Gdje su nestala plodna tla?

Tlo je ključna sastavnica okoliša i čini osnovu za proizvodnju hrane, pa o njegovom stanju ovisi kvaliteta hrane koju jedemo. Kako su procesi njegova nastanka dugotrajni, ubraja se u uvjetno obnovljive resurse. Uz tlo se vežu veliki problemi, kako kod nas, tako i u ostatku svijeta, a odnose se na gubitak površinskog sloja bogatog humusom. Ti se problemi posljednjih desetljeća sve brže šire, posebice u visokorazvijenim zemljama gdje su oni uzrokovani industrijalizacijom, nekontroliranom i prekomjernom sječom šuma, građevinskom industrijom, iskopima i betonizacijom koji su nepovratno odnijeli velike površine tla te narušili prirodnu ravnotežu.

Suvremeno društvo uči nas kako sa što manje napora i u što kraćem vremenu dobiti vrhunske rezultate, a na tom tragu je nastala i industrijska poljoprivreda, čija je najčešća kritika erozija i salinizacija tla te veliki utjecaj kemikalija na podzemne vode. Neracionalnim pristupom obradi zemlje, prekomjernim korištenjem raznih kemijskih sredstava i umjetnih gnojiva te pogrešna primjena raznih agrotehnoloških postupaka dovela je do zagađenja i oštećenja plodnog tla. U suvremenoj poljoprivredi, površinski sloj tla se intenzivno mehanički obrađuje, ali i tretira kemijskim sredstvima kako bi se uklonilo sve osim uzgajane kulture. Kao rezultat pojavljuje se usitnjeni površinski sloj tla koji se pretvara u prašinu. Nema biljnog pokrova koji bi služio kao prirodna zaštita tla, što bitno smanjuje otpornost tla na eroziju vodom i vjetrom.

Tlo gubimo 10 do 40 puta većom brzinom nego što se ono može prirodno obnavljati. To povlači 30 posto manje hrane tijekom sljedećih 20 do 50 godina. Erozija tla odnosi hranjive tvari iz tla. Jedna tona vrhunskog tla u prosjeku sadrži od jedan do šest kilograma dušika, jedan do tri kilograma fosfora, dva do 30 kilograma kalija, dok tlo u erodiranoj zemlji sadrži svega od 0,1 do 0,5 posto dušika. Trošak gubitka tih hranjivih tvari je 20 milijardi dolara. Industrijska poljoprivreda uništava živuća tla kroz monokulture i kemikalije. Vanjski unosi kemijskih gnojiva i mehanizacija su imperativ monokultura.

Ekološka i integrirana proizvodnja kao moguće rješenje?

Što se može učiniti za spas tla, ali i zemlje općenito? Ima li mogućnosti da se ovako brzo i temeljito uništavanje tla zaustavi? Vjerojatno ima, no za sve je potrebno vrijeme ali prije svega, potrebna je volja svakog pojedinca za ekološki osviještenim ponašanjem. Stvari se polako pomiču sa mrtve točke pa se danas sve više primjenjuje ekološka ili organska poljoprivreda, ali i integrirana proizvodnja. U ekološkoj poljoprivrednoj proizvodnji nije dozvoljeno koristiti kemijska umjetna gnojiva, pesticide i kemijska zaštitna sredstva. Integrirana proizvodnja je ipak malo manje stroga pa podrazumijeva uravnoteženu primjenu agrotehničkih mjera u svrhu proizvodnje ekološki i ekonomski prihvatljivih proizvoda uz minimalnu upotrebu agrokemikalija. Svrha integrirane proizvodnje je proizvodnja ekonomski isplativih, ali i ekološki prihvatljivih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, u cilju zaštite zdravlja ljudi, životinja, prirode i okoliša te zaštite interesa potrošača.

U Hrvatskoj se kontinuirano bilježi rast poljoprivrednika koji se bave integriranom proizvodnjom. Tako je, prema podacima Ministarstva poljoprivrede, u Hrvatskoj 2010. godine pod takvom proizvodnjom bilo 170,74 ha, u koju su bila uključena 23 proizvođača. U 2013. godini 96.986,81 ha obrađivalo je 740 proizvođača. Ekološkom proizvodnjom u Hrvatskoj se 2010. godine bavilo 1125 proizvođača, a 2012., njih 1528. Ukupne površine u ekološkoj poljoprivredi 2010.godine iznosile su 23.282 ha, dok je taj broj 2012. narastao na 31.903,59 ha.

Budući da je tlo izvor 90 posto hrane čovječanstva, a da se troši puno brže nego što se obnavlja, krajnje je vrijeme da se nešto poduzme i da prirodi pokušamo vratiti barem dijelić bogatstva koje od nje svakodnevno uzimamo. I sjetimo se,

Zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini i sebi samome.

Foto: freedigitalphotos.net