrste iz brojnih razloga polako, ali sigurno nestaju iz proizvodnje.

Nacionalno vinogradarstvo i vinarstvo možda su najboljim primjerom razvoja unutar desetljeća. Velika ulaganja uz tradicionalnu kompetitivnost Hrvata u kombinaciji sa svom raznolikosti geografije i terroira daju rezultate kada su kvaliteta vina i rast prihoda vinara posrijedi. No i unatoč tome ostaje pronaći odgovor na pitanje do kada će nam padati površine pod vinogradima, i hoće li nas negativna demografska kretanja i u tom segmentu uskoro desetkovati? 

I u tih prvih 10 godina nismo u javni diskurs stavili teme o kojima ovisi budućnost sela. Modernizaciji modela nasljeđivanja nismo pogledali u oči i niti smo otvorili pitanje što ćemo s tisućama ruševina u ruralnim prostorima, dok istovremeno navodno želimo razvijati ruralni turizam?

Formalno postaje bitnije od stvarnog. 

Sustav potpora postaje prekompleksan za razumijevanje prosječnom korisniku. A koliko je složen opisuje jedna davna izjava nekadašnjeg ravnatelja APPRRR, koji je konstatirao da je današnji sustav potpora najbolji kojeg smo ikada imali, a nakon nekoliko minuta ustvrdio da je on toliko kompliciran da ga je gotovo nemoguće pojasniti. A od tih dana nije se mijenjalo nabolje.

Koliko EU sredstava seljak realno dobije?

S vremenom pravila igre postaju sve složenija, a valja imati na umu da time taj isti novac iz intervencija postaje preskup i manje dostupan širem broju korisnika. 

Ulažemo velike napore da stvorimo vrijednost, pa potom da prikupimo porez iz te poduzetničke aktivnosti, pa ga šaljemo u EU kasu, pa ga vraćamo nazad kroz potpore, pa u procese uključimo konzultante, evaluatore, banke i osiguravatelje. Pa trgovci podignu cijene, pa je upitno koliko uopće seljak realno dobije? Postaje li pita skuplja od tepsije, pita se naš poljoprivrednik?

Oko državnog poljoprivrednog zemljišta lome se koplja, mijenjali smo modele i izgubili godine. Potres na Banovini pokazao je da ni Banija nije što je nekad bila, da smo centralizirani i nespremni za izazove vremena. 

Deset je godina proletjelo, neki se pomaci vide, ali toliko toga može bolje, brže, više i jače. Realisti će reći da smo upravo tu gdje smo zaslužili biti, i u pravu su. 

Ali mi smo toliko malen narod, a ispred nas je vrijeme velikih mogućnosti u kojem svi moraju ponijeti dio odgovornosti za ukupan rezultat. Svi moraju težiti istom. U našem slučaju boljitku domaćeg sela i agrara.


Tagovi

Europska unija Hrvatska 10 godina EU sredstva Mjere ruralnog razvoja


Autor

Vedran Stapić

Više [+]

Jedan od osnivača Agrokluba. Bavi se organizacijom, razvojem novih proizvoda i rješenja, a s vremena na vrijeme, u trenucima inspiracije nešto i napiše :)

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

U Gudovcu živo na proljetnom sajmu. Jedni kažu da je skupo, dok drugi troše bez pitanja. Jedni su sretni s ovim terminom dok neki trgovci smatraju da treba biti ranije, prije sjetve. Kako god, i u ovom formatu od četiri dana, posjetitelja n... Više [+]