Bože Vukas (12) slaže suhozide, čuva krave i rješava - neradnike

Kako od neradnika stvoriti radnika najbolje zna dvanaestogodišnji Bože Vukas iz zaseoka Ljut nedaleko Voštana koji je na nedavnoj Enter konferenciji održanoj u sklopu Centra izvrsnosti u Splitu prezentirao svoju društvenu igru upravo tog naziva - Neradnik.

Riječ je o okomitoj kartonskoj platformi dimenzija 40x20 cm na kojoj se nalazi reljefni prikaz graditelja piramide.

"Cilj igre je onesposobiti neradnike i time olakšati radnicima nesmetanu gradnju piramide. Za to su potrebne i karte, njih trideset i šest koje se podijele među igračima", pojašnjava Bože. 

Igra nije, kaže ovaj polaznik šestog razreda Osnovne škole Stjepana Radića u Tijarici, koncipirana na način da dobijemo pobjednika, već se igra timski od jednog do šest igrača. Nakon podjele karata onaj koji osvoji jednog od šest faraona ima pravo prvi igrati s vrha platforme kako bi izbacio malene piliće sa sunčanim naočalima ili, ako želite, neradnike. 

"Vjerujem u njen uspjeh, a cilj mi je dobiti glavnu nagradu od sedam tisuća kuna koje bi na koncu preusmjerio na nabavku novog printera i kalupa za rezanje i tako uz pomoć dobrih ljudi komercijalizirao svoj rad", optimističan je Bože, uvjeren da bi "Neradnik" mogao završiti i kao računalna igrica. Ideja ima, ali nije baš sklon virtualnom svijetu u kojem se trenutno ne vidi.

Vodi krave na ispašu, a umjesto mobitela nosi knjigu

Želja mu je da osvane na policama knjižara kao dio ponude kako bi se ista mogla posuditi i uredno vraćati. Pritom mu ne sjeda dobro zamisao da se kupuje po dućanima gdje bi nakon što se netko zasiti, igru mogao baciti u kantu za smeće.

Maleno čudo iz Voštana svoj je doprinos u stvaranju nečega novog, okarakterizirao kao rezultat predanog rada, izostavljenog od napredne tehnologije mobitela, laptopa i televizije. Oni mu nisu potrebni. Njegov radni dan započinje čuvanjem krava. Obitelj Vukas skrbi za dvadesetak goveda za čije je "timarenje" zaslužan upravo Bože najmlađi od trojice braće.

"Svako jutro kada mi to školske obaveze dozvoljavaju, vodim krave na ispašu. Bila kiša ili snijeg, životinja treba jest. Umjesto mobitela sa sobom nosim knjigu. Ona mi je jedini prijatelj. Pravih nažalost nemam jer mi je najbliži udaljen desetak kilometara od kuće, u Tijarici", priča nam.

Istina, kaže, pomalo je teško bez prijatelja, ali ih je našao u matematičkom Centru izvrsnosti u Splitu. Svake subote otac ga "dobaci" do Trilja od kuda autobusom ide u Split i natrag.

"Nemam utjehe u mobitelu, internetu i svim tim čudima. Više se oslanjam na ideje koje se roje u mojoj glavi", napominje naglašavajući da kad neki nešto smatraju nemogućim, on upravo tada napinje svoje moždane vijuge kako bi riješio problem ili na koncu stvorio nešto novo što fali našem društvu. U ovom slučaju igra, a ubuduće tko zna šta.

"Moji vršnjaci se nažalost prepuštaju letargiji bez motivacije za nove ideje. I onda kada ne učim ja se uhvatim motike i iz kamenjem 'potavanjene' Ljuti, vadim vace slagajući suhozide. Gradim malene kamene kućice, klešem i slažem", nabraja Bože.

Sve što radi, radi predano 

Jednako kao u inovacijama i klesarstvu, naš sugovornik jednako je dobar i u izradi predmeta od gline, dok za crtanje redovito dobiva nagrade na Lidranu. Njegova stolarska dostignuća posebno su hvaljena. Najviše ih hvali majka Blaženka.

"Sve što radi, radi predano i nikada na neku prišu. Ništa ne planira unaprijed. Jednostavno uživa u radnom zanosu", kaže majka. To što nema prijatelja, dodaje, nije otegotna okolnost. Dapače. On tada stvara nešto što je njegovim vršnjacima nezamislivo. Oduvijek je, otkriva majka, bio sklon učenju. S tri godine znao je nabrojati i prepoznati zastave svih 195 država svijeta i njihove glavne gradove. Za to su mu bile dovoljne školske knjige njegove starije braće. Jednostavno sve upija kao spužva.

"Uglavnom se druži sa starijim ljudima. Ma i njih nema, jer sami živimo u ovom zaseoku podno Kamešnice", navodi mama Blaženka. Braća mu studiraju u Splitu, ali vikendom i praznicima dolaze kući. Od njih uči uvijek nešto novo. Osluškuje ljude, njihove navike i običaje nekadašnjeg života.

U svakom slučaju predan je svakom poslu i veliki radnik koji jednostavno pokriva sva područja. "Ne samo matematiku već sve što vidi i čuje. Od ništa stvori nešto. Ja više ne mogu pratiti njegove ideje. Svaki dan 'izbaci' nešto novo i iskreno da vam kažem, meni neobjašnjivo i nedokučivo", hvali sina. S razlogom.

Od drveta koje je raslo da bude držalo za motiku, nema violine

Međutim, Bože se na jednoj društvenoj poziciji nikako ne vidi. Politika i političari za njega su "strano tijelo".

"Ne umiju stvarati nove vrijednosti. Još su oni na drugom svjetskom ratu. Ima dobrih i umnih ljudi, ali ne mogu doći do izražaja od 'Neradnika'. A te lijenčine usporedio bih s onom, ne može se od drveta koje je raslo da bude držalo za motiku, napraviti violina", zaključio je Bože Vukas svoju inovativnu priču iz Ljuti podno Kamešnice od kuda kreću inovacije o stvaranju novih vrijednosti i eliminaciji "Neradnika".

Što nam je istini za volju, itekako potrebno.