Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Samoniklo bilje
  • 24.01.2023. 09:00

Mišanca: Jestivo samoniklo bilje bogato vitaminima i mineralima - kako ga pripremiti?

Samoniklo bilje bogata je riznica lako dostupnih vitamina, minerala i drugih bioaktivnih tvari. Danas, u našem kraju svijeta samo entuzijasti beru jestive trave da bi održali znanje i tradiciju branja istih. No, mondeni francuski i talijanski restorani u svoju će ponudu sve češće uvrstiti neke od delikatesa spravljenih od tih "korova“.

Foto: Vesna Mijat
  • 214
  • 19
  • 0

Mišanca, mišancija, divlje zelje ili ponegdje divina, varijabilna je mješavina jestivog samoniklog bilja tradicionalno branog u našim težačkim krajevima. U Dalmaciji i njenom zaleđu, na otocima i dalje, njezino branje značilo je preživljavanje zime jer uslijed blage klime "korovi" ovdje kreću ranije u vegetaciju. Danas na branje divljeg jestivog bilja gledamo kao na hobi i očuvanje tradicije, dok sastav ovih biljaka promatramo kroz prizmu nezagađene zdrave hrane. Divlje samoniklo bilje za razliku od kultiviranog, često je zasićenije hranjivima i drugim bioaktivnim tvarima te bi s pravom moglo nositi naziv superhrane.  

No, naizgled običan korov treba znati prepoznati i ubrati u najpovoljnijem trenutku s nezagađenog staništa. Ove "trave" najbogatije su hranjivima baš tijekom siječnja i veljače kada u klasičnim sezonskim namirnicama nedostaje vitamina i minerala. Na škrtoj zemlji i kamenjaru, teško je bilo uzgojiti dovoljne količine visoko-hranjivog povrća, ali zato su težačke žene u povratku kući iz vinograda i maslinika, redovito donosile naramak ove ljekovite i za probavu lagane hrane.

Priprema mišance

U siromašnim domaćinstvima se znala spremati kao samostalno glavno jelo, često na jušno ili uz dodatak kultiviranog lisnatog povrća kao što su blitva i raštika. Prilikom kuhanja se mogla "podebljati“ s grahom, graškom, slanutkom ili lećom, te halofilnom biljkom koju ponegdje u Dalmaciji uzgajaju, tzv. osmugljem ili omucljem (Salsola soda L.). S krumpirom na lešo mogla se jesti samostalno, no češće se služila kao prilog uz ribu ili meso. 

Naizgled običan korov treba znati prepoznati i ubrati u najpovoljnijem trenutku

Omlet od mišance po uzoru na onog od šparoga, servirana s jajem u tvrdo ili s poširanim jajem, pita s mišancom kao pita zeljanica, ili pesto od nje pa na bruschetti. Velik je izbor načina pripreme, no miješati njen aromatični gorkasti okus sa slanim inćunima ili srdelama, neodoljivo je iskustvo. 

Okusom varira od sezone i područja branja

Sastavom se razlikuje ne samo od sezone branja, niti samo od područja branja, nego i od kuhinje do kuhinje. Nisu sve domaćice imale običaj brati isto bilje i ono se razlikovalo uključenim vrstama i njihovim omjerima. Ono što jest zajedničko za svu je da se bere od jeseni do kasnog proljeća, a da je najkvalitetnija u doba kada se mlada biljka tek počinje razvijati i još je mekana, hrskava i puna korisnih tvari. Kako biljka stari, iskorištava uskladištene nutrijente i postaje hranidbeno siromašnija, često žilava ili drvenasta. Mišancu valja brati za suhih jutra, na livadama udaljenim od prometnica i industrije.

Često okusom, mirisom i konzistencijom pruža puno pamtljiviji gastro doživljaj od konzumiranja samo jedne biljne vrste kao npr. špinata. Divlji koromač daje joj slatkast-anisast okus uz karakteristični miris, kostriš joj daje gorčinu, divlji luk ostavlja svoj prepoznatljivi miris, dok razne kiselice svojim kiselkastim okusom nadopunjuju aromu. Kostriš naizgled ima bodljikave listove rozete, listovi tušta su sukulentne mesnate osvježavajuće konzistencije, a mačja muda pak imaju baršunaste listiće rozete. Svaka od uključenih divljih biljaka ima svoj jači ili blaži okus, miris i konzistenciju koji su specifični baš za nju.

Prepoznati jestivo, a ne otrovati se

Danas ju beru još poneki stariji stanovnici naslijedivši ovu tradiciju od svojih predaka. Često ovi berači ne znaju znanstveno ima biljke, niti bi je znali prepoznati u vrijeme cvatnje ili ploda, ali zato ne mogu pogriješiti berući onakvu biljku kakvu su u djetinjstvu naučili. No, mladi su u opasnosti da uberu i poneku otrovnicu kao što su poznati slučajevi na kontinentu s trovanjem  mrazovcem i đurđicom. I na našim tržnicama se može nabaviti mišancu, ali vrijedi li riskirati jedući biljke za koje ne znamo s kakvog područja potječu, niti znamo koliko je berač vičan botanici? Mišanca se može sastojati od desetak, pa i više različitih biljnih vrsta.

U dalmatinskom kraju najčešće sadrži: divlji koromač (Foeniculum vulgare Mill.), kostriš ili svinjak (Sonchus oleraceus L.), tušt (Portulaca oleracea L.), cikoriju ili žutenicu (Cichorium intybus L.), mačja muda (Tordylium apulum L.), štavelj (Rumex sp.), kozju bradu (Tragopogon pratensis L.), vraninu nogu (Plantago coronopus L.), osmugalj (Salsola  soda L.), lobodu (Chenopodium sp.),  divlji grašak (Vicia sativa L.), divlju rikolu (Eruca sativa Mill.), prilipušu, ušac, brmbečicu, divlji luk (Alium sp.), morsku blitvu (Beta maritima L.), divlju mrkvu, kravlju gubicu, pivčić, štir (Amarantus retroflexux L.), lavlji zub, laktac, divlju salatu, radić, trputac i dr.

Mišancu valja brati za suhih jutra, na livadama udaljenim od prometnica i industrije

Uz već spomenute biljke u Primorju su naši stari znali brati: lucac, primorski luk, razne srodnike maslačka, blišnjak, barbarušicu, jaglu, buražu (Borago officinalis L.), i dr. Na kontinentu gdje vegetacija kreće kasnije, uz spomenute, poznavatelji i danas beru: koprivu (Urtica dioica), češnjaču (Alliaria officinalis Andrz.), hmelj (Humulus lupulus L.), kiselice (Rumex sp.), troskot (Polygonum aviculare), mišjakinju (Stellaria sp.), divlji mak (Papaver rhoeas L.), hren (Armoracia sp.), režuhu (Cardamine sp.), gorušicu (Brassica nigra (L.) Koch.), potočnicu, rusomaču (Capsella bursa-pastoris (L.) Med.), divlja rotkvicu, cecelj, popularni medvjeđi luk i dr.

Cijenjena mediteranska prehrana

Autohtoni narodi Mediterana poznati su po svojoj dugovječnosti. Tzv. Plave zone ograničena su područja na Zemlji gdje je zabilježen najveći udio stogodišnjih osoba među stanovništvom. Ova su područja usko vezana uz život uz more i morsku klimu; otok Okinawa u Japanu, otok Sardinija u Italiji, poluotok Nikoja u Kostariki, otok Ikarija u Grčkoj i grad Loma Linda u Kaliforniji. Osim ribe i plodova mora, ovim stanovnicima se na jelovnicima nalaze i autohtone biljne vrste. Možda su baš lokalne vrste samoniklog bilja u prehrani odgovor na univerzalno pitanje: "Što jesti da doživiš stotu?“. 


Fotoprilog


Tagovi

Mišanca Mišancija Divina Divlje zelje Osmugalj Omucalj Koromač Korov Mediteran Dalmacija Samoniklo bilje Jestivo bilje


Autorica

Vesna Mijat

Više [+]

Zaljubljenik u prirodu, agronom po struci sa šarenim radnim iskustvom od znanstvenog rada u genetici, preko upravljanja poljoprivrednom zadrugom, pa do uvijek prisutnog poljoprivrednog novinarstva. Neispunjena želja joj je da radi direktno za hrvatskog poljoprivrednika.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Vinceška u najdražem gradu 😎