Arhitektura u zaštiti prirode i očuvanju bioraznolikosti, evo kako to rade Ana i Veljko

Uz to što svojim životnim stilom pokušava smanjiti vlastiti ugljični otisak, bračni par - produkt dizajnerica Ana i arhitekt Veljko Armano Linta, to nastoji raditi i svojim projektima. Oboje su i edukatori u održivosti i regenerativnosti i već su po Hrvatskoj održali brojne radionice.

Veljko Armano Linta voli reći da svojim radom i jasnim stavom arhitektonskog studija sve više privlači i klijente kojima je bitna održivost. "Drago mi je da su nam se počeli javljati klijenti za projektiranje kuća i okućnica koji su na našoj valnoj duljini", kaže. Uvijek je u igri i neki kompromis, neke zahvate nekad ne dopušta prostorni plan, nekad budžet, a nekad, dodaje, i on podvuče crtu i pošalje klijenta dalje, jer smatra, na primjer, da u današnje vrijeme nema smisla ugrađivati priključke za plin.

"Može se grijati na dizalicu topline, kuhati na indukciju, povoljnije je i ako proizvodiš svoju električnu energiju uz pomoć solara“, priča Veljko nabrajajući time i jedan od ciljeva Strateškog plana Zajedničke poljoprivredne politike kroz intervenciju 73.03. Korištenje obnovljivih izvora energije čiji je cilj povećati neovisnost poljoprivrednih gospodarstava o energentima.

Okućnica gdje ptice i šišmiši imaju svoje idealno mjesto

Jedan takav projekt u izradi je na otoku Silbi gdje nema vode, kanalizacije i automobila i nužno je razmišljati održivo i dugoročno. Okućnica postaje polazište i prema njoj se gradi sve ostalo, ona mora biti na najboljem položaju ako se želi uzgajati hrana i stvoriti zelenilo, kao što se nekad radilo, barem na selu. Zato studio često surađuje i s Igorom Zlojtrom, agronomom i savjetnikom za ekološku poljoprivredu.

"Na otoku gdje nema vode važno je njezino kruženje, pa se skuplja kišnica u spremnik od 60 kubika, s tim da će se voda skupljati i s pomoćnih građevina, jer su tu potrebe peteročlane obitelji, povrtnjaka i zelenila. Ugrađen je i biopročišćivač koji se spušta prema vrtu, podzemno, tako da se ne baca ništa od vode koja se koristi“, objašnjava Veljko već izvedene detalje ovog agroekokrajobraznog projekta.

Kako bi se sačuvala, ali i stvorila još veća bioraznolikost, na četiristotinjak kvadrata zelenila strateški su postavljene kućice za ptice, šišmiše i ježeve. Tome je prethodilo promatranje kretanja šišmiša pa su kućice postavljene tako da bi oni imali dovoljno mjesta za uzlijetanje i slijetanje.

"Ispod kućice za šišmiše postavljen je otvoreni komposter koji skuplja njihov izmet pa se i tako dobiva prirodno gnojivo na otoku koji time oskudijeva. Prema permakulturnom pristupu, u dvorištu kuće smješten je komposter za skupljanje kuhinjskog otpada, jer nema smisla da se on nekamo odvozi i završava na istoj hrpi s ostalim otpadom“, ističe dodajući kako su biljke sađene tako da određeni dio dana imaju hlad.

Intervencija 70.02. Očuvanje bioraznolikosti i okoliša na trajnim travnjacima i oranicama ima za cilj smanjiti pritisak intenzivne poljoprivrede na okoliš koja uzrokuje gubitak bioraznolikosti, nestanak vrijednih i rijetkih staništa kao i karakterističnih krajobraza.

Na pergolu će biti posađena listopadna penjačica kako bi ljeti stvarala hlad, a zimi odbacivanjem lišća puštala sunčevu svjetlost da što više prirodno zagrije prostor. Sve su to detalji, reći će Veljko Armano Linta, koji pridonose uštedi energije i stvaraju smisleni suživot s prirodom.

Kompostnim zahodom do kvalitetnijeg tla

"Predvidjeli smo i da se ispod stabala, gdje je hlad, micelijem gljiva inokuliraju oblice ili drvena sječka, čime bi se dobilo hranu i pozitivno utjecalo na zdravlje tla, jer znamo da je to izazov na otocima i šire“, ukazuje na realnost koju je možda najteže izbjeći na otoku. U studiju imaju još zanimljivih ideja o tome kako popraviti tlo tamo gdje nije lako doći do materijala za malčiranje, iako neke od njih zapravo datiraju još iz 19. stoljeća, poput one o kompostnom toaletu. Naime, jedan je engleski svećenik već tada zagovarao takav način stvaranja prirodnog gnojiva, umjesto da ljudske fekalije završavaju u propusnim septičkim jamama, što je i danas česti slučaj, ne samo na otocima.

Zahodi s vodokotlićem su nevjerojatni potrošači vode, naglašava ovaj regenerativni arhitekt. "Zar nije pametnije umjesto trošenja vode na ispiranje toaleta stvoriti hranu za biljke? Koliko god to izgledalo odbojno, u našim fekalijama je dovoljno hranjivih tvari koje su super za biljke, a inače ih nadomještamo kojekakvim umjetnim gnojivima. Nakon dvije godine one su potpuno iskoristive i idealne za gnojenje, primjerice maslina“, strastveno će Veljko o nečemu što i nije ostalo samo na ideji, jer je još prije deset godina jedno takvo rješenje izveo u Gorskom kotaru, a funkcionira uspješno i danas.

Unatoč predrasudama, takvi toaleti ne šire zaraze i neugodne mirise, stvar je u prilično sofisticiranom sustavu koji odvajanjem urina i izmeta tijekom dvije godine stvara kompost idealan za vrt.

Otok koji bi tako funkcionirao, privlačio bi i turiste koji cijene takav pristup, a takvih je u svijetu sve više. Naravno, kompostni zahod bio bi samo dio priče, vlastita proizvodnja hrane i kozmetike bazirane na autohtonim biljkama i korištenjem postojećih otočnih resursa stvorila bi zaokruženu priču koja ne mora biti utopija.

Eko sela kao odgovor na skupe nekretnine i hranu

Održivost može ići i korak dalje, pogotovo na selu, pa su tako u svijetu poznate namjerne zajednice u koje se udružuje nekoliko istomišljenika, zajedno kupuju zemljište, izgrade objekte, započnu poljoprivrednu proizvodnju i žive održivo. Ana Armano Linta takve je zajednice upoznala diljem svijeta i uvjerila se u njihov uspjeh.

"Svako eko selo ima neku poljoprivrednu proizvodnju, eko selo Tonndorf u Njemačkoj ima petnaest hektara koji uključuju stare voćke, vrtove i pčelarstvo. Na sjeveru Španjolske je eko selo koje ima svoju pekaru i prodaju lokalnoj zajednici, u Francuskoj postoji nevjerojatno gusta mreža eko sela. U Mađarskoj je poznat Galgafarm, nastao 80-ih prošloga stoljeća, u kojemu na 250 hektara živi šezdesetak obitelji, proizvode i prerađuju hranu u suradnji i s obližnjim selom“, navodi Ana neke od svijetlih primjera.

Neka udruženja, spominje, otišla su toliko daleko da su uvela i svoju valutu, kako bi se kupovalo unutar zajednice. Puno je pokušaja u svijetu da se osnuju takve zadruge, a neke od uspješnijih vidjela je u skandinavskim zemljama gdje i zakonodavstvo podržava takve inicijative.

Proizvodnju ovog sadržaja sufinancirala je Europska unija. Iznesena mišljenja i stavovi odražavaju isključivo stav autora i ne moraju se podudarati sa stavovima Europske unije. Ni Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje bespovratna sredstva ne mogu se smatrati odgovornima za njih.