• prof.dr.sc. Branko Rezo
  • 27.11.2019. 09:00
  • Grad Zagreb, Zagreb

Prof. Rezo: U poljoprivredi se stalno uči, a znati treba i kako se drži motika

Nekadašnji profesor zagrebačkog Agronomskog fakulteta svojim savjetima pokazuje kako umirovljenički dani mogu biti itekako aktivni. Znanje je osnova svega, kaže ovaj doktor agroekonomike.

Foto: arhiva prof.dr.sc. Branko Rezo
  • 934
  • 174
  • 0

Kako se sade voćke, na kojem razmaku, kako se određuje nagib terena, način nakapanja, gnojidbe, zaštite, ali i kako se drži motika, samo je dio odgovora koje će dati dr.sc. Branko Rezo, svakome tko ga o tome upita. Nekadašnji profesor zagrebačkog Agronomskog fakulteta svojim savjetima pokazuje kako umirovljenički dani mogu biti itekako aktivni.

Doktor agroekonomike znanje i iskustvo danas nesebično daje, jer da bi se bio dobar i uspješan poljoprivrednik kaže "valja stalno učiti, a podrazumijeva to i ono osnovno: kako se drži motika, jer nije svaka ista odnosno za svaku kulturu”, priča nam profesor.  Valja među ostalim znati kakvog je ona oblika, oštrine, na koji se način zahvaća odnosno kakva joj je drška, je li prilagođena visini čovjeka i sl. Tim više jer nije isto je li drška motike napravljena od lakog drveta poput javora, ili nekog drugog.

Znanje je iznimno važno u poljoprivredi 

"Ukoliko poljoprivrednik hoće čvrstu držaljicu od motike, treba se odlučiti za bagrem, ali on mora biti suh", naglašava dr.sc. Rezo. Dodaje i da ta poljodjelska alatka mora biti nasađena pod određenim kutom u odnosu na držaljicu koja ne smije "bježati”, savijati se. Spoznaje o tome na fakultetu daje predmet ergometrija upotrebe ručnih alata.

"U poljoprivredi je znanje važno, a da bi se upustili u bilo kakvu proizvodnju treba ponajprije obaviti analizu tla, ispitati tržište, uvidjeti kakav je teren s kojim se raspolaže za poljoprivrednu proizvodnju odnosno treba mu vidjeti nagib, na koji se način može nakapati, kakva se gnojidbena zaštita može provoditi, valja osigurati tehnologiju za rad i slično”, kaže dr. Rezo. Dodaje da treba znati složiti i plug, no tako da radi pravovaljane brazde koje će se "slagati" jedna na drugu. Ljudi, posebice kada je riječ o starim sijačicama, ne znaju kako ih namjestiti da bi bacali točno, primjerice, sjeme ječma po hektaru.

"Ove moderne ustrojene su tako da poljoprivrednici zbog toga ne trebaju imati glavobolje", dodaje. Kada je o oranju riječ, dr. Rezo se posebno osvrnuo na ono noćno, pod mjesečinom, koje "nije bez vraga”.

Zbog oranja na mjesečini ne niče korov

"Noću je tlo hladno, a kada se oranjem sjeme korova prebaci u dubinu, ono neće nicati. Također, mnogi nerijetko pale ostatke slame na poljima, a tako se u naravi uništavaju mikroorganizmi pa ne treba čuditi što je tlo neplodno. Uništeni su oni mikroorganizmi koji bi razgrađivali tlo na sastavne elemente, koje bi korijen biljke iz otopljene vode primao u sebe", savjetuje.

Poljoprivrednici bi se trebali udružiti u zadruge, kaže profesor 

Kada se govori o temeljnim insekticidima, nadalje nabraja naš sugovornik, posebice na znanju ekološkim uzgajivačima trebao bi biti samonikli i ljekoviti buhač. On je svojevrsni repelent, ali i kontaktni insekticid i biljka s antivirusnim svojstvima. Budućim poljoprivrednicima dr. Rezo također savjetuje da, kada se želi ući u neku poljoprivrednu proizvodnju, valja u startu znati koja bi to bila, a posebice kolika joj je isplativost.

