Upoznajte pionire hrvatske proizvodnje začinskog bilja u teglicama

Puno puta smo čuli kako naši mladi odlaze raditi u Njemačku, ali da Nijemci posao traže u Hrvatskoj - i ne baš. E, ovo je takva priča.

Ruth Sakowski živjela je u Minhenu, tajnom glavnom gradu Hrvatske, kako ga ona zove. "Ne možete proći ulicom Strasemann, a da ne čujete razgovor na hrvatskom“, rekla nam je na solidnom hrvatskom jeziku ova Njemica.

Mirovinu je dočekala radeći na istraživanju lijekova, ali umirovljenje nije shvatila doslovno. "Ja stalno nešto moram raditi“ dobacila je sa smješkom. Posjetila je Hrvatsku prije 15-tak godina i ostala iznenađena kada u našim trgovinama nije mogla kupiti začinsko bilje u teglicama.

"Mislila sam kako je to čudno za jednu mediteransku zemlju i onda se, u razgovoru s mojom prijateljicom Nenom iz Hrvatske, rodila ideja da dođemo tu i pokrenemo malu ekološku proizvodnju“ ispričala nam je Ruth Sakowski.

Restorani traže jestivo cvijeće

Tako je 2010. godine nastala tvrtka Green Friends koja danas svoje začinsko bilje prodaje u trgovačkim centrima diljem Hrvatske. Uz prijateljicu, u poslu su je podržali Nenina kćer, koja je danas direktorica tvrtke i njen suprug.

Njihov plastenik se nalazi u Hudovu, mjestu 40-tak kilometara udaljenom od Zagreba, iako izgleda kao da je na kraju svijeta.

Kada su krenuli u proizvodnju začinskog bilja nisu znali hoće li domaći potrošači uopće biti zainteresirani za njihove proizvode.

"Sol, papar i Vegeta jedini su začini koje su naši ljudi koristili, za razliku od ostatka Europe, pa u hrvatskim dućanima niste mogli kupiti začinsku biljku u teglici“, potvrdila je Ivana Kencek Stilinović, direktorica tvrtke.

Pokazalo se da tržište ipak postoji, poglavito u kulinarstvu vrhunskih restorana koji sve više traže jestivo cvijeće. Najviše proizvode bosiljak i mentu koje distibuiraju trgovačkim centrima, ali uzgajaju i aloa veru i pšeničnu travu koje za izradu kozmetike koristi jedan poznati lanac prirodne kozmetike.

Proizvodni ciklus im prosječno traje šest tjedana, ovisno o godišnjem dobu. Svaka biljka ima svoj zaseban stol i režim održavanja, pa se ne primjerice, na istom stolu ne mogu naći bosiljak i timijan jer im treba različita količina vode.

Ekološko sjeme nabavljaju iz Njemačke i Austrije, jer ga u Hrvatskoj nema za kupiti, barem ne u kvaliteti i količini koju traže. "Ionako sve uvozimo u Hrvatsku", dobacio je Ivanin suprug Robert Stilinović.

S njima u plasteniku radi i gospođa Vesna Čadoić, a u sezoni im pomognu domaći radnici, većinom umirovljenici jer mladi ljudi nisu zainteresirani za ovaj posao.

U tisuću kvadrata plastenika stane oko 30 tisuća teglica začinskog bilja koje tijekom vegetacije grije ukapljeni naftni plin, koji održava željenu temperaturu bez oscilacija.

Nakon početnih godina proizvodnje ukazala se potreba za proširenjem plastenika. Pokušali su dobiti sufinanciranje kroz Program ruralnog razvoja, ali bezuspješno.

Administracija ih nije mazila

Nisu imali velike zahtjeve, planirana investicija odnosila se samo na jednu lađu plastenika u kojoj bi uzgajali isključivo cvijeće. Naime, kontaktirali su ih restorani zainteresirani za cjelogodišnju isporuku, pa su to vidjeli kao priliku da i cvijeće uzgajaju u zatvorenom prostoru.

Začini i cvijeće ne mogu u "isti koš“, odnosno ne mogu zajedno rasti u plasteniku, jer na cvjeće ide puno više nametnika, pa je režim uzgoja drugačiji, objasnili su. Nisu uspjeli proći ni na jednom natječaju za EU sredstva, pa cvijeće uzgajaju samo na otvorenom, odnosno ljeti.

"U Hrvatskoj možeš dobiti na natječaju, samo ako imaš kuma ili rođaka, a ako nemaš onda te još lupe dodatno“, ogorčeno je ustanovila Ivana.

Za grijanje plastenika i vode godišnje potroše između 15 i 20 tona ukapljenog naftnog plina 

Prošle godine imali su veliku štetu od tuče na folijama i vanjskim usjevima. Iako su se uredno prijavili, do danas nisu dobili nikakvu odštetu.

"Predali smo svu papirologiju, ali nismo dobili nikakav odgovor niti nas je itko kontaktirao. Nismo dobili ni centa od osiguranja, ali neki lokalni moćnici jesu. - to je naša stvarnost“, rekla je direktorica tvrtke Green Friends.

"Možda zato što nisam iz Hrvatske“, dobacila je Ruth ističući da je ona naučila živjeti u realnosti. Sav je novac uložila u tvrtku, htjela je ovoj obitelji stvoriti osnovu za posao i lijepo živjeti u penziji.

"Sada mora raditi i više nema novaca“, zadirkuje je Ivana, a Ruth odgovara: "Mi ne želimo milijune, mi samo želimo živjeti od svog rada“.

Besmisleni propisi smanjili proizvodnju

Uz nemogućnost dobivanja sredstava za financiranje razvoja proizvodnje, suočili su se s još jednim problemom. Naime, ranije su uzgajali aloa veru u teglama i prodavali je rezanu na kile. Postizali su jako dobru cijenu od 30 EUR/kg za svoj ekološki proizvod, ali onda su se pravila odjednom promijenila.

"Birokrati su odlučili da se aloa vera više ne može prodavati iz tegle nego mora biti zakopana u zemlju, da bi bila ekološka. Ne razumijemo zašto. Tako smo pali na cijenu 12 eura“, rekao je Robert Stilinović.

Znači, samo biljku s teglom mogu prodati kao ekološku, ali ako istu tu biljku režu i prodaju pojedinačne listove onda to više nije ekološki proizvod, pojasnio je. Robert to vidi kao besmislicu administracije, jer je riječ o istoj biljci "listovi se režu ovisno o narudžbi dok ostali nastavljaju rasti u tegli“ navodi on.

Proizvodili su i mikrozelenje, rezano za restorane, u čije kuhinje zbog HACCP-a bilje ne može ući sa zemljom, pa su i od toga odustali.

Nedostatak razumijevanja administracije nije ih pokolebao da i dalje uspješno uzgajaju svoje biljke, jer je sve počelo iz ljubavi prema prirodi. Veliku pažnu pridaju održavanju plastenika, jako paze na parametre vlage i topline. S obzirom da su u ekološkoj proizvodnji i ne smiju špricati, važno im je da biljke budu zdrave i na istoj temperaturi. Žute trake jedina su im obrana protiv nametnika koji dođu sa supstratom.

"U plasteniku treba uvijek biti 22 stupnja. Bosiljku je dovoljno da samo jednu noć prenoći na 12 stupnjeva i naša je proizvodnja gotova – nemamo ništa za prodati u idućih osam tjedana“, upozorila je Ruth.

Najbolje rješenje je plin

Nisu htjeli plastenik grijati na sječku, piljevinu ili lož ulje. Trebao im je čišći i jednostavniji energent koji će stalno držati određenu temperaturu automatizmom, bez zahtjevnog ljudskog rada, gubitka energije i potrebe za skladišnim prostorom.

Odlučili su se na ukapljeni naftni plin (UNP), a njime ih opskrbljuje tvrtka Butan plin, koja im je napravila rješenje za plastenik na principu "ključ u ruke“.

Ukapljeni naftni plin se prevozi i skladišti u tekućoj fazi, a koristi u plinskoj fazi, a ovisno o snazi trošila dodaje se i odgovarajući isparivač koji pretvara tekuću u plinsku fazu koja je potrebna za rad određenog trošila.

Ruth i ekipa imaju jedan spremnik za UNP od 5.000 litara na kojem u svakom trenutku vide s kojom količinom plina raspolažu. Spremnik napuni cisterna za 20-tak minuta. Godišnje potroše između 15 i 20 tona plina.

"Plin je puno jednostavnije i bolje rješenje od lož ulja ili sječke koji se još uvijek puno koriste u poljoprivredi. Tko god je na loži ne može dobiti eko certifikat, s našim plinom mogu“, rekao je Davor Ivančić iz tvrtke Butan plin.

Ono što ljude privlači na ovu vrstu energenta je konstantna energija iste kalorijske vrijednosti i iz istog izvora, nastavio je Ivančić. Regulacija je vrlo jednostavna, proces automatiziran, nema oscilacija u temperaturi i nema potrebe za skladišnim prostorom, nabavom od različitih subjekata, čišćenjem, pripremom i slično kao kod sječke.

"Kad imate kotao za biomasu deklariran na npr. 600 kW i u njega ubacite sječku, jednom ćete dobiti izlaz od 500 kW, drugi put manje ili više, ovisno o vlažnosti, a kod plina nemate taj prolem i uvijek dobijete istu izlaznu vrijednost“, nadovezao se Davor naglašavajući da je takav kotao za biomasu ranije koštao 50 tisuća eura, danas košta četiri puta više.

Tu nije računao druge troškove i ljudski rad, koji je potreban za dopremanje lož ulja ili sječke. "Pogotovo ako se dogodi da padne temperatura i ostanete bez grijanja u 3 sata ujutro, pa morate vilama i lopatama dopremati energent. S plinom imate komfor", zaključio je.

Ono što tvrtku Butan plin razlikuje od konkurencije je u tome što nude paket rješenje ovisno o vrsti i potrebama proizvodnje. Po zaprimljenom interesu dolaze na gospodarstvo provjeriti mogućnosti i predlože opcije koje najbolje odgovaraju poljoprivredniku.

Po potrebi financiraju cijelu investiciju

Osim u plastenicima te sušarama svih tipova, UNP se može koristiti i u peradarstvu, svinjogojstvu, na mliječnim farmama, klaonicama… gdje god postoji potreba za toplom vodom, sušenjem, održavanjem temperature prostora i slično.

"Interes nam je da ljudi ne ostanu bez plina. Znaju se dogoditi nagli padovi temperature, pa treba uvijek imati siguran energent koji neće zakazati ako se potreba poveća“, rekao je Davor Ivančić istaknuvši da Butan plin nudi kompletno rješenje te sustavnu podršku korisnicima neovisno koji je dan u tjednu.

Ova tvrtka ima svoje projektante i dobavljače pa nude cijelu uslugu. Izlaze u susret poljoprivrednicima pa su u mogućnosti ponuditi sufinanciranje ili čak potpuno financiranje prelaska na ukapljeni naftni plin, uz mjesečnu otplatu investicije.

"Pozivamo poljoprivrednike da nam se jave, mi ćemo izaći na teren, vidjeti što se im treba te predložiti rješenje". Informiranje je besplatno i dostupno svim zainteresiranima", poručio je Ivančić.

Za više informacija i besplatno savjetovanje obratite im se na telefon 0800 444 111, e-mail butanplin@butanplin.hr ili posjetite njihovu web stranicu.