• Tradicijska baština
  • 31.08.2021. 09:00

Priča o preživljavanju, kontrabandu, iseljavanju i izumiranju istrorumunjskog jezika

U Žejanama je žejanski, a u istarskim selima vlaški. U Istri su ga zvali i ćiribirski. Lingvisti ga pak nazivaju znanstvenim terminom - istrorumunjski, a danas ga govori svega stotinjak ljudi

Foto: Blanka Kufner
  • 594
  • 325
  • 0

Znanstvenici sa Sveučilišta u Oxfordu nedavno su pozvali preostale govornike istrorumunjskog jezika da im pomognu prevesti zvučne zapise. U Hrvatskoj se ovaj jezik govori u selu Žejane u općini Matulji, te u Istri, u Šušnjevici i okolnim selima podno zapadnih obronaka Učke. Govornici ovog jezika nazivaju ga u Žejanama žejanski, a u istarskim selima vlaški. Istrorumunjski je znanstveni termin koji su u upotrebu uveli lingvisti.

Jedan od govornika žejanskog jezika je i dr. sc. Robert Doričić s riječkog Medicinskog fakulteta. Naučio ga je od svoje bake još kao dijete i rado se prisjeća anegdota koje je imao prilike čuti. Navodi da su preci današnjih govornika žejanskog jezika na ova područja doselili u 16. stoljeću, a prema legendi prvo su stigli na planinu Šija, ali im je bilo prehladno, pa su se spustili na mjesto današnjih sela.

Razrjeđivali i preprodavali špirit

"Osim toga, prema predaji, na planini je slijepac onjušio zemlju i zaključio da nije dobra za poljoprivredu“, kaže i navodi da su se doseljenici primarno bavili ovčarstvom. Žejane su u najboljim godinama, početkom prošloga stoljeća, imale više od 100 kućnih brojeva i više od 600 stanovnika. Veliki udarac na populaciju bilo je spaljivanje sela 1944. godine što je ubrzalo raseljavanje. Prema popisu stanovništva iz 2011. brojale su 130 žitelja.

Od povrća su primarno proizvodili krumpir i kupus kao osnovne prehrambene namirnice, a palenta krumpirica je nekada bila vrlo važno jelo. "Sredinom 19. stoljeća u selo je stigao jedan od prvih rumunjskih istraživača, lingvist i etnograf, koji u putopisu navodi da su mu stanovnici ponudili kiseli kupus i palentu“, priča Doričić te dodaje da se to tradicionalno jelo priprema i danas.

Napuštanje tradicionalnog načina života ugrozilo je i stari jezik

Kako bi osigurali egzistenciju, još su proizvodili i prodavali drveni ugljen, a u vrijeme Marije Terezije su dobili mogućnost prodaje octa na području Habsburške Monarhije. Dekret je bio na snazi do pada Austro-Ugarske. No, kako ovdje nije bilo osobito rodno, ocat su morali nabavljati na jugu.

"Koncentrat, koji su zvali špirit, miješali su s vodom i prodavali na područjima današnje Češke i Austrije. Odlazili su uglavnom u proljeće, a vraćali se u jesen“, doznajemo. Jedan žitelj susjednog sela, na čuđenje mnogih, izgradio je lijepu kuću, a kada su ga pitali kako, odgovarao je: "S vodom“. To je značilo da je znao dobro razrijediti špirit i prodati ga u velikim količinama.

Izumiranje jezika

Projekt očuvanja žejanskog i vlaškog jezika pokrenula je dr. sc. Zvjezdana Vrzić, lingvistica koja se istrorumunjskim jezikom kao znanstvenom temom bavi više od 10 godina.

"Moja baka i majka bile su govornice vlaškog, odrasle su u selu u okolici Šušnjevice, na sjevernom rubu Čepićkog polja. Ja sam odrastala u Rijeci i bila minimalno izložena. To je bio mamin i nonin tajni jezik, a meni vrlo neobičan“, opisuje Vrzić.

Naknadno su je sjećanja na baku potakla da se počne baviti proučavanjem i očuvanjem tog ugroženog jezika koji se u Istri nazivao još i ćiribirskim. Smatra da se trenutno njime služi možda i manje od stotinjak ljudi u Žejanama, Šušnjevici i nekoliko okolnih sela. "Neke zajednice odluče zamijeniti jedan jezik drugim, kao što se dogodilo ovdje“, govori.

Stanovnici su od ekstenzivne poljoprivrede ostvarivali male dobiti. Nakon Drugog svjetskog rata otvorile su se nove mogućnosti zaposlenja u okolici i počeo se napuštati tradicionalni način života. Danas u Žejanama poljoprivrede praktički nema, a u Šušnjevici vrlo malo. Sjeveroistočna Istra jedan je od najsiromašnijih dijelova poluotoka i danas, i demografski najugroženiji, doznajemo.

Razne životne priče, i smiješne i tužne

"Opstanak jezika su najviše ugrozili upravo promjena načina života i odlazak sa sela. To ga je učinilo instrumentalno manje korisnim no što je bio u prijeratnom periodu. I danas se osjeća lagana neugoda, čak i sram kod preostalih govornika. Naravno da postoje i drugi sentimenti, ima onih koji su ponosni na obilježje vlastitog identiteta i lokalne kulture“, navodi. 

Starija populacija donekle jezik još koristi, no nema dovoljno motivacije da ga prenosi na sljedeće generacije.

Priča o kontrabandu

U Šušnjevici je 2019. otvoren mali zavičajni Ekomuzej Vlaški puti koji prikazuje i slavi lokalnu kulturu i tradicionalni život. "Jezična posebnost bila je motivacija za osnivanje, ali kulturološki priča ide šire“, doznajemo od Viviane Brkarić, ravnateljice Interpretacijskog centra Vlaški puti.

Osnivanjem muzeja htjelo se dati obol stanovništvu koje je naporno radilo da bi preživjelo. Viviana je u tome vidjela priliku da se zahvali za sve lijepe priče i primjere izdržljivosti seljana.

"Kroz postav nam je namjera prikazati svakodnevicu i priču o kontrabandu koji se odvijao 30-ih godina prošloga stoljeća na području bescarinske zone proglašene od strane Talijana. Zona se protezala od Rijeke do Mošćeničke Drage i dijela Istre“, govori i dodaje da je čula razne životne priče, i smiješne i tužne.

Ljudi su preko Učke na leđima nosili poljoprivredne proizvode da bi ih prodavali u bescarinskoj zoni, a kupovali bi kavu, šećer, petrolej i druge namirnice. To nije bilo pitanje bogaćenja, već čistog preživljavanja, ističe. Ideja da dio postave posveti kontrabandu došla je iz razgovora s bakom od koje je čula brojne anegdote.  

Boravak u zatvoru kao odmor

Hod je u jednom pravcu trajao tri do četiri sata i bio je vrlo naporan, a trebalo je paziti i na financijsku policiju.

"Nona se rodila 1901., a udala se u selo Nova Vas. Vremena su bila teška, posla nije bilo, a obitelj je trebalo prehraniti pa je znala 3-4 puta tjedno ići u bescarinsku zonu. Bavila se uzgojem pilića, a jaja je skupljala i po okolnim kućama“, opisuje Viviana. Ponekad su je ulovili u švercu pa je završila u zatvoru u Pazinu, ali nije joj to bio problem, jer bi tada "barem malo odmorila“.

Nakon što su stražari shvatili da zna šivati, iskoristili su tu činjenicu da bi im šivala i krpala plahte. "Priznala je da joj nije bilo loše jer su je tretirali kao gosta, pa bi imala, između ostaloga i bolju hranu“, priča nam i dodaje da su i stražari bili sretni kada bi je ulovili, te govorili: "Evo, došla je i sad će nam zakrpati sve što treba".

Nedovoljno istražen romanski jezik

Lingvistica Vrzić je 22. kolovoza prezentirala svoj rad na dokumentiranju i očuvanju jezika, te najavila predaju građe koju je godinama skupljala i pohranila u znanstvenoj jezičnog arhivi ELAR pri Sveučilištu u Londonu, na čuvanje Ekomuzeju. 

Nedavna prezentacija rada na dokumentiranju i očuvanju jezika

"Važno mi je da članovi zajednice imaju pristup materijalima o kojima će brinuti lokalna udruga. Ljudi će tako moći preslušavati i gledati snimke te dobiti kopije“, napominje. Naime, snimke nisu samo puki odgovori na lingvističke upitnike nego sadrže i priče o lokalnim tradicijama te autobiografske crtice.

Ocjenjuje se da je istrorumunjski jedan od najmanje istraženih živućih romanskih jezika, te su istraživanje njegove fonologije, morfologije, sintakse i leksika važni za one koji se bave tom temom.

Ministarstvo kulture ga je 2007. godine proglasilo zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom.


Fotoprilog


Tagovi

Tradicija Zaštićeno nematerijalno dobro Istrorumunjski jezik Žejanski jezik Vlaški jezik Robert Doričić Zvjezdana Vrzić Viviana Brkarić Ekomuzej Vlaški puti Šušnjevica


Autorica

Blanka Kufner

Više [+]

Završila je Upravno pravo i Menadžment u turizmu, a posebno ju zanimaju teme vezane uz ruralni i održivi turizam te sve što se tiče ekologije i očuvanja prirode. Misao vodilja: "Čovjek pripada prirodi, a ne priroda čovjeku - prirodu nismo naslijedili od predaka, nego posudili od unuka."

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Lijep znak pažnje od strane #faksica za trud i zalaganje oko promocije #FAZOSa u prethodnoj akademskoj godini 2020./2021. Nekak’ je lakše krenuti u posljednju godinu studija; iako s neprestanom mišlju - ajme, kud’ ću nakon…? - kada fakultet... Više [+]