"Uvijek će biti aktualno povrće koje treba puno radne snage poput jagoda u voćarstvu, a kada je o voću riječ, uvijek je traženo bobičasto voće, borovnice pa maline koje doduše brzo kaliraju. Zahvalne su i kupine jer se mogu prerađivati u rakiju, likere, pekmeze dok malina čekati ne može i ne podnosi duge transporte” kaže umirovljeni profesor. Dodaje da se maline beru dva puta dnevno i osjetljiva su, ali ipak tražena kultura. Kupine čak i mogu čekati do dva, tri dana odnosno mogu se brati svaki drugi dan. Jedna od uvijek traženih kultura zasigurno je i lješnjak kojeg 90 posto uvozimo. 

Za kvalitetu tla važan je humus 

"Kod nas je dobro što nam zemlja nije tako onečišćena kao što je to sve veći slučaj u svijetu. U bivšem je sustavu oko devedeset posto zemlje bilo u obiteljskom sustavu, ljudi je nisu mogli obrađivati pa je u tom smislu i ostala kvalitetna”, kaže dr. Rezo. A takva je upravo ona u Lici gdje valja njegovati uzgoj krumpira koji za kvalitetu zahtijeva određenu nadmorsku visinu kako bi se izbjegle bolesti. Na tom tragu treba tamo uzgajati i zelje, a ovčarstvo i kozarstvo također bi valjalo "podebljati”.

"Poljoprivreda je stalno učenje, a kod nas je problem što već u startu, svi misle da sve znaju”, kaže naš sugovornik dodajući da je znanje majka mudrosti. Mnoge je svoje prijatelje savjetovao, a imanja im i posjetio kako bi stručnim okom pregledao voćke, polja i dr. Za kvalitetu tla važan je humus kojeg se može dobiti od stajskog gnoja uz pomoć kalifornijskih glista. "Sto tisuća glista za dan proizvede oko 100 kg glistina, što je u naravi čisti humus itekako prikladan za eko proizvodnju posebice u povrćarstvu (plastenici), cvjećarstvu”, otkriva stručnjak.

Kada se zemlja pognoji samo sa stajnjakom mikroorganizmima će trebati duže vremena da sve u njoj razgrade na sitne elemente što su gliste već učinile.

Udruženi u zadruge lakše bi do tržišta 

Kada je o eko proizvodnji riječ, naš sugovornik kaže da je to tržište tek formirano, nema puno ekoloških proizvođača, a njihov je rad u odnosu na konvencionalne i skuplji, jer su skuplja i ekološka sredstva za zaštitu. Osvrćući se na stanje u poljoprivredi, dr. Rezo smatra da je problem što nemamo strategiju razvoja, a imamo uvjete da izvozom možemo osigurati mnogo toga. Da bi se bavili nečim, treba nam razvoj tržišta, kaže on, dodajući da onom vanjskom svakako treba ponuditi goveda, ovce, koze. Poljoprivrednici bi se, tvrdi, trebali udružiti u zadruge i tako jedinstveno nastupati na tržištu sa svojim proizvodima. O tome valja razmisliti, jer kaže dr. Rezo, proljetni luk uvozimo iz Egipta, krumpir iz Malte, grah iz Kanade, Kine, Turske.

"Organiziranim poljoprivrednicima i gradovi bi trebali pružiti potporu tako da im ponude prostor gdje bi prodavali svoje proizvode. U mjestima gdje se proizvodi voće i povrće, uz pomoć lokalne zajednice valjalo bi izgraditi hladnjače gdje bi proizvođači skladištili svoju robu. Hladnjače bi mogle niknuti u negdašnjim ciglanama koje bi se preuredile u drugu im svrhu, a odgovarajuće bi bile jer imaju debele zidove i ne bi se trebale graditi nove. Šteta je što za sve to još nema dovoljno sluha, ali ne treba odustati već se "s problemima valja uhvatiti u koštac”", ističe profesor.


Tagovi

Prof.dr.sc. Branko Rezo Agroekonomist Profesor agronomije Savjeti


Autorica

Snježana Kratz

Snježana ima bogato novinarsko iskustvo rada za razne medije. Fascinirana je eko proizvodnjom i zanimaju ju teme alternativnih kultura.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi