• Kopam dakle jesam
  • 02.04.2020. 13:00

Ajmooo... svi motike u ruke!

Oni koji nemaju motike, vrta i njive neka se jave pa ću im osigurati besplatno, poručuje dr. Mile Gverić. Što se može naučiti od Ivice Grubića Lole i zašto bi fizičar Davor Pavuna političarima, raznim glavešinama i menadžerima darovao motiku kao društvenu obvezu dragovoljnog rada - u korist zajednice!?

Foto: Arif Sitnica
  • 5.479
  • 8.540
  • 0

Kad dođe stani-pani svi se sjete motike. Na riječima, lamentiraju, ali ima i onih koji je, poput doktora Mile Gverića, uzimaju u ruke čak i u ovim teškim vremenima pandemije i izolacije. Poznati zadarski dermatolog, koji se nakon umirovljenja prije tri godine zajedno sa suprugom Anđelkom, također doktoricom, posvetio obiteljskom imanju u Bibinjama, poziva i druge da krenu u svoje vrtove.

Na svom fejsbuk profilu objavio je i više fotografija iz Bibinjskog polja.

Pozivnica doktora Gverića

Sadnja krumpira, piše Gverić, najbolja je preventiva protiv koronavirus infekcije: rad u prirodi bez kontakta s puno ljudi, jačanje tjelesne i duhovne kondicije, nema kontakta s TV paničnim vijestima, osiguranje dovoljne količine hrane, itd, itd... A MOTIKA, (velikim slovima), bila velika ili mala, laka ili teška, ovakva ili onakva, izvrstan je prijatelj u ovim teškim vremenima. Održava psihofizičku kondiciju. Štoviše, ističe dr. Gverić, vrlo značajno ju popravlja, odličan je sedativ, spavaš mirno "k'o top", značajno te čini neovisnim o prehrambenim trgovinama, prava hraniteljica obitelji...

U druženju s njom imaš dovoljno vremena za razmišljanje o svemu, naročito o stvarima koje su bitne u životu i onima koje su manje bitne, jer je ova virusna pandemija izvrsna prilika mnogima da preslože vlastitu ljestvicu životnih vrijednosti. Zato, preporuča svima, osobito onima koji ne znaju što bi sa sobom u izolaciji. Odlazak u svoj vrt i u polje gdje nema nikakvog kontakta s ljudima (čuješ pjev ptica i pokojeg fazana) svakako se preporuča što češće. Oni koji nemaju motike, vrta i njive neka se jave pa ću im osigurati besplatno, zajamčio dr. Gverić.

Rukavica je bačena, a kad poduzetni doktor nešto potakne, to će zasigurno imati odjeka. U to je uvjeren i njegov prijatelj Stjepan Vučemilović o čemu je taj uspješni građevinski projektant i vinar jednom zgodom i javno progovorio: Kad Mile sa svojom Anđelkom sjedne na traktor gledaju Bibinjci sa terasa kafića i kažu: "Kad mogu doktori u vinograd, možemo i mi“. Možda je zbog toga Bibinjsko polje u našem kraju najmanje zapuštano, predmnijeva Vučemilović.

Primjer Ivice Grubića Lole

Osobni primjer i Gverićeva inicijativa, ponavljam, sigurno će potaknuti dosta njih na aktivnost i promišljanje. Ali, Ivicu Grubića Lolu iz Briševa sigurno neće. Nema potribe. Jer Lolo, kako svi zovu tog stasitog 71-godišnjaka, živi je dokaz da nema kruha bez motike. “Na ti” s motikom je otkad zna za sebe. Doslovce živi od tog osnovnog alata u  poljodjelstvu, ratila starijeg od pluga. Čovjek je, podsjetimo, najprije radio sam, kasnije je pripitomio životinje  da mu pomažu u radu. Danas više nema ni konja ni volova, nego traktora i motokultivatora. "Ima i triba da ih ima, ali bez motike se ipak ne može", rekao mi je Lolo još prije desetak godina.

Susreo sam ga u jednom tada tek posađenom masliniku u briševačkom polju u zadarskom zaleđu. Točnije na Barabušama ponad znamenitog Kvartira u Grusima gdje je crkvica iz 11. stoljeća. Utvrdu Kvartir nisu uspjeli osvojiti ni Turci u svojim pohodima, a i u našem Domovinskom ratu odatle su briševački branitelji motrili i branili pa definitvno protjerali neprijateljsku vojsku koja je zakratko bila okupirala selo.

Sve ovo dobro zna i Lolo, ali nećemo sada o tome. "Vidiš, vlasnik ovog nasada frezom je uredija zemlju između redova. Strojem nije iša blizu maslina jer bi ih oštetija ili, nedajbože, polomija", pojašnjavao je Lolo. Vještim zamasima okopavao je i rahlio zemlju 'ciko' uz masline. Prethodno je oko svake bacija po dvi-tri šake KAN-a, dušičnog gnojiva, koje kao prihrana u ovoj fazi vegetacije maslinama najviše odgovara. KAN triba zakopati da ne izvitri, govori Lolo, koji se razumije u raznorazne poljodjelske poslove, sadnju voća i povrća, okopavanje biljnih usjeva i sve ostalo što težak triba znati.

Upri pa ćeš uspiti

Posao u spomenutom masliniku, gdje je obradio i prihranio 120 stupi maslina, završio je za četiri ure i zaradio okruglo 100 kuna. Pola nadnice. Cila za 8 do 9 sati rada cijenila se 200 do 250  kuna zavisno od vrste posla. Danas bi to bilo kudikamo više. Lolo kaže da kopa svaki dan, osim nediljom i blagdanom. Iskoristio sam ovu prigodu, naš fotoreporter me “usnimio” s jednom od Lolinih desetak motika.

