Vinobojka - invazivna vrsta koju zbog svojstva nazivaju "dr. Jekyll i mr. Hyde biljka"

Vinobojka (Phytolacca americana L.) kako joj samo latinsko ime kaže, nije biljna vrsta porijeklom iz našeg dijela zemaljske kugle već dolazi s područja sjeverne Amerike. No, kako se svijet sve više pretvara u jedno veliko selo, tako i "egzotična" flora pronalazi put do hrvatskih polja. Uslijed promjene klimatskih prilika, te uvoza sadnog materijala, uvozne vrste biljaka, ali i uvozni štetnici već su uvelike prisutni na našim nasadima. Ove promjene možemo promatrati, bilježiti i pripremati se na njih, ali teško da ih više možemo zaustaviti.

Vinobojka je višegodišnja razgranata zeljasta biljka koja može narasti do 3 m visine. Boja stabljike i peteljki prelazi iz zelene, preko crvene u karakterističnu ljubičastu boju. Bijeli cvjetovi cvatu u svibnju. Najprepoznatljivija je po tamnocrvenim okruglastim bobicama skupljenim u dekorativne grozdove koji dozrijevaju sredinom ljeta. Vidjeti je možemo po dvorištima i zapuštenim poljoprivrednim površinama. Najčešće je nalazimo u malim skupinama jer njeno sjeme šire ptice svojim izmetom.

Opet invazivna vrsta

Unesena je u Hrvatsku kao dekorativna vrsta i smatra se invazivnom. Ako korijen nije uklonjen kompletno, iz njegovih komadića se ubrzo razvije nova biljka. Brzo raste i sjeme posijano u jesen niče već u proljeće. Do ljeta nastaje korijen dužine 30 cm, debljine 5 cm. Jedna biljka može stvoriti od 1500 do 7000 sjemenki godišnje, a sjemenke u tlu zadržavaju klijavost i do 40 godina. Ne podnosi slanu zemlju.

Izvori spominju da su mladice i lišće jestivi, ali samo prokuhani, dok su korijen i bobice otrovni. Svi dijelovi biljke sadrže otrovne tvari, ali se njihov udio mijenja s obzirom na dio biljke, starost biljke i područje na kojem biljka raste. Miris je blag, a okus zelenih dijelova mnoge podsjeća na šparoge. Bobice nisu ugodnog okusa. U SAD-u se do prije nekoliko godina mogla pronaći u trgovinama kuhana i konzervirana, no više se ne prodaje. Znači, kao prehrambena biljka danas nema veliku vrijednost.

Sjemenke i korijen sadrže veliki broj otrovnih komponenti, a najzastupljenije su: triterpenski saponini, alkaloidi i lektini. Od biljnih pigmenata sadrži betacijane i betaksantine.

Otrovna za ljude i životinje

U Sjevernoj Americi mladi izdanci ove biljke tradicionalno su se koristili kao špinat nakon trostrukog kuhanja i mijenjanja vode. Oprečne su informacije dostupne iz različitih izvora, no korijen i bobice su otrovni za ljude i mnoge sisavce. Za pse i konje je dokazana otrovnost, dok je medvjedi, rakuni i vjeverice mogu pojesti određenu količinu bez posljedica. Za mnoge ptice pjevice grozdovi su bogati izvor hrane: crvendać, golub, grmuše i druge. Zato se nove populacije vinobojke šire prvenstveno putem ptičjeg izmeta. Ali, za uzgojene mlade purane dodatak od 10 posto samljevenih sjemenki u hrani uzrokovao je mortalitet od oko 33-43%. Utvrđena je i njena moluskocidna aktivnost odnosno ova biljka ubija neke vrste mekušaca, posebno slatkovodnih puževa.

Neki je povrtlari u SAD-u upotrebljavaju protiv puževa tako da izmelju korijen ili bobice i dodaju 4 žlice ovog praha na 1 litru kipuće vode. Saponini će uništiti mukoznu membranu tijela puževa i njihovih jajašaca. Najviše otrovnih tvari sadrže korijen i stabljika, a najmanje su otrovne bobice koje na sreću imaju neugodan okus. Smrtonosna doza ove biljke bi za odraslog čovjeka bila oko 85 g što bi značilo da bi opasna doza bobica za odraslog čovjeka bila od oko 17 bobica pa na više. Dvogodišnje dijete bi moglo umrijeti već od 2 bobice. Problem je što se ova procjena bazira na pokusima provedenim na mačkama. Ipak, djecu je bolje upozoriti na otrovnost biljke.

Ako se pojede veća količina vinobojke u periodu od 3-6 h organizam može razviti sljedeće simptome: grčeve probavnog trakta, osjećaj žarenja u ustima, grlu i jednjaku, proljev, teškoće s disanjem, vrtoglavicu i nesvjesticu, glavobolju, nepravilan rad srca, povraćanje, krvavi proljev, krvavo povraćanje, a smrt najčešće nastupa zbog paralize dišnog sustava.

Ako dio biljke dođe u dodir s oštećenom kožom, neke osobe razviti će kontaktni dermatitis, osip ili crvenilo.

Iz tla izvlači velike količine onečišćenje 

Korijen sadrži brojne bioaktivne tvari, ali jako brzo propada pa neki travari preporučuju iskapanje svježeg korijena neposredno prije upotrebe. Sušeni dijelovi biljke sadrže manje korisnih tvari. Korisne tvari iz vinobojke mogu se čuvati i u tinkturi. U tradicionalnoj medicini su je koristili još sjevernoamerički Indijanci i Kinezi koji ime chui xu shang lu koriste za P. americanu i P. acinosu. Ubirali su je u brojne svrhe: kao sredstvo za čišćenje i povraćanje, kao lijek protiv reume, hemoroida, sifilisa, skorbuta i trakavice. Homeopatski pripravci od vinobojke koristili su se pri zubobolji i bolnom nicanju zubi u djece. Navedena djelovanja nisu klinički dokazana. Evo što kažu najrecentniji znanstveni radovi:

Poljoprivredno tlo je sve češće jako onečišćeno kadmijem. Vinobojku znanstvenici klasificiraju u hiperakumulatore jer ima sposobnost iz tla izvlačiti velike količine onečišćenja, odnosno kadmija, cinka, mangana. Potencijalno je korisna vrsta za fitoremedijaciju.

Jednim istraživanjem znanstvenici su potvrdili povezanost brzine širenja biljke u urbanim vrtovima Kine s prisutnošću frugivornih ptica (P. sinensis i U. erythrorhyncha).

Vinobojka ima i potencijal kao sastojak ljekovitih pasti za zube jer je istraživanjem dokazana njena učinkovitost u borbi protiv Porphyromonas gingivalis čestog patogena usne šupljine (100% inhibicija rasta).

Ova biljka sadrži otrovnu bjelančevinu lektin koja može uzrokovati zgrušavanje eritrocita i stimulirati abnormalnu diobu stanica u nekim bijelim krvnim zrncima. Lektini djeluju i na stimuliranje diobe stanica (mitogen) pa se dalje koriste u znanstvenim radovima.

Tvar alfa spinasterol iz vinobojke ima potencijal u sprječavanju dijabetičke nefropatije.

Zakiseljava rizosferu i okolno tlo

Pokeweed antiviral protein (PAP) je protein koji inaktivira ribosome i veliki broj radova potvrđuje utjecaj istog na obranu organizma od virusnih infekcija. Tako je jednim istraživanjem proučavan utjecaj PAP-a na HIV i protiv virusa japanskog encefalitisa. Neke se ribosomske mutacije povezuju uz pojavu nekih karcinomima, kao što je karcinom dojke, melanom i leukemija. Antivirusno djelovanje potvrđeno je i rezultatima istraživanja s otopinom dobivenom iz stanične kulture vinobojke koja je usporila širenje virusa mozaične bolesti duhana.

Čini se da su tvari iz vinobojke često autotoksične, što bi značilo da ponekad djeluje štetno na klijanje vlastitog sjemena. Često na rast susjednih biljaka djeluje negativno (Brassica pekinensis, Plantago virginica i Digitaria sanguinalis) i suzbija ih. No, da ne bi sve bilo jednostavno, na rast nekih biljaka ekstrakt vinobojke djeluje stimulirajuće (Melilotus officinalis).

Vinobojka zakiseljava rizosferu i okolno tlo. Pretpostavka je da kiselost tla utječe na njenu sposobnost upijanja rijetkih metala.

Tamno crvena boja iz bobica ove biljke se tradicionalno upotrebljavala za bojanje tkanina. Kod nas se njome popravljala boja vina. Danas se testira za bojanje vlakana fotonaponskih solarnih ćelija. Njena boja dobro upija sunčevu svjetlost, pomažući vlaknima u ćelijama je "uhvate" i pretvore je u struju. Boja iz vinobojke je značajno jeftinija nego polimerna boja.

Suzbijanje

Najbolje ju je iščupati zajedno s korijenom, a ukoliko je već prekrila veću površinu onda se s njom možemo izboriti samo zaoravanjem kroz nekoliko uzastopnih godina. Može se pošpricati s herbicidom kada je zelena i u fazi rasta. Neselektivni glifosati su zadovoljavajuće rješenje. Moguće je ubiti biljku octom ili kipućom vodom.

Na engleskom je za nju najrašireniji naziv pokeweed jer su je Algonquin Indijanci nazivali slično (pucoon). Zbog svojeg otrovno-ljekovitog karaktera ovu biljku nazivaju "Dr. Jekyll i mr. Hyde biljka".

U pojedinim dijelovima Makedonije se može pronaći sarma umotana u listove vinobojke.

Vinobojka sadrži pigmente betacijane i betaksantine koji su zanimljivi kao bojila za prehrambenu industriju i zbog svoga antioksidativnog, protuupalnog i antikancerogenog djelovanja.

Ovo je definitivno zanimljiva biljka koju treba dalje izučavati, no ostaje pitanje tko bi investirao u ta istraživanja. Iako se u prošlosti koristila kao hrana uz dozu opreza, ne čini se da ima potencijal prerasti u važnu prehrambenu namirnicu. Njene antiupalne i ostale ljekovite tvari za sada je preteško odvojiti od njene otrovnosti. No, kao bojilo i biljka koja može akumulirati štetne rijetke metale mogla bi pronaći svoju upotrebu u budućnosti. Na nama je da uživamo u njenoj ljepoti, ali i da oprezno pratimo njeno širenje.