Alkarski konj mora biti zdrav, brz, stabilan, blagog temperamenta, dakako i toliko jak kako bi mogao nositi alkara kopljanika u galopu, a uz to i pametan, lijep te skladna izgleda
Viteško alkarsko društvo (VAD) je 2005. osnovalo Alkarsku ergelu na hipodromu u Sinju, kojoj je cilj uzgoj kvalitetnih konja za održavanje tradicionalne Sinjske alke, upisane na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske kulturne baštine pa je i time više od značaja za Grad Sinj i Republiku Hrvatsku. Ideju o osnutku Ergele u središtu Cetinskog kraja, koja je registrirana za proizvodnju čistokrvnih konjskih grla pasmine engleskog punokrvnjaka i alkarskog konja (nije posebna pasmina), prihvatili su Ministarstvo poljoprivrede i Splitsko-dalmatinska županija koji ju redovito financiraju.
Inače, za uzgoj alkarskog konja Ergela redovito provodi ispite njegove sposobnosti. Prve godine počela je s pet priplodnih kobila u svojoj štali te s još četiri kobile iz zemaljskog uzgoja u privatnim stajama. Pet kobila iz staje AE do sada su oždrijebile 21 ždrijebe, od kojih su se tri izlučila jer nisu bila kvalitetna. Tako je ostalo 18 potomaka koji su bili u uzgoju. Naime od svog utemeljenja do danas Ergela svake godine povećava broj konja grlima iz vlastitoga i zemaljskoga uzgoja, koja mogu biti prihvaćena tek po Uzgojnom programu koji ostvaruje uz suradnju i stručnu potporu Hrvatskoga centra za konjogojstvo i Hrvatske poljoprivredne agencije. Alkarska ergela djeluje i na zemaljski uzgoj ustupajući svoje pastuhe svim zainteresiranim vlasnicima registriranih grla, stimulirajući konjogojstvo u Dalmaciji i Hrvatskoj. Sve nam je to ovih dana potvrdio doktor veterine Stipe Šimundža, direktor Alkarske ergele, inače bivši alkar-kopljanik i dvostruki slavodobitnik Sinjske alke, kad smo s njim razgovarali o izazovnom i hvale vrijednom razvojnom projektu na unapređenju konjarstva ne samo na području Cetinskog kraja.
«Riječ je o proizvodnji kvalitetnog alkarskog konja s upotrebnom vrijednosti, a nikako o stvaranju nove pasmine. Može se govoriti samo o tipu konja namijenjenom za Alku. Zapravo Sinjsku alku može trčati konj bilo koje pasmine ako zadovolji kriterije prema Alkarskom statutu iz 1833. godine. No svaki alkarski konj mora biti brz, siguran, stabilan i blagog temperamenta, te jak kako bi mogao nositi alkara kopljanika; dakako i pametan, lijep, ali i skladna izgleda. Ne smije se plašiti buke, mačkula, ukrasa, koplja, ljudi na trkalištu te da s natjecateljem čini cjelinu u galopu. Samo takav konj može zadovoljiti alkarske kriterije odnosno kriterije alkarskog konja», ističe doktor veterine Stipe Šimundža, podsjećajući:
«Konji koji su bili na raspolaganju, u različitim vremenskim razdobljima su dovođeni u Alku s različitih strana, obično onako kako je tada bio trend u konjogojstvu. Nekada je država vršila rajonizaciju pa je prema toj podjeli određeni rajon bio zadužen, primjerice za uzgoj konja lipicanera, a neki okrug za uzgoj konja tipa arap, i svi su konji trčali Alki. U zadnje vrijeme, kako je na tržištu bio najzastupljeniji engleski punokrvni konj jer je on i najbrži u konjičkim trkama, tako se u Alki pojavilo puno takvih grla. Iskustva su pokazala kako od nekih 5 kupljenih ili posuđenih novo-dovedenih konja, od njih bi dva zadovoljila alkarske kriterije i potrebe. I to je dobro. Riječ je o zahtjevnu projektu koji iziskuje iznimno veliki trošak, jer takve konje moramo uzdržavati, hraniti, potkivati, svaki dan ih izvoditi iz štale i jahati, te ih liječiti ako zatreba», računa Šimundža.
Upoznaje nas kako na tržištu svakim danom ima sve više engleskih punokrvnih konja koji su jako zahtjevni, uglavnom uzgajani za potrebe galoperskih trka, a ne i ciljano za Alku. Kako se u svijetu nitko nikad nije bavio (niti se bavi) uzgojem konja za potrebe Alke, jer se ona igra samo u Sinju, Šimundža kaže da su u VAD-u odlučili sami sebi uzgajati takve konje. Zaključuje kako je najbolji konj koji se od malih nogu uzgoji u Ergeli Viteškog alkarskog društva u štalama na hipodromu, jer su mu tako najveće šanse da prihvati Alku. Objašnjava kako udruga tako ima i manje troškove, bez obzira na klimatske i ine uvjete, čak od momenta kako se oždrijebi. Drži kako se takav konj neusporedivo lakše može uzgojiti i pripremiti za viteška nadmetanja. Ističe kako se mora obvezno gledati i na izgled alkarskog konja.
Šimundža podsjeća kako je Alka utemeljena nakon pobjede nad osmanlijskom vojskom pod Sinjem 1715. godine, tvrdeći da je ona u svom kontinuitetu, dugogodišnjem održavanju, zadržala izvornost, originalnost viteške igre. Dodaje kako se u obnovu alkarskih odora i trofejnog oružja te svega drugog ulaže velik novac. Stoji iza tvrdnje stručnjaka restauratora kako su i rađene replike vjerne izvornicima, jer u njima nema sintetičkih materijala govoreći kako je obnovljena kompletna odora, oprema te da se originali čuvaju u Alkarskom muzeju.
«Kako se Alka čuva u svojoj izvornosti, tako se mora misliti i na originalnost alkarskog konja. Na trkalištu sigurno ne bi bilo lijepo vidjeti 17 kopljanika na 17 andaluzijskih konja. Ujedno mora zadovoljiti i potrebe u pogledu nošenja alkara kopljanika tijekom nadmetanja. No svima je manje-više poznato kako su konji nekada u Alki bili znatno manji, niži nego sada», tvrdi Šimundža, napominjući: «Alkarski konj treba zadovoljiti jedan od prvih zahtjeva - nositi težinu alkara kopljanika bez naprezanja i da se zbog toga ne muči. Takav konj također mora zadovoljiti još neke gabarite koje mu zadaje i starinska nošnja primjerice onaj pokrivač, abaja kojom se pokriva alkarski konj. U povorci na trkalištu nije lijepo vidjeti konja veličine 1,75 m s abajom koju je u 17. i 18. st. imao konj od 1,60 m. To bi izgledalo kao kad bih ja obukao jaketu dječaka desetogodišnjaka. Znači, neukusno bi bilo vidjeti sadašnjeg ogromnog konja pokrivenog abajom koju je nosio mali konj u 17. i 18. stoljeću. Zapravo alkarski konj bi trebao biti živi suvenir na trkalištu i u mimohodu ulicama Grada Sinja na dan održavanja viteštva», tvrdi Šimundža, zaključivši:
«Dakle, takav bi se konj u alkarskoj povorci morao uklopiti u cjelokupni milje alkarske odore i opreme kao živi suvenir, da odiše onim vremenom kada se bitka odvijala pod starim Sinjskim gradom 1715. godine, koji bi istodobno morao zadovoljiti i ine postavljene zahtjeve. To se odnosi na veličinu i visinu konja. Doduše prijašnji konji su ondašnje vojske imali veličinu od 1,47 i 1,48 m pa je riječ o visokim konjima. U Alkarskom statutu još od 1833. zapisano je kako alkarski konj ne bi smio biti niži od 1,38 m. Visina mu je izražena u stopama i palcima. Kad se to preračuna, visina takvog konja doista iznosi 1,38 m. Naime takav je konj sličan poniju, čija se visina mjeri od tla do grebena.»
Kaže kako bi alkarski konj danas, s obzirom na težinu alkara natjecatelja i njegovu odoru i opremu, morao biti visok 1,50 m. Stipe Šimundža ocjenjuje kako bi to bio gotovo idealan alkarski konj koji ne bi bio previsok, ali ni kad bi imao i 1,60 m. Voli reći kako je na preveliku konju ružno vidjeti alkarsku odoru i opremu. Upozorava kako se alkarska oprema ne može povećati, jer su njezine dimenzije određene poviješću pa sve govori kako se alkarski konja mora uzgojiti, konačne visine oko 1,55 m, te da bi takav bio gotovo idealan. Dakako pri tome se ne smije zaboraviti ni činjenica kako konj u Alki na sebi obično nosi 1/5 svoje težine. Primjerice ako je konj težak 500 kg, može nositi samo 100 kilograma. No težina odore i opreme s alkarom kopljanikom na dan natjecanja morala bi iznositi u prosijeku nešto manje od 120 kg, od čega bi se na jahača odnosilo oko 92 kilograma. To je precizno izračunao doktor veterine Stipe Šimundža, direktor Alkarske ergele kroz koju se prvi put u nepunih 300 godina povijesti Sinjske alke uzgaja tip alkarskog konja.
«Osnivanjem Alkarske ergele 2005. godine, VAD nastoji osigurati potreban broj kvalitetnih konja koji jamče čuvanje 300-te godišnje tradicije. Zbog prilika u društvu uzgoj je konja u Ergelii počeo rasplodnim materijalom kojim se tada raspolagalo. Nije bila moguća kupnja niti ciljanog odabira kvalitetnog rasplodnog materijala. Zato se u uzgoj krenulo sa začetnim grlima. No danas Viteško alkarsko društvo kroz svoju ergelu skrbi o 40 konja koji se koriste za potrebe Sinjske alke. Osim konja u vlasništvu VAD-a za potrebe natjecanja koriste se u Alki, dakako i konji u privatnom vlasništvu pojedinih alkara koji su u mogućnosti osigurati vlastitu skrb nad svojim grlom tijekom cijele godine», tvrdi direktor Alkarske ergele Stipe Šimundža te zaključuje:
«Mogućnost odabira i korištenja konja po vlastitom izboru alkara kopljanika sigurno daje određenu prednost u nadmetanju. Inače, kroz našu Ergelu osiguravaju se konji za sve alkare koji iz raznih razloga nisu u mogućnosti skrbiti o svom konju tijekom cijele godine. Kroz fond konja VAD nastoji osigurati dovoljan broj konja koji će jamčiti odigravanje Alke po Alkarskom statutu. Međutim povijest Alke i konjogojstva Sinju su dali njegove prepoznatljive konture ne samo u arhitektonsko-urbanističkom smislu, nego i u općem. Zato se grad alkara prepoznaje u svakodnevnom životnom ritmu, u čiji je povijesno-kulturni milje duboko utkan alkarski konj.» Ističe kako je od prvih pokušaja pripitomljavanja do danas uspješno uzgojen i svijetu poznat iznimno velik broj različitih pasmina i tipova konja. Neke od njihovih pasmina, koje su češće korištene u viteštvu na sinjskom Alkarskom trkalištu, su konji: englaski punokrvnjak, arapski konj, holstein, lipicanac, nonius, gidran, andaluzijski konjbuđoni, trakener... kao križanci unutar navedenih pasmina. Veli kako viteška natjecanja nikad nisu bila vezana za određenu pasminu ili tip konja, pa tako ni alkarska povorka, bar što se tiče konja. Jer, korišteni su konji koji su bili dostupni za potrebe održavanje Alke.
No prema pisanim podacima, u pripremama i održavanju Alke, u razdoblju od 1974. do danas sudjelovalo je više od 300 konja različitih pasmina i tipova. Dakako Alkarski statut i pravilnik VAD-a postavljaju određene zahtjeve i u pogledu upotrebljivosti konja u alkarskim nadmetanjima. Zahtjevi su konstantni i stoljećima nepromijenjeni te sadrže mjerljive vrijednosti koje mogu poslužiti pri uzgoju i selekcijskom odabiru najkvalitetnijih konja za potrebe Sinjske alke. Iz Alkarskog statuta se mogu izdvojiti odredbe bitne za odabir i ocjenjivanje upotrebljivosti konja, koje su itekako utjecale na formiranje Uzgojnog programa Alkarske ergele 2005. godine.
«Danas se provodi i ispit radne sposobnosti svakog konja kako bi se utvrdilo u kojoj mjeri uzgajana grla iz Alkarske ergele stvarno odgovaraju postavljenom uzgojenom cilju, za koji se namjenjuju, te kako bi se u daljnjem uzgoju koristile te najplemenitije životinje. Ne smije se zaboraviti ni činjenica kako svake godine dio konja tijekom alkarskih priprema i viteških nadmetanja otpadne uslijed ozljeda, neki zbog bolesti, te neki zbog svoje neprikladnosti za sudjelovanje u trčanju Alke. Upravo iz tih razloga u praksi se pokazalo kako je za održavanje tradicionalne viteške igre Sinjske alke potrebno uvijek imati najmanje oko 32 kvalitetna konja koja će od početka priprema u svibnju do dana održavanja viteških nadmetanja u kolovozu 'dati' 17 najboljih konja za kopljanike natjecatelje i ostale potrebe, što ukupno broji 25 konja», poručuje direktor sinjske Alkarske ergele i doktor veterine Stipe Šimundža.
Autor: Nedjeljko Musulin
Povezana stočna vrsta
Može se reći da je konj životinja o kojoj je u prošlosti najviše ovisio napredak ljudske civilizacije te je imao najveću i najraznolikiju upotrebu. Domestikacijom konja,... Više [+]
Tagovi