Nisam neki kopač, ali osim uporabne, motika za mene ima i simboličku vrijednost. Upri pa ćeš uspiti, zapisao sam i na zidu svog fejsbuka s kojega ne skidam portret s Lolinom motikom. Bilo je zamjerki i packi kao što to tebi triba što će tebi motika i slično, ali pustimo to ionako nije vrijedno spomena.

Bolje je poslušati nastavak, zapravo najdramatičniji dio Loline životne priče. Kopa on cili život, od momačkih dana, ali motici, kao izvoru prihoda, počeja se vraćati sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su on i njegova obitelj ostali bez sredstava za život. Supruga Sava, danas nažalost pokojna, izgubila posao u propalom Bagatu, on u Mesoprometu. U ta teška ratna vremena supruga je nekako uspjela do kakve-takve mirovine od 1.000 kuna, a Lolo ostao ni na nebu ni na zemlji. U 48. godini života sa 30 godina radnog staža, bez uvjeta za prijevremenu i bez godina potrebnih za starosnu mirovinu.

"Ni posla ni mirovine", kaže  Lolo

Spas u kopanju

Motici se  vratija odma nakon rata. Sad je, kaže, dobro kako je bilo na početku. "Nije se odma moglo zarađivati, mali mi je iša u školu, a nemaš mu dati za autobus. Ali, s vrimenom, kad uđeš u štos, kao i u svakom poslu, kad se pročuje da si dobar ljudi zovu i tako se počelo nešto bolje zarađivati. Malo pomalo i evo, fala Bogu, imamo svega, svog vina do vina i ulja do ulja, pršut od svojih svinja, povrća svake vele… Ništa nam ne fali", govori Lolo. Sin Marko je završija za zanat, radi u Folijaplastu, ali isto se “dinja”, kad uvati vrimena, polako uz mene i kopati, kaže  Lolo.

Na upit hoće li se, nakon ove dosada nezapamćene pandemije COVID-19 ljudi početi vraćati prirodi i poljoprivredi, Lolo također ima zanimljivo razmišljanje: "Hoće, jer nastave li se ljudi bahatiti, isti ovu 'umjetničku' hranu, tuđe umjetno uzgojeno meso, voće i povrće, mi smo gotovi. Nema nam života. Naša je šansa da radimo svoja polja, počnemo obrađivati milijun i više neobrađenih hektara i da krenemo razvijati poljodjelstvo u kojemu će kakvoća biti važnija od količina. Jer, samo na zdravoj domaćoj hrani ljudi mogu biti  zdravi, siti a ne debeli", govori Lolo kojega ova kriza isto zabrinjava. Osim, ako nas ne opameti. Motike se ne triba plašiti. Kopanje daje kondiciju, jača duh, ljudi će biti otporniji, zdraviji i duže živiti, kaže Lolo. On će, veli, zato nastaviti kopati. Svaki dan najmanje po četiri ure iako je od prije šest godina u starosnoj mirovini.

Ostvario je neku mizeriju, oko 2.400 kuna. Nije nešto, ali stiže redovito pa na pitanje kopa li i dalje, Lolo odgovara: Ih, bolje nego ikad. Kopam, iako mi više kao nekada nije “o glavu”. Manje pijen, bolje iden, osićan se moćan. Jak. I tako, dok neki muku muče  kako sačuvati preko noći stečena materijalna  bogatstva, drugi čekaju da im mana padne s neba, treći sedmicu na lotu, Ivica Grubić Lolo ide polako naprid. Sa svima dobar, ponizan, nikome dužan, od svih poštivan. Spokojan, mirno kopa. Kopa, a osmijeh mu ne silazi s lica.

Lijek za korupciju duha i uma

Motika je najbolji lijek za depresiju, pretilnost, dosadu... i korupciju duha i uma! - kaže  i karizmatični fizičar Davor Pavuna.

On je na tu temu imao više predavanja da bi nedavno, u svom stilu, poručio novom predsjedniku RH Zoranu Milanoviću nek svima na vlasti (i sebi) daruje MOTIKU, pa nek, kaže, sva partitokracija barem subotom RADI u POLJU! Zašto? Pa, odgovorio je Pavuna, svaki vrtlar, seljak i radnik, pa čak i osviješteni intelektualac, to itekako razumije. Uzmimo si motiku, svatko po sat dnevno, i svakako dva do tri sata za vikend i vidjet ćete kako će nam se popraviti duh, tijelo i zdravlje! A političarima, raznim glavešinama i menadžerima bih motiku darovao kao društvenu obvezu dragovoljnog rada u korist zajednice! Svima bi se vrlo brzo probudila svijest i savjest, a ubrzo i empatija i poštenje: Zemlja bi, poručuje Pavuna, ubrzo postala bolja!

Bolja zemlja, bolji ljudi i ako se mene pita motika da ili ne nije nikakvo pitanje. Odlučio sam - kopati!


Fotoprilog


Tagovi

Motika Dr. Mile Gvarić Kopanje Ivica Grubić Lolo Dar za političare Davor Pavuna


Autor

Nedjeljko Jusup

Više [+]

Nedjeljko je dugogodišnji novinar i urednik. Osnivač i prvi glavni urednik tjednika i dnevnika Zadarski list. Moto: Informativno, poučno i zanimljivo. Piši tako da riječima bude tijesno, a mislima široko.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

[23. listopada] 3. sajam OPG-a i natjecanje u ručnom runjenju kukuruza povod 60-te obljetnice osnutk... Pročitaj cijelu bilješku »