Adam Španić iz Nove Gradiške već 15 godina živi u divljini, na prekrasnom ribnjaku okruženom starim sortama voća, bistrim planinskim potokom i bogatim šumama. Kaže nije šumski odmetnik, voli život u prirodi: "Radim ono što hoću, radim kada hoću, radim koliko hoću i radim ono što volim."
U ova, kako neki kažu luda i stresna vremena sa puno strke i borbe za preživljavanje, mnogi sanjaju o mirnijem i opuštenijem životu u dodiru sa prirodom. Nekima će to zauvijek ostati nedosanjani san, a neki, poput umirovljenog trgovca Adama Španića iz Nove Gradiške, uspjeli su stvoriti svoj raj.
Ovaj sedamdesettrogodišnjak, nekada strastveni ribič sa svojim kolegama Antom Šebaljem iz Nove Gradiške i Matom Petrovićem iz Rešetara davno je o tome sanjao i poželio komadić zemlje sa ribnjakom. Dugo su vremena tražili pogodnu lokaciju, ponajprije da to bude lijep miran kutak prirode, udaljen od grada i vreve.
A onda, nagon višegodišnje potrage, kolega Mato Petrović, koji je radio u šumarstvu, predložio im je da zajednički kupe komad zemlje između sela Ratkovca i Širinaca u blizini Okučana, na obroncima najviše slavonske planine Psunj. Svima se odmah svidjela lokacija Golo brdo i 1988. godine kupili su hektar zemlje koja se proteže uz bistri šumski potok Starču.
"Kao velikog zaljubljenika u prirodu bogatu šumama, raznovrsnim raslinjem i vodom, to područje me privuklo i od početka sam sa kolegama prionuo na posao da još više oplemenimo taj kutak, da od njega stvorimo mali raj", počinje svoju priču Adam kojeg poneki prijatelji u šali nazivaju šumskim čovjekom, jer se odlučio za neobičan samački život na Golom brdu.
"Kada smo kupili zemlju to je bila oranica sa kukuruzom uz potok. Na njoj je bila jedna jedna uvala koju smo produbili i iskopali toliko željeni ribnjak koji se vodom opskrbljuje iz potoka. Želja nam je bila oplemeniti taj prostor i voćem. Prvo smo posadili orahe, nismo baš imali novca za kupnju sadnica, pa smo za dio drugih voćaka tražili divljake po šumama i na njih cijepili uglavnom stare sorte jabuka, krušaka, trešanja, bresaka, marelica i drugog voća i grožđa.
O tome je najviše brinuo kolega Anto koji je dobro surađivao sa velikim zaljubljenicima u stare sorte voća, pa sada imamo lijepi veliki voćnjak", nastavlja svoju priču Adam Španić.
"Većina voćaka ovdje potječe od kolege Zorana Lazića iz Cernika, koji nam je i cijepio podloge, uglavnom sa domaćim sortama, a ima i nešto novijih sorata šljiva. Surađivali smo i sa prof. Ivanom Dautovićem iz Adžamovaca", kaže Anto Šebalj.
Unatoč katastrofalnom mrazu koji je u travnju potpuno obrao mnoge voćnjake u Hrvatskoj, ovom na Golom brdu hladni val nije naštetio, a zaobišla ga je i tuča, koja je nekoliko puta pogađale i taj dio zapadne Slavonije i načinila veliku štetu drugim voćarima. Na nekim jabukama, kruškama i šljivama grane pucaju od uroda.
"Ovo je ekološka proizvodnja, u našem voćnjaku nema prskanja pesticidima, ne gnojimo mineralnim gnojivima, voćkama samo dodajemo kompost i okopavamo ih. Ove stare sorte prilično su otporne na bolesti, a što se tiče štetnika mislim da tu najveći dio posla obave ptice kojih ovdje ima na stotine i puno vrsta. Mislim da one, ali i korisni kukci, dobrim dijelom uništavaju štetnike. Inače, nama nije u prvom planu urod, nego želimo zdravo voće, pa koliko ga bude", kaže Adam i dodaje da prskanje kemijskim sredstvima ne dolazi u obzir i zbog ribnjaka.
Na nagovor pčelara Marka Stanića iz Dragalića i uz njegovu pomoć, Adam i njegov prijatelj Anto koji povremeno dolazi na ranč, počeli su se baviti i pčelarstvom, ponajprije da bi pospješili oprašivanje voća.
"Primijetio sam da je to područje pogodno za pčele, čista priroda bogata pčelinjim pašama, o čemu najbolje govori podatak da su lani u dva vrcanja imali stotinjak kilograma meda od četiri društva. I ove, za pčelare iznimno loše godine, dobili su pedesetak kilograma tog slatkog proizvoda što i nije tako loše", kaže Marko. Med ne prodaju, proizvode ga za svoje obitelji, a nešto i podijele prijateljima.
Zanimljivo je da su se Adam, Anto i Mato kao strastveni ribiči odlučili za ribnjak kako ne bi više odlazili na druge vode u potrazi za ribom, a sada nemaju vremena za pecanje na vlastitom.
"Nas trojica nekada smo zajedno išli na pecanje na razne vode, pa smo poželjeli da više ne hodamo puno okolo, da pecamo na svom ribnjaku. Međutim, sada kad imamo vlastiti ribnjak i ribe u njemu, najmanje pecamo, nismo više tako strastveni ribiči, valjda to tako dođe s godinama, više uživamo u ljepoti našeg jezerca", kaže Anto. Da paradoks bude veći, često pripremaju riblje specijalitete, a najčešće ribu kupuju u ribarnici, kao i tog dana kada sam ih posjetio i kada smo se družili uz odličan fiš-paprikaš.
Anto kaže da na Golo brdo dolazi jednom tjedno i koliko može pomogne Adamu u poslovima u voćnjaku. Ističe da njegov prijatelj, kao vrijedan čovjek i veliki zaljubljenik u prirodu, odrađuje najveći dio posla oko njegova uređenja i održavanja.
"Ja sam sada u mirovini već 15 godina, i najveći dio vremena provodim ovdje, umjesto da sam kod kuće u Novoj Gradiški sa suprugom, djecom i unučadi. Po nekima ispada da sam ja odmetnik, da sam otišao u šumu, da sam se odmetnuo od obitelji. Ja nisam otišao u šumu zbog divljaštva. Privlači me ta priroda, volim vodu, volim ovu bujnu vegetaciju, volim prirodu općenito. Mnogi ljudi se čude tom mom načinu života. Ja osjećam da je meni tu najljepše. Ja bih mogao biti svaki dan sa penzionerima u gradskom parku, igrati šah, domine, kartati, besposličariti, isprazno raspravljati o politici, međutim, mene takav način života ne zanima. Meni je ovdje najljepše. Nisam ovdje sam, uvijek mi navrati netko od prijatelja, puno ljudi me pozna, sa svakim sam dobar, ja živim sasvim normalno i što je najbitnije - ja sam sretan i zadovoljan. Često me posjećuju djeca i unuci."
Adam je sa 73 godine vrlo vitalan, stalno je u pokretu, radi, kaže, trči još kao mladić. Pitao sam ga pripisuje li to ovakvom opuštenijem načinu života. Nasmijao se i kaže recept je jednostavan: "Volja za životom, čista priroda, zdrav život, umjerenost u jelu i piću, ne pušim, a bio sam veliki pušač. Sada ljeti ustajem u pet, pola šest i uživam u svitanju dana, pjesmi ptica, mirisima prirode, to mi krijepi dušu. Za mene je veličanstveni doživljaj pratiti rađanje novog dana, to je nešto posebno. Radim ono što hoću, radim kada hoću, radim koliko hoću i radim ono što volim. Ponosim se ovim lijepim okolišem, puno radim fizičke, kosim sa ručnom kosom i to mi pomaže u održavanju kondicije."
Adam se kao mlad čovjek u rodnoj Štivici, selu nekada poznatom po razvijenom drvorezbarstvu, bavio izradom suvenira, a sada u svom raju ponekad piše pjesme, ali samo sebi za dušu i za prijatelje koji ga posjećuju.
"Nisam ja neki pjesnik, ali imam smisla za rimu. Pišem uglavnom satirične pjesme, jer kao čovjek koji voli šalu, volim takav stil izražavanja, a teme su od ptičje gripe do političke satire", kaže ovaj veliki zaljubljenik u prirodu otkrivajući svoj recept za snove koji mu se ostvaruju.
Fotoprilog
Tagovi
Autor