• Povrtlarstvo
  • 12.08.2013.

Eko proizvodnja češnjaka

Zapaženi su razvojni projekti obrta Delma obitelji Balajić iz Obrovca Sinjskog, koja je u svijetu poznata i po suveniru Ovčice od odbačene ovčje vune te eko-češnjaku vrhunske kvalitete. Slijedi pokretanje akcije o osnivanu Udruge malih obiteljskih proizvođača bijelog luka te obnovi i proizvodnju ljutike, dok je u punom zamahu berba i prodaja mahuna

  • 18.733
  • 1.526
  • 0

Dalmatinsko zaobalje je oduvijek bilo poznato i po uzgoju kvalitetna, ukusna češnjaka, ne samo kao poznatog začina nego i kao ljekovite poljoprivredne biljke, za koju je netko napisao kako '"liječi mnogobrojne bolesti, uz Božju pomoć i veliku biološku snagu prirode". Znalci ističu kako bijeli luk danas ima sve veći zamah u gastronomskoj kuhinji, dakako i kao univerzalni začin ne samo pučke kuhinje. Osim što se gotovo tijekom cijele godine konzumira u ruralnim i urbanim obiteljima kao dodatak brojnim jelima, često se koristi i u pripravcima mnogih svečanih objeda.

Zapaženi projekti obrta 'Delma' obitelji Balajić iz Obrovca Sinjskog

Čini se kako se bez bijelog luka ne bi moglo zamisliti ni spremanje bakalara, još manje sinjskih 'arambaša'. Zato se ne treba čuditi što se u Trogiru svake godine uoči katoličkog Božića održava i Bakalarijada sa začinom ljubitovačkog češnjaka, a u Sinju Arambašijada s bijelim lukom iz Obrovca Sinjskog koji se u tom mjestu nadomak alkarskog grada proizvodi već 500 godina, dakako prema tradicicijskoj, prokušanoj recepturi tamošnjih (pra)baka. Riječ je o kvalitetnu, ukusnu i ljekovitu češnjaku, izvorne sorte specifičnog izgleda u unutarnjem dijelu glavice, odnosno crvenkaste blago-roze boje ovisno o tlu gdje raste, osušene i u prosjeku teške oko 40 grama, od kojih svaka ima po 10-ak češnjeva. Da se bijeli luk sve više uzgaja u dalmatinskom zaobalju, tamo gdje postoje prikladni uvjeti za tu poljoprivrednu kulturu, potvrđuju i ovogodišnji prinosi količine češnjaka u tim ruralnim prostorima primjerice na području Ljubitovice, u Vrgoračkom i Imotskom kraju, posebice u Obrovcu Sinjskom u prisojima gdje se uglavnom proizvodi ekološki češnjak.

Marina i Luka Balajić te njihove pletenice češnjaka

Unatoč suši naš češnjak u Obrovcu Sinjskom je vrhunske kvalitete, lijepog izgleda, ugodna okusa i mirisa, a i prinos mu je zadovoljavajući. Kako je ovogodišnje kišno proljeće znatno omelo sadnju ove poljoprivredne kulture, u zemlju nismo stavili onolike količine bijelog luka koje smo bili planirali. Ipak očekujem nešto više od 500 kilograma uroda, iako duplo manje nego lani to nas ne obeshrabruje. Riječ je o poljoprivrednoj kulturi koja traži jednostavnu pripremu tla, gotovo neznatna ulaganja, ali deseterostruko vraća i prodaja mu je zajamčena. Kako jedna osušena glavica bijelog luka ima oko 40 grama, u sebi ima do desetak češnjeva za sadnju. Tako od jedne glavice bijelog luka možemo dobiti njih deset, također kvalitetnih. Naš sinjsko-obrovački češnjak je doista vrhunski ekološki proizvod, jer je tlo gdje ga sadimo pjeskovito, nagnuto i ocjedito te ga obrađujemo isključivo ručnim alatom koristeći samo stajsko gnojivo za njegov uzgoj. Najbolje ga je saditi u razdoblju od prosinca do početka veljače, a bere se u srpnju i trajnost mu je 12 mjeseci - zahvaljujući našim (pra)bakama u Obrovcu Sinjskom sadimo samo češnjeve crvenkaste boje, kakav izgleda kad se odstrani bijela ljuska lukovice. Naime, sinjsko-obrovački češnjak je specifičan. vanjska mu je ljuska bijele boje, ali kad se rastavi češnji su mu crvenkasti, ovisno od tla gdje raste. No, mene najviše ljuti što neke naše trgovačke tvrtke ne otkupljuju češnjak od proizvođača u Hrvatskoj nego ga uvoze iz Kine i Španjolske. Problem je i u tome što se naš bijeli luk ne može vidjeti na policama u prodavaonicama“, komentira inž. kemijske tehnologije Marina Balajić, vlasnica i direktorica obiteljske tvrtke Obrt Delma, Obrovac Sinjski.

Suvenir ovčice 'Delma' od odbačene ovčje vune zapažen i na svjetskom tržištu

Upoznaje nas kako je njezina tvrtka do 30. srpnja ove godine poslovala pod nazivom OPG-a koja, osim izrade suvenira ovčica Delma od odbačene ovčje vune, dalje objedinjuje uzgoj više vrsta povrća poput češnjaka, mahuna, kupusa za tržište, a paleta proizvoda bi se uskoro moglo proširiti i na uzgoj ljutike. Sve radi sa svojim mužem Lukom s kojim iz sretnog braka ima dvoje prekrasne djece, učenika 6. i 8. razreda. Riječ je o mladoj obitelji koja se iz Grada Sinja preselila na selo gdje su počeli graditi kuću - u dvorištu postavili i improvizirani bazen za kupanje, male šatore, a izvornu ljepotu krajolika, bez imalo kiča, daje i novoizgrađeni suhozid. Rekoše kako im je češnjak bio prva naslijeđena poljoprivredna kultura kojom su se počeli baviti u ruralnom prostoru te da ih je sve dodatno oduševila sunčana strana djedovine ponad županijske ceste, ruba Hrvatačkog polja i izdašne rijeke, dok kupus i mahune uzgajaju na zemljištu uz Cetinu gdje ga lakše mogu navodnjavati. Dodaje kako su mahune u punom zamahu branja te da će tržištu ovogodišnje sezone ponuditi i više od dvije tone, a glavatog kupusa oko 100 tona, na jesen.

Luka Balajić na svojoj njivi zasađenoj kupusom

„Gotovo u najboljim godinama života vratili smo se iz grada na selo gdje vidimo svoju budućnost. Jer život u Sinju, iako je to mali grad, nikako se ne može usporediti sa životom na selu, osobito ako imate svoju kuću. A naša kuća je u Obrovcu Sinjskom još u izgradnji, čije smo temelje počeli sami, baš kao entuzijasti. Što se pak tiče OPG-a odnosno obrta u početku smo sve radili iz hobija. Prva poljoprivredna kultura koju smo posadili u vrtu u Obrovcu Sinjskom bio je češnjak, tek nekoliko ruža i listova peršina onako kao dodatak jelima s gradela. Bijeli luk je te godine bio impozantan, a bez imalo truda i ulaganja. Zatim se paralelno svake godine naš vrt širio pa smo od nekoliko kvadrata ubrzo imali i više od 100 metara četvornih. Tako je proizvodnja našeg češnjaka najprije krenula u smjeru poklona rodbini i prijateljima u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj kamo smo često putovali. Naime, svoje prve pletenice autohtonog sinjsko-obrovačkog crvenkastog bijelog luka, poput suvenira, ponijela sam svojima u navedenim zemljama i svi su se oduševili njegovom kvalitetom, mirisom i okusom. Iz toga je krenuo posao, moj sadašnji projekt koji je još uvijek u razvoju, u uhodavanju, istraživanju, eksperimentiranju. O svom projektu sam upoznala svoju prijateljicu u Zagrebu, koja je još na samom početku bila oduševljena mojim češnjakom. Ona je tim projektom zatim upoznala sada umirovljenog prof. Borošića s Agronomskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta, koji se pohvalno izrazio o kvaliteti mog proizvoda. Institut za jadranske kulture u Splitu je imao dobru zamisao kad je pokrenuo ideju o osnivanju neke 'jadranske linije' kako bi se sačuvao Projekt o jadranskom češnjaku. Riječ je o projektu koji je u razvitku, a cilj mu je objediniti gotovo cijelo jadransko područje na prostoru od Dubrovnika do Istre. Stručnjaci splitskog Instituta su posadili moj češnjak te ga i dalje prate, istražuju, a vidjet ćemo kako će se u konačnici razviti“, ističe inž. Marina Balajić.

Luka Balajić pokazuje urod mahuna na svojoj njivi

Sinjsko-obrovački češnjak eko proizvod vrhunske kvalitete

Opetuje kako zacijelo uzgaja izvornu sortu sinjsko-obrovačkog bijelog luka, crvenkaste boje i iznimne kvalitete, koju je naslijedila od svojih (pra)baka na selu, njegujući i prenoseći ju s generacije na generaciju. Ne voli uspoređivati češnjak iz Obrovca Sinjskog s bijelim lukom iz Ljubitovice tvrdeći kako Hrvatska ima bogate, izdašne potencijale za proizvodnju te hvala vrijedne povrtlarske kulture, priznate i na inozemnom tržištu. Naglašava kako je naš češnjak neusporedivo bolji od kineskog i španjolskog, makar se potonji više ističe na policama prodavaonica trgovačkih lanaca, nego domaći.

Češnjak iz Ljubitovice bi trebalo malo istražiti jer, prema mojim saznanjima, ipak se malo kose činjenice. Naime, po stručnoj literaturi i u razgovoru sa stručnim ljudima, znalcima koji se studiozno bave tom poljoprivrednom kulturom, i koji o češnjaku znaju više od mene, pa ni sada ne znam kakva mu je kvaliteta. Slovo na papiru kaže kako su prosječne glavice osušenog bijelog luka, odnosno lukovica izvornih sorti češnjaka koje su se oduvijek uzgajale (i uzgajaju) na tlu Hrvatske, u prosjeku teške 40 grama. Mene nitko ne može uvjeriti kako je masa lukovice bijelog luka od 100 i nešto više grama kvalitetnija od glavice moga češnjaka, prosječne težine 40 grama. Češnjak u svojoj obitelji nisam donijela u dotu, to je nešto što sam zatekla u svom selu, naslijedila od svoje svekrve, a ona davno prije od svoje svekrve i svekra. Potonji opet prije njih od svojih (pra)baka i pra(djedova) i tako se kontinuirano nastavlja tradicija. Inače, češnjak itekako ljubi sinjsko-obrovačko tlo, a on nije ni tako zahtjevna poljoprivredna kultura koja voli pjeskovito zemljište u nagibu, gotovo kao vinova loza koja se sada znatno manje sadi na ovom području nego češnjak“, analizira inž. Marina Balajić.

Lijevo zaobalje Cetine potez Bitelić-Ruda kao stvoren za proizvodnju češnjaka

Na upit zašto se opredijelila baš za proizvodnju bijelog luka kaže kako u toj tradicijskoj poljoprivrednoj kulturi vidi ne samo budućnost svoje obitelji nego i na širem ruralnom prostoru sinjskog područja. Svoj stav opravdava i činjenicom o čestim dugotrajnim ljetnim sušama u dalmatinskom zaobalju koje pogađaju i lijevo zaobalje Cetine, pa tako i Obrovac Sinjski unatoč blizini izdašne Cetine. Objašnjava kako je ipak teško, gotovo i nemoguće, osigurati dostatne količine vode za navodnjavanje površina u brdskim predjelima zasađenih češnjakom, gdje proizvođači ne mogu računati ni na kišnicu iz tamošnjih čatrnja i bunara, a i doprema vode cisternama bila bi preskupa.

Cetina nudi obilne količine vode povrtlarima za navodnjavanje

Nameće se činjenica kako se bijeli luk može posaditi samo u dijelu iznad našeg polja i sela gdje se ne mogu uzgajati druge tradicionalne poljoprivredne, povrtlarske kulture, te slanutak ili pak još neke korisne biljke koje podnose sušu, naravno kao plodored. Već smo isprobali tu ili sličnu kombinaciju. Naime, preorali smo zemljište nakon pet godina koliko je bilo u ledini, na kojem smo prve godine sadili bijeli luk, druge godine sijali slanutak. Tijekom treće i četvrte godine ćemo pronaći neku novu poljoprivrednu kulturu, zatim ćemo se vratiti na isto zemljište. Ni na ponovni uzgoj ljutike nismo zaboravili, jer je ona također tradicijska poljoprivredna proizvodnja ovog kraja, ali i zato što je ona ukusno, kvalitetno i korisno povrće, posebice kad se u proljeće pripravlja s jestivim puževima i konzumira sa slanim srdelama, te ukiseljena iz teglica tijekom zime. Tražena je i na domaćim i svjetskim sajmovima poljoprivrednih proizvođača, pršutara, maslinara, ribara, gljivara, sirara, ratara, pčelara“, objašnjava gospođa Marina.

Pokretanje projekta obnove i proizvodnje ljutike u lijevom zaobalju Cetine

Ovaj naš dalmatinski krš itekako obiluje ne samo izvornim prirodnim specijalitetima poput šparoga, puževa, pa se i ne treba čuditi što je u ovom ruralnom prostoru bogata i autohtona gastronomija. Zato poručujem kako u Obrovcu Sinjskom ne bi trebalo saditi vinovu lozu i masline, jer te poljoprivredne kulture bolje uspijevaju i daju znatno veće prinose u dalmatinskom priobalju i na otocima, a mi ćemo u dalmatinskom zaobalju sijati i saditi sve drugo što najbolje uspijeva u tom ruralnom prostoru. Doista nastojim proizvesti ekološku hranu i ne znam kako u tome uspijevam iako to potvrđuje moj češnjak, mahune, kupus. U početku sam mislila kako se to sve ne može postići, ali sam nakon izvjesnog vremena shvatila kako se u životu ipak sve može, ako se voli ono što čovjek radi, dakako uz dodatnu edukaciju i redovite konzultacije struke. Također se mogu postići dodatni uspjesi u suradnji s prirodom te poštivanjem svih njenih zakonitosti, a u mom slučaju poštujući i zakonitosti plodoreda. Moram priznati kako mi je biodinamika fascinantna, a jako me zanimaju biodinamičke metode i načela pa sam još u nekakvoj fazi proučavanja, kombiniranja i eksperimentiranja njihovih zakonitosti, što se pak tiče sinjsko-obrovačkog češnjaka“, iskreno će optimistična i poletna Marina Balajić, ističući kako proizvodnja češnjaka nije zahtjevna, jer ne traži velika ulaganja niti puno uloženog rada te da je postupak pripreme zemljišta jednostavan, kao i sadnja, zaštita te branje češnjaka.

Čini se kako ju toliko i ne zanima cijena i prodaja češnjaka koliko njegova tradicijska i kvalitetna proizvodnja utemeljena u kolijevci ne samo u obitelji Balajić nego i u svim naseljima na području lijevog zaobalja Cetine. Tek podsjeća na činjenicu kako mu otkupno-prodajna cijena ovisi o zakonu ponude i potražnje na tržištu dodajući kako češnjaka, proizvedenog u Hrvatskoj, prije tri-četiri godine ni za lijek nije bilo na domaćem tržištu. Tvrdi kako je tada, primjerice u studenome, cijena samo jedne pletenice od 25 glavica bijelog luka bila na cijeni od 100 do 120 kuna. Gospođa Marina želi poručiti kako su kupci i potrošači još tada htjeli ukazati na vrijednost tog proizvoda, ujedno poručiti na nedostatak te hvale vrijedne ljekovite prehrambene namirnice. Dodaje kako su se mnogi poljoprivrednici, poglavito povrtlari, nakon toga odlučili za proizvodnju češnjaka u znatno većim količinama, prilagođavajući svoje projekte prema potrebama tržišta.

Specifičnost sinjsko-obrovačkog češnjaka s češnjevima blago-roze boje

U momom selu Obrovcu Sinjskom svaka je obitelj tradicionalno imala najmanje po 100 pletenica, a ovdje se pletenica kaže rešta i praća te svaka od njih ima po 25 glavica bijelog luka. Naime, rešta ima jednu, a praća dvije pletenice od 50 glavica češnjaka. Kad sam ga prije 12-13 godina počela saditi ovdje, u Obrovcu Sinjskom, od jedne bake u selu sam za sjeme kupila jednu pletenicu domaćeg autohtonog bijelog luka i tako sam se počela baviti proizvodnjom te iznimno značajne poljoprivredne kulture, potaknuvši tako i druge mlađe obitelji u ovom kraju. Zadovoljna sam tim projektom tim više što svoj češnjak izlažem na mnogim domaćim i međunarodnim sajmovima gdje za kvalitetu proizvoda, uglavnom za etno-prezentaciju često dobijem i nagrade, kao i druga priznanja. Želja mi je promovirati ovaj kraj, kolijevku proizvodnje sinjsko-obrovačkog češnjaka s crvenkastim češnjevima, a o tom su proizvodu pozitivni svi dosadašnji komentari, koji nastojimo zaštititi. Upravo razmišljam o nekakvoj novoj fešti od češnjaka, osim već uhodane Bakalarijade i Arambašijade, te o osnivanju Udruge malih proizvođača bijelog luka s područja srednje Dalmacije, vjerojatno i šire, kako bismo svojim proizvodima kvalitetom i količinom mogli konkurirati na širem tržištu“, najavljuje nove projekte inž. Marina Balajić, razmišljajući i o mogućnosti čvršćeg vezivanja proizvodnje češnjaka za održavanje Sinjske alke, s obzirom na njegovu uporabu kao dodatak također izvornim gastronomskim specijalitetima, iako su orijentalnog podrijetla vezanih za tu tradicijsku vitešku igru.

Njiva obitelji Balajić

Ugodno su me se dojmili svi sajmovi na kojima sam izlagala sinjsko-obrovački češnjak. Nikad neću zaboraviti Sajam mediteranskih kultura ove godine u Dubrovniku, vjerojatno i zato što sam na njemu prodala sve ponuđene količine domaćeg češnjaka. No, dobila sam i nagradu za prezentaciju svog češnjaka na Sajmu u Gospiću Jesen u Lici 2012, a riječ je o gospodarskoj manifestaciji koja je odlično osmišljena te se dalo puno naučiti od njegovih organizatora. Želim naglasiti i Zagrebački eko-etno velesajam Kupujmo Hrvatsko, a svoj češnjak sam također izlagala na Međunarodnom sajmu u Dubrovniku, U Opatiji te na Gastu u Splitu pa na Bjelovarskom sajmu u Gudovcu. Imam ponudu da svoj češnjak izlažem i na međunarodnim sajmovima izvan Hrvatske. Sve govori kako naš domaći češnjak ima široki spektar primjene u gastronomiji što je posebice poznato hrvatskim gastro-stručnjacima te se i zato mora više prezentirati. Obrovac Sinjski ima ogroman prirodni potencijal proizvodnje kvalitetna češnjaka pa bi se neki put ovdje mogao nazvati 'Put češnjaka', po uzoru na 'vinske pute', kako je to prepoznatljivo u Francuskoj“, poručuje inž. Marina Balajić.

Sinjsko-obrovački češnjak zaštititi i vezati ga s tradicijom alkarskih svečanosti

Upućeni ju ocjenjuju uspješnim i perspektivnim proizvođačem kvalitetnog bijelog luka, iako je u domaćoj i svjetskoj javnosti više poznata po izradi suvenira ovčice Delma od odbačene ovčje vune. No gospođa Marina poručuje kako joj je cilj promovirati proizvodnju sinjsko-obrovačkog češnjaka. Ujedno se zalaže za brži ruralni razvoj kraja kojemu se vratila iz grada gdje radi i živi, i gdje vidi budućnost njegovih žitelja nastojeći da se u njemu zadrže mlade obitelji.

Suvenir ovčice od odbačene ovčje vune

Njezina je temeljna poruka - sigurna budućnost ruralnog područja dalmatinskog zaobalja smatrajući kako primjerice osunčani krajolik na potezu Bitelić-Ruda u lijevom zaobalju Cetine ima sve uvjete boljeg življenja (klima, tlo, promet, izdašna izvorišta vode, tradicija, blizina gradova odnosno potrošačkih središta), čak neusporedivo bolje nego primjerice Provansa i Toskana zajedno. Priželjkuje kako će ruralnom razvoju sinjskog područja, osim domaćeg češnjaka, pripomoći i njezini projekti koji su u razvojnom zaletu poput proizvodnje mahuna, kupusa, više od 100 tona godišnje, dakako i Projekt izrade suvenira ovčice Delma po kome je nazvan njezin Balajićev obiteljski obrt.


Tagovi

Projekti Eko proizvodnja češnjaka Obrt Delma Marina Balajić Obrovac Sinjski Ovčice Mahune

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi