Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Izmeđ međe
  • 17.02.2022. 13:30

Ako općina ima tisuću hektara zemlje, treba li 10 OPG-ova dobiti po 100 ili 40 po 25 ha?

Država ne određuje maksimum površina koje će se pojedinačno davati u zakup. Sve je u rukama lokalne vlasti koje će ili pogodovati velikima ili zemlju dodijeliti što je moguće većem broju gospodarstava i zadržati ih na selu

Foto: Depositphotos/Yeti88
  • 4.202
  • 793
  • 1

Ako je nešto državno onda je ono od svih nas i pred državom bi trebali biti svi jednaki. Kada se pita kome treba pomoći, pravo imaju i najmanji i najveći kao i svi oni između njih. Državna zemlja? Pravo pitanje. Jednako je potrebna i malom poljoprivredniku koji radi par hektara, kao i onima koji rade 50 i 100. Nekome je pet hektara slamka spasa, a drugom 50 životno neophodno za opstanak. 

Međutim, danas je zemlja skupa. I ako je ima, teško ju je kupiti pa ne čudi veliko zanimanje za poljoprivredno zemljište u vlasništvu RH. No, moramo li baš državnom zemljom mastiti masnu koku? Ne bi to baš tako trebalo biti. Neke obitelji su bile imućne bile prije 30 godina, sada nisu. Danas su neki novi. Druge su bile poljoprivredno velike prije 100 godina. Treće bile i ostale male i takve imaju svoje mjesto u selu. U proizvodnji i u lancu proizvodnje. Ako imamo tisuću hektara za podijeliti onda se pojavljuje problem. Socijalizam je to riješio da ga je dao nekoj tvrtki, zadrugi i sličnom. U isto vrijeme drugi su radili male površine.

No danas tisuću hektara radi jedan seljak s mehanizacijom i nekoliko ljudi, a ostali nemaju ništa i jednostavno ništa ih ne drži na selu. Ova obitelj će ostati, ostalih pedeset polako nestati. Ako bi tisuću hektara podijelili u selu po potrebi svima, ostalo bi ljudi u ruralnom prostoru.

Solomonsko rješenje u Tovarniku

Treba reći kako priča da cijela obitelj treba raditi u OPG ne stoji. Zašto ne bi jedan član obitelji radio primjerice 10-tak hektara zemlje, imao nešto stoke, voća i povrća i izlazio na tržište i od toga živio, a drugi članovi radili u drugim djelatnostima? Postoji opravdan strah da će se na državnoj zemlji ne samo proizvoditi hrana, nego omogućiti i daljnje bogaćenje bogatih. Upravo zato s pravom se traži od općina da ograniče maksimum koji se može dobiti u zakup državne zemlje. Jako je mnogo obitelji kojima će i par hektara omogućiti život u tom selu. Imamo li jednu farmu s 500 krava od toga živi jedna obitelj i radi sa strojevima i nešto zaposlenih ljudi. No, ako imamo 10 farmera s po 50 krava proizvest će se ista količina mlijeka i mesa, ali daleko više ljudi u selu ima posao i više obitelji ne razmišlja više o odlasku.

To je pitanje oko kojeg se upravo ovih dana lome u brojnim općinama. Imamo velike ratarske OPG-ove koji rade 100, 200, 300 i više hektara državne zemlje i lobiraju da ti maksimumi budu što veći. S druge strane imamo manje OPG-ove koji nemaju ništa državne zemlje ili malo, možda četiri ili pet hektara. Veliki su utjecajniji, ali ovih manjih ima više. Kao što je jedan poljoprivrednik nedavno lijepo pitao: je li bolje podijeliti npr. 1000 ha na 10 po 100 hektara, ili da dobije 20 poljoprivrednika po 50, ili pak njih 40 po 25 hektara?

Imamo primjer općine Tovarnik koja je išla na maksimum od 12 ha. Ali imamo i Čađavicu, gdje se u zakup davalo čak 75 ha. Logika je, barem po većini da je bolje imati 40 OPG-ova koji će živjeti solidno i pristojno te ostati u svojim selima, nego 10 koji će se razmetati bogatstvom. S pravom ljudi negoduju kada ih vide kako kupuju terence od pola milijuna kuna, stanove po Zagrebu, apartmane na moru, a oni nemaju za nastavak normalnog života u svome selu. U Slavoniji, Baranji i Srijemu, a i u nekim drugim krajevima takva velika imanja bavit će se isključivo ratarstvom. Ovi manji moraju tražiti svoju šansu u stočarstvu, povrtlarstvu, voćarstvu i vinogradarstvu.

Maksimum određuje općina 

Kada netko tko ratari sa 400 hektara dobije još 100 on za tih dodatnih 100 ne doprinosi ničemu i nikome nego sebi i svojima. A ostali neće imati ni za osrednji povrtnjak, manju ratarsku, pa i ekološku proizvodnju.

Moramo biti svjesni još jedne činjenice - na svakoj kući koja se danas bavi poljoprivredom su dva ili tri OPG-a, pa poljoprivredni obrt, a često i d.o.o.  Bitno je znati da svi u pravilu idu na maksimum i da će se natjecati za državnu zemlju. Upravo zato je važno ići na što je moguće manje hektara koje se daje u zakup. Država uopće ne zabranjuje da se od jedne čestice, od primjerice 60 hektara, naprave tri tehnološke cjeline od 20 ha. Mnogi načelnici općina povlađuju velikima i izvlače se da ne mogu staviti manje hektara od najveće čestice koja ide na natječaj. To nije istina. Mogu ići na manje što je i provjereno u Ministarstvu poljoprivrede.

Novina u prijedlogu novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu je da može za svaki natječaj odrediti maksimum jednostavnom odlukom općinskog vijeća. Znači taj maksimum ne mora biti u planu raspolaganja, koje odobrava Ministarstvo. Sad je na načelnicima, koje često i zovemo lokalnim šerifima i poglavicama, ali i vodećim lokalnim političarima da što je moguće većem broju poljoprivrednika pruže šansu da ostanu živjeti u svom selu. Ne smiju zaboraviti i da su svi oni, i veliki i mali, njihovi birači.

Evo primjerice što kaže poznati poljoprivrednik iz Cvelferije Antun Golubović. On se zalaže da domicilni poljoprivrednici imaju prioritet nad državnim zemljištem, te da sadašnji posjednici ukoliko se drže zakona o zemljištu i ugovora koji su potpisali, imaju prioritet. Kao i da se izvrši revizija postojećih te svi koji krše stavke iz ugovora i gospodarskog programa gube prava na državnu zemlju. Također, oni koji nisu uredne platiše ili plate ili izgube zemlju, a posebno da svi koji su ju dali u podzakup gube prava na njega.

Dakle, moguće je da će se kod davanja u zakup pojaviti novi/stari problem. Javljat će se i pojedini mali OPG-ovi koji će ići u natječaj da bi zemlju poslije u ilegalni podzakup dali velikima. Teško je dokazati je li netko dao rataru zemlju u podzakup. Složi se jednostavan ugovor o poslovnoj suradnji da zbog nedostatka kadra i mehanizacije taj veliki odrađuje uslužno poslove, a kroz te ugovore i račune u biti plaća podnajam.

No, zato su tu lokalne zajednice koje bi morale znati tko je kakav u selu. Kako se uvijek kaže "selo sve zna".

Pogodovanje velikima ili opstanak sela

Ima svakakvih slučajeva. Primjerice u selu koje pripada gradu Našice pašnjak je bio dobio čovjek koji nema stoke. Zatim imamo situaciju da je jedan poljoprivrednik prodao više od 200 hektara zemlje, a sada ide u natječaj za zakup državne zemlje znajući da ima pravo na određen broj hektara u odnosu na broj stoke. I tu bi izlaz bio da što je mogući manji maksimum bude tako da ako prođe na natječaju može dobiti tek određeni broj hektara koji mu neće biti u prvotnoj računici. Imamo i slučaj da čovjek ima registriran OPG u selu, živi u Zagrebu, i zna se da na natječaj uvijek ide za jednog od velikih. Takvomu je računica ekonomski jasna. Ali za biznis ne bi trebala služiti državna zemlja jer ona mora prvenstveno služiti onima koji žive u tom selu jer ako ju dobivaju oni koji žive u Zagrebu, a samo formalno prijavljeni na ruralnom području, onda za selo tu nema života više.

Stočari u općini Đurđenovac smatraju da je davanje u zakup po 100 hektara zemlje previše i da to pogoduje velikima te da taj maksimum ne treba biti više od 50 hektara što se tiče pašnjaka.

Dakle, sada su na redu političari na kojima je odgovornost za opstanak njihova kraja. Ili će pogodovati velikima i u selu će ostati par obitelji, ili će zemlju dodijeliti što je moguće većem broju gospodarstava i tako im pružiti priliku za o(p)stanak.


Tagovi

Zemlja Država Zakup Pašnjak Hektar


Autor

Damir Rukovanjski

Više [+]

Diplomirani agronom, dugogodišnji dopisnik, novinar i urednik u Glasu Slavonije, osnivač i urednik AgroGlasa od 2000. do 2008. Urednik EU Agro Info od 2008 do 2013., urednik Agrotehnike, izdavač brojne stručne poljoprivredne literature. Kolumnist Agrokluba od 2008.godine. Nekadašnji suradnik Gospodarskog lista, Nove Zemlje. Član Hrvatskog novinarskog društva od 1993.godine i član Izvršnog odbora Zbora agrarnih novinara HND.