• Proizvodnja zdrave hrane
  • 15.07.2013.

Zagora - smočnica Dalmacije

U sklopu ruralnog razvoja dalmatinske regije gotovo je u svakom projektu naglašena poljoprivreda, proizvodnja zdrave hrane i seoski turizam. Mnogi poljoprivrednici zagovaraju objedinjavanje svih OPG-a u jednu udrugu kako bi se stvorio snažan proizvodni, poljoprivredno-prehrambeno-prometni, ugostiteljsko-turistički kompleks. Svi stočari ističu i važnost tvornice za proizvodnju stočne hrane.

  • 4.865
  • 399
  • 0

U sklopu programa ruralnog razvoja dalmatinske regije gotovo je u svakom projektu srodne poljoprivredne djelatnosti naglašena mogućnost proizvodnje hrane i razvoja seoskog turizma. U tom okviru Zagora posebice Cetinski kraj ima značajno mjesto u razvoju eko-proizvodnje. Zahvaljujući pogodnoj klimi, vodi i obilju sunca dakako i tradiciji, te godišnjim dobima, primjerice na području gradova Knina, Makarske, Ploča, Imotskog, Sinja, Drniša, Vrgorca mogu uspijevati - tvrde mjerodavni stručnjaci - gotovo sve poljoprivredne kulture koje poznaje agronomija.

Dalmacija poznati potrošač velikih količina zdrave hrane

Stručnjaci ističu kako je Dalmacija i poznati potrošač velikih količina zdrave hrane zahvaljujući, osobito tijekom turističke sezone. Neki računaju kako bi Dalmatinska zagora Splitu i okolici, Makarskoj rivijeri te inim turističkim destinacijama mogla ponuditi poljoprivredne kulture kojih nema dovoljno, ne samo na području cijele Dalmacije. Kažu kako bi se primjerice u Sinjskom, Hrvatačkom, Paškom, Drniškom, Kninskom, Popovom, Imotskom i Vrgorsko-neretvanskom polju, tek uz malo više volje, investicija i rada, u kompletnoj organizaciji rada mogli ubrzati i završiti melioracijski zahvati započeti još prije nekoliko desetljeća, čak i više od stoljeća, te tako stvoriti velike plodne površine za uzgoj krmnog bilja, što bi bio osnov za obnovu i razvoj razvoj stočarstva. Farmeri, pa i oni koji se kane baviti uzgojem stoke te proizvodnjom mesa, mlijeka, sira..., upozoravaju kako bi županije, gradovi i općine morale uskladiti svoje prostorne planove primjerice s projektima o razvoju stočarstva, dodajući kako ima jedinica lokalne samouprave koje na svom području nisu predvidjele ni prikladne lokacije za farme goveda, ovaca, koza.

Dobri poznavatelji Dalmatinske zagore tvrde kako su na tom područuje još uvijek neiskorišteni i pašnjaci na visoravnima Biokova, Svilaje, Kamešnice, Dinare, Kozjaka, Mosora, Rilića, Moseća, Promine... Sjećaju se i svijetlog primjera jednog seljaka koji je u srcu planine Kamešnice, na predjelu Bilog briga, podigao najprije farmu od 350 ovaca i janjaca, zatim neusporedivo veću farmu od 1300 koza i kozlića. Kažu kako upravo taj projekt pozakuje kako se na području Dalmatinske zagore može obilato razvijati stočarstvo, proizvoditi mlijeko i mliječni proizvodi, te osigurati dovoljne količine kvalitetna mesa tržištu, prvenstveno janjaca i jarića.

Nedostatna proizvodnja krmnog bilja

Uz to i goleme količine stajskog gnojiva za proizvodnju eko-hrane i za poljodjelce u dalmatinskom priobalju i na otocima. Problem je u tome što se još neka obiteljska kućanstva pribojavaju kako bi imali poteškoća u plasiranju svojih proizvoda na tržište uslijed uvoza iste robe s inozemnog tržišta, iako je riječ o iznimno kvalitetnom svježem mlijeku, siru, mesu, voću, povrću. Oni koji se tradicionalno bave stočarstvom komentiraju da je apsurd u tome, koji im pokazuje, kako se u Dalmaciji ne mogu postići dogovorii o zajedničkim pravcima razvoja stočarstva na razini cijele regije; nažalost i u lancu napredovanja sveukupne poljoprivrede, pa i ostalih djelatnosti. Ipak se većina od njih zalaže kako se mora znatno više učiniti i na kooperaciji između obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i velikih tvrtki koje su nositelji proizvodnje i trgovine. No, svi pitaju kako to sve što prije iskoordinirati i uskladiti?

Neki opet tvrde kako je sve poznato, napisano te da bi se obiteljska poljoprivredna gospodarstva samo trebala bolje organizirati i udružiti prema određenim djelatnostima na razini ne samo u Splitsko-dalmatinskoj županiji, neogo na nivou cijele Dalmacije odnosno regije. Nude i prijedlog da to bude jedinstvena složna organizacija koja će imati svoje ime, program djelovanja, kako bi se obiteljskim poljoprivrednim gospodartsvima stvorili, ako ne odgovarajući, barem lakši i sigurniji uvjeti u proizvodnji prema horizontalnoj i okomitoj povezanosti. Ističu da je bitno što su gotovo svi proizvođači u ratarstvu, povrtlarstvu, stočarstvu i preradi hrane, dakle sve snage, za to zainteresirani i na razini regije. Vele kako je riječ o oblastima vezanih za poljoprivredu, prehrambenu industriju i promet, trgovinu, ugostiteljstvo, ribolov, dakako i seoski turizam. Tako bi se zajedničkim poslovnim interesima stvorio jaki proizvodni poljoprivredno-prehrambeno-prometni, ugostiteljsko-turistički i trgovački kompleks. Zadaci bi bili podijeljeni kako u proizvodnji i preradi ne bi bilo dupliranja. Upućeni također ističu kako bi se tako lakše i brže svi razvijali i na načelima solidarnosti prebrodili poteškoće u cijeloj regiji.

Organizacija OPG-a u jednstvenu udrugu

Svi ističu kako taj projekt nema nikakve veze s bivšim, preživjelim SOUR-ima, ali bi ubuduće udrženje dalmatinskih poljodjelaca, stočara, farmera, pekara, trgovaca, ugostitelja, hotelijera, turističkih djelatnika, prijevoznika odigrao veliku ulogu o razvoju tih djelatnosti, dakako i prometa, kao i u bržem razvoju seoskog turizma. Zainteresirani ističu kako bi zamišljeno udruženje osiguralo dovovljne količine mesa svih vrsta, zatim ribe i ribljih proizvoda, povrća, mlijeka, mliječnih proizvoda... ne samo za stanovništvu Dalmacije, nego i turiste kojih je iz godine u godinu sve više. Najoptimističniji uvjeravaju kako Dalmacija primjerice u svom zaleđu itekako može naći svoje pravo mjesto i u pogledu osiguranja životne egzistencije ljudima na tom području. Ohrabruju kako mladi s tog područja u buduće ne bi ni pomišljati o odlascima u druge razvijenije krajev, gradove i zapadno-europske i prekooceanske zemlje u potrazi za radom, boljom zaradom i sigurnijim življenjem, jer bi to imali na djedovini.

No dalmatinsko-zagorski stočari, ratari, vinogradari, voćari i povrtlari u posljednje vrijeme pokazuju veliko zanimanje za razvoj poljoprivredne proizvodnje i prerade, osobito stočarstva očekujući kako će se u tu gospodarsku granu postupno ulagati veća sredstva nakon što se suzbije i ublaži kriza. Neki opet priželjkuju obnovu i sigurniji razvoj peradarstva koje je također poznato u Cetinskom kraju, primjerice u Košutama kod Trilja, u Ugljanima, u Imotskom kraju, pa obnovu klaonice pilića, kafilerije i hladnjače, kao i inih gospodarskih objekata kako bi se, bar donekle, smanjio broj nezaposlenih. Ujedno ističu i važnost bivše tvornice stočne hrane u Gradu Kninu koja bi mogla hraniti na stotine tisuća pilića ne samo u Zagori, kao i pokretanja izgradnje malih farma za uzgoj pilića. Analitičari postojećeg godpodarskog stanja, dakako i stratezi, tvrde kako na tom području ne bi bilo ni teškoća što se pak tiče odgovarajućih kadrova napominjući kako u jedinicama lokalne samouprave - općinama, gradovima i županijama - postoje iskusni agronomi, veterinari. Poručuju kako bi još manje problema bilo kad je riječ o radnoj snazi.

Važnost bivše tvornice za proizvodnju stočne hrane

Gotovo svi govore kako bi se na tom području mogle osnovati i male farme za uzgoj i tov svinja ističući kako su kraška polja oduvijek bila izdašna hranom i zdravom vodom, samo ih valja obrađivati. Tu su i zapušteni dolci i vrtače, kao i ini brdsko-planinski predjeli gdje postoji obilje stočne hrane. U to su se uvjerili i mnogi ljubitelji prirode, planinari, lovci, izletnici... dok šetaju tim podnebljem, koji govore kako tijekom godine ostane na tisuće tona nepokošene trave, na prikupljenog sijena u neobrađenim dolcima. Stočarima je i problem u tome kako se riješiti danonoćnog napada vukova na stada; kako sijeno izvući iz tih prostora te kako ih oplemeniti kad se više za takvo što ne koristi snaga magaraca, mula, konja, dok freze i mali traktori ne mogu ući na te površine zbog nepristupačnosti i malih parcela, ali i zato što im se ne isplati kupovati skupocijeno gorivo. Ono što je najteže, najbolnije - nema toliko mladih ljudi, obitelji, koji bi se htjeli uhvatiti ukoštac s takvim načinom života.

No prema jednoj neslužbenoj anketi, postoji na stotine obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva koja su voljna u proizvodnji kooperirati s tvrtkama, nositeljima određene proizvodnje. Vjeruju kako bi u tom pogledu značajnu ulogu odigrala buduća asocijacija zainteresirenih poljodjelaca s dalmatinskog područja ili pak samo onih u Zagori. Ona bi, kažu, objedinjavala svaku poljoprivredu, promet, trgovina, ugostiteljstvo, hotelijerstvo, turizam, ulov i prerada ribe, prehrambenu industriju, pa čak i proizvodnju i prodaju cvijeća. Inače, vide se pomaci u proizvodnji eko-hrane u dalmatinskom zaleđu gdje ekološka poljoprivreda sve više zauzima maha, a pokretači tih projekata uglavnom su mlade obitelji svjesni činjenice kako je u tomu budućnost društva.

Objedinjenje poljoprivrede, prometa, ugostiteljstva, hotelijerstva, turizma...

Sve govori da svaki poljodjelac na tom području čini pouzdanu kariku u lancu eko-etno življenja smatrajući kako to od njega zahtijevaju i suvremena tehnologija oslonjena na znanost i tradiciju. Mnogi od njih također su svjesni činjenice kako im je u obradi njiva i proizvodnji potreban i stajski gnoj, dakako i voda za navodnjavanje u slučaju beskišnih godišnjih doba, posebice tijekom dugotrajnog sušnog ljeta kakvo ih je pratilo tijekom 2012., dakako i napojiti stada ovaca, koza i goveda. No za sve to valja izdvojiti i dodatna sredstva kojih mnogi poljoprivrednici u dalmatinskom zaleđu nemaju, a za bankarske i ine kredite nemaju ni platežne moći. Poručuju kako ni od resornih ministarstava ne mogu tražiti potporu dok je država u gospodarskoj krizi, živeći u nadi kako je Zagora, unatoč svemu, smočnica cijele Dalmacije.

Autor: Nedjeljko Musulin


Tagovi

Proizvodnja hrane Seoski turizam

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi