Vojni konji valpovačke ergele

Da i mi imamo svog "konja" za trku u punom smislu te riječi donosi priča iz Valpova. Tamo je davne 1810. godine barun Josip Prandau osnovao ergelu s domaćim kobilama, dok su za potrebe rasploda služili arapski pastuci i lipicanci. Mnogo desetljeća kasnije, ergela je podijeljena na ergelu engleskih punokrvnjaka i ergelu noniusa, dok su 1929. obje ergele pripale ergeli noniusa.

Ergela Josipa Prandaua

Ovu i još mnoge zanimljivosti iz bogate povijesti grada Valpova bilježi dugogodišnji valpovački kroničar Stjepan Najman, kojega je priča o slabo poznatoj ergeli Josipa Prandaua vrlo zaintrigirala. Naime, uz ergelu je djelovala i škola jahanja, a ergela je imala i specifičan način žigovanja.

Tako se od 1891. godine ždrebad žigosala na način da ždrebad s više engleske krvi dobiva žig ergele HV na lijevom butu, a matični broj na desnom. S druge strane, ždrebad u kojoj dominira nonius dobiva žig ergele HV na desnom butu, a matični broj na lijevom.

Najman je također došao i do podatka da je 1918. godine ergelom upravljao konjički satnik Karlo von Vest, a tada je ergela imala 50 rasplodnih kobila, piše Valpovština.info. Upravo je pasmina konja nonius uzgojena za potrebe vojske, obavljanje radova u poljoprivredi, zaprege i jahanje. Pasmina je razvijena u Mađarskoj u 19. stoljeću, a često su služili i za rekreativno jahanje te su brojna grla sudjelovala u natjecanjima ljepote.

Karakteristike pasmine nonius

Pasmina konja nonius ponajviše se koristila u vojne svrhe, budući da je ove konje krasila izdržljivost, poslušnost i snaga. Radi se o konjima toplokrvnjacima, smeđe do riđe boje dlake, izuzetne ljepote, zbog čega su često korišteni i za rekreativno jahanje te natjecanja ljepote. To su mirni i poslušni konji, ali ujedno i vrlo snažni.

Višestrukim križanjima arapskih konja, lipicanaca, normana i engleskih punokrvnih kobila, nastala je ova pasmina, univerzalne namjene.

Visina konja iznosi 150 cm, a glava im je srednje velika. Smatra se da su nastanku pasmine najviše pridonijeli mađarski uzgajivači konja iz mjesta Hortobag, ali je važno napomenuti da se pasmina istovremeno razvijala i u slovačkom mjestu Topolčani.

Foto: depositphotos.com, TSpider