Proljetna sjetva povrća na okućnici

Posadio i ja bašču. Baš tako kako sam napisao. Žena ne može danas, ne može sutra, posao, pa kasno dođe, pa dok se malo odmori, i na selo teško da može prije gotovo pa sumraka. A meni se to jednostavno nije dalo čekati i zaputio se sam put Rokovaca i bašče iza roditeljske kuće.

Roditelji umrli, a brata nešto i ne interesira zemlja pa rekoh: Sramota od susjedstva da zemlja leži u korovu, idem ja to zasaditi. A bašča ko bašča, ima je. Ništa duža niti kraća od brojnih slavonskih bašči poleglih iza kuće i stražnjeg dvorišta sa svinjcima i kokošinjcem.

Kada je pogledaš, misliš i nije to nešto, ali kada kreneš u nju s motikom u ruci, Bože sakloni. Srećom susjed isfrezao da je milina pa i nije tako naporno. Ali kada si bez prethodne dostatne fizičke spreme i nenavikao na motiku, u nekoj fazi sadnje i to ti prestane biti utjeha. U svakom slučaju, krenuo.

Lijep sunčan dan uz blagi povjetarac. Idealno, rekli bi. Ovdje u gradu, bašče već odavno posađene. Neki se u taj posao bacili i prije Usrksa, ali u Rokovcima su drugačiji običaji. Bašče se tamo uvijek sadile poslije Uskrsa iz čisto praktičnih razloga. Naime, područje južno od Vinkovaca poprilično je nisko i što se više čovjek približava županjskom kraju i Savi, sve je niže. I podzemne vode na takvom se području dugo zadržavaju tako da kada moji susjedi u Vinkovcima kopaju i sade "sve u šesnaest", u Rokovcima ni pomislit ući u bašču osim ukoliko se čovjek ne misli kaljužat.

Sve kreće od glavne staze

I tako, kao što je red i običaj, prvo izvukao glavnu stazu koja je u pravilu uvijek šira od onih poprečnih koje razdvajaju pojedine parcele s kulturama. A potom krenio "za prave". Prvo, grašak, pa mahune, do njih krastavci, a potom dobar komad luka, cikle koje možemo pojesti valjda tonu pa sam nju zasadio na nekoliko parcela, a svaka je drugačije sorte.

Preko puta, ostavih komad za rasadu za paradajz (Rokovčani i danas uvijek kažu paradajz, a ne rajčica kao i što, posebice stariji svijet, zna reći mleko umijesto mlijeko - to je ta hrvatska ekavica). Kako mi je pojasnila susjeda, za rasadu je još rano iako su tržnice prepune ovog i onog paradajza, ove i one paprike.

Pusti ti to. Još je rano. Dani jesu topli, ali noći su hladne i to bi rasadu moglo ubiti", pojašanjava susjeda razloge "lovostaja" za sadnju bilo koje rasadu, "Dobro", rekoh, "neka bude tako". Iskustvo je iskustvo i valja ga poštivati. Bolje i to nego na greškama učiti. I pare bacati uzalud. Nakon kratkog odmora i razmjene savjeta, bacih se na sadnju mrkve i peršina koje koliko se sjećam, dok je mama sadila baštu, vazda su bile najproblematičnije kulture. Mama ih je znala dosijavati po nekoliko puta i džaba. Neće pa neće. Iznekle tek nekoliko primjeraka i to je to. Kao i špinat.

Ali ja odlučih da tradiciju ne prekinem, pa zasadih svo troje, pa što Bog da. A pored njih i tri reda blitve. Od krumpira sam u startu odustao. Sjećam se, dok sam s mamom znao saditi krumpir, one kućice me ubijale. Ni danas ne znam što mi je bilo gore, sadit krumpit il kupit šljive. Ali, nisam zato se odrekao krumpira. Kaže "konzilij" susjedstva da nije baš rokovačka zemlja najbolja za njega pa uroda zna i ne biti previše, a o borbi sa zlaticama da se ne govori. Dok pokupuješ sve preparate, možeš komotno za te pare kupit i krumpir na vinkovačkom silosu. I vjerojatno je i zdraviji. Još uvijek me strava uhvati kada znam po selima vidjeti bake kako praše zlaticu sa praškom koji se stavi u žensku najlonku pa se cima gore, dolje. I onda kažu: zdrava hrana sa sela. Aha.

Za kraj bundeve

I na kraju, na povelikom komadu zasadih nekoliko vrsta bundeva s kojima na jesen ukrašavam dvorište i okućnicu te neizostavne breskorke, za pečenje i kolače. I to je to. Umorih se propisno pa se sjetih one narodne: "Ne navikla krava orat". Još me noge bole, ali proći će. Sada mi ostaje samo da čekam da počne sve nicati. Pa nažalost i korov. Motiku sam naoštrio i spremna je